Piše: Zijad Burgić

Film “Težina lanaca” (“The Weight of Chains”), kanadskog reditelja srpskog porijekla Borisa Malagurskog, predstavlja još jedan od uradaka iz serije prikrivanja srpske odgovornosti za krvave balkanske ratove iz zadnje dekade prošlog stoljeća. Osim ovog filma, tu su dokumentarci norveških autora Ole Flyuma i Davida Hebditcha, “Grad koji se mogao žrtvovati” – o Srebrenici i “Tragovi iz Sarajeva” – o Al-Kaidi u Sarajevu, prikazani nedavno na norveškoj državnoj televiziji. Treba navesti i dokumentarac “Dogovoreni rat”, skoro viđen u tv-programu srbijanske televizije

O filmu Borisa Malagurskog se može pronaći podatakda je dobio podršku kanadske organizacije “Global Research Centre”. Pominje se i podrška “Mirovne akcije humanista”, organizacije iz Bosne i Hercegovine. Ističe se, takođe, da se film bavi “kompleksnom temom umešanosti zapada u unutrašnje poslove bivših jugoslovenskih republika, nekada i danas”. Film, navodno, nudi drukčiji odgovor “zašto se raspala Jugoslavija u krvavom ratu”. Sve što je potrebno jeste da se pogleda film i saslušaju intervjuirane osobe. Zaključke ćete sami izvući – krivi su drugi! Dozu posebne tajnovitosti (wow!?) i ekskluzivnosti filmu daju “prvi put prikazani” dokumenti američke administracije osamdesetih. Rečeni dokumenti su, ustvari, neke odluke i potezi američke administracije vezani za zaštitu americkih ekonomskih interesa iz 1984. i 1990, a koje reditelj filma prikazuje kao ključne za raspad Jugoslavije. U filmu je posebno istaknuto formiranje Nacionalne fondacije za demokratiju (National Endowment for Demokracy) i angažiranost CIA.

Borisa Malagurskog (rođen 1988. godine u Subotici, Vojvodina) prvi puta sam vidio početkom ove godine u emisiji “National News” , glavnom informativnom programu kanadske nacionalne TV-mreže CBC. Tada je upravo bio intervjuiran na aerodromu u Vankuveru. Lamentirao je i propovjedao o nekorektnosti kanadskih i američkih vlasti, pošto kanadska carinici nisu pustili dr Srđu Trifkovića da uđe u Kanaduda. Dr Trifković je kao gost srpske studentske organizacije trebalo da govori studentima Univerziteta u Vankuveru. Zabrani je prethodila velika aktivnost bošnjačkih organizacija u USA i Kanadi koje su se protivile gostovanju, jer su tvrdile da je riječ o “negatoru bosanskog genocida”. Uglavnom, kockice su se tako složile da je dr Srđa Trifkovic ostao izvan Kanade, a studenti uskraćeni za jedno predavanje pronunciranog desničara ili jednostavno – četnika!

KOSOVSKA MITOLOGIJA: Početak filma je obilježen scenama koje na ležeran, čak simpatičan način, govori o jugoslovenskoj zajednici. Film biranim riječima pominje Kraljevinu Jugoslaviji koja je, kako reditelj nonšalantno zaključi: “prekinuta zbog rata”. Naravno, nije pomenuto da je ta država skoro od samog osnivanja funkcionisala kao diktatura i velikosrpska hegemonisticka organizacija. Da ne pominjemo burne političke rasprave u Kraljevini SHS u kojima su se dešavala i ubistva u Skupštini. Autor, narator u filmu, ne zaboravlja ubaciti nekoliko rečenica o navodnoj antifašističkoj borbi četnika i da progovori o Draži Mihailoviću, kao “antifašisti” i “prvom gerilcu” Evrope.

Malo upućenijem poznavatelju istorije Balkana već nakon nekoliko minuta gledanja će biti jasno da je film “Težina lanaca” pravljen na kompleksu i matrici “kosovskog mita”. Reditelj to (naravno, podsvjesno) ustvrđuje opaskom da je kraj Srednjevjekovne srpske države uslijedio nakon bitke na Kosovu 1389. Istorijska je činjenica, međutim, da je padom Smedereva (to se desilo sedam decenija poslije) okončano Srednjevjekovno srpsko carstvo i otpočeo život u Srbiji pod otomanskom imperijom. Ovdje slijedi i nekoliko nebuloza, mali poticaj srpskog nacionalnog naboja namjenjen gledaocima, o turskom načinu vladanja, kao i nekoliko epskih ideja o razlozima širenja islama na Balkanu.

Redatelj Boris Malagurski je okupio kremu desničarskog miljea, lobiste za navodni “srpski interes” u Americi i Kanadi. Tako se u filmu pojavljuju već znani internacionalni borci: Gregory Elich, Bari Litucci, John Bosnich, kanadski general Louis McKenzie (UN zapovjednik na Balkanu u proteklom ratu i čovjek vrlo sumnjivih moralnih nazora), James Byron Bissett ( bivši kanadski ambassador u Jugoslaviji), nezaobilazni dr Srđan Trifković… U stvari, svi ovi su promotori, lobisti, a u realnosti sisari naše krvi, salonski četnici i ekstremni desničari koji na nesreći srpskog i drugih balkanskih narada prave novac.

Služeći se izvježbanim tehnikama pridobijanja povjerenja potencijalnih kupaca svojih ideja, dobro uštimanom filmskom pričom, nastoje dokazati da je krvavi raspod Jugoslavie uzrokovan interesima SAD i interesima velikih korporacija, a u tom kontekstu i poslijednicom globalizacijskih procesa na svjeteskom planu. Na lokalnom, balkanskom nivou, uzroci raspada Jugoslavije su, gledište je filma, pojava ili buđenje ustaškog pokreta u Hrvatskoj i radikalnog islama u Bosni. Za iznošenje ovakvih i sličnih gledišta koriste im i organizacije kao što su: “The Lord Byron Foundation for Balkan Studies”- na čijem čelu je James Byron Bissett i “Global Research Centre”- koju vodi Michel Chasusdowsky, professor na Univerzitetu u Otavi. U Republici Srpskoj u ovom poslu im prema njihovom pisanju pomaže organizacija “Mirovne akcije humanista”.

MANIPULACIJA NA SVE STRANE: Da bi dokumentarni materijal bio što uvjerljiviji, u filmu se u nekoliko navrata koriste dijalozi iz igranih filmova, o čemu autor filma ne upozorava gledaoce. Tako u filmu možemo vidjeti jedan broj poznatih filmskih glumaca iz tog perioda.

U filmu su intervjuirani i ljudi u čiju dobronamjernost i poštenje ne treba sumnjati. Rade Aleksić iz Trebinja, otac Srđana Aleksića, mladića poznatog po svom hrabrom činu da stane u zaštitu sugrađanina druge nacionalnosti i bude ubijen od strane pijanih srpskih vojnika. Sa svojom pričom su i dva repera sa Balkana: Vedran Mujagić, član popularne sarajevske grupe “Dubioza kolektiv” i Boško Ćirković iz poznatog beogradskog rep benda “Beogradski sindikati”. Tu je i Vlade Divac, nekadasnji jugoslovenski košarkaski reprezentativac i NBA star. Očigledno je da ovaj dio ljudi nije znao kako će njihovo učešće u filmu biti iskorišćeno.

Reditelj je na ekstremno propagandan način, da bi prikazao Hrvatsku zločinačkom, vješto koristio intervju sa suprugom Josipa Kira, prijeratnog šefa policije u Osijeku. Činjenicu da je na Kira izvršen atentat od strane hrvatskih nacionalista (za šta se pretpostavlja da je došla naredba iz samog hrvatskog državnog vrha), reditelj vrlo neukusno koristi Kirovo herojstvo za bacanje krivice za rat na Hrvate. U istom kontekstu se koristi i priča vezana za ubistvo Milana Levara, Hrvata koji je ubijen takođe od strane hrvatskih nacionalista, zato što je bio tokom rata protiv vršenja zločina nad Srbima u Gospiću i o čemu je izgleda puno znao. Naime, dok je Kir ubijen neposredno prije rata, Levar je ubijen 2000. godine.

Tvrdnjom da su za raspad Jugoslavije krive “nove vođe”, lokalni lideri, autor filma oslobađa odgovornosti srpsko rukovodstvo, jer, Slobodan Milošević je, glasi zaključak – stari vodja!? Pominjući u tom kontekstu Aliju Izetbegovića, narator će reći da je “naci-kolaboracionista”, što je tvrdnja koja gledaoca navodi na pogrešan zaključak. Naime, Izetbegović je rođen 1928. godine i teško da je mogao priskrbiti takav atribut kao 13-togodišnjak. Sličan metod oslikavanja, manipulacijama redoslijeda pojava, događaja i dokumenata, autor filma koristi često u opisivanju jugoslovenske predratne drame. Naravno, pazeći da u bilo kom negativnom kontekstu ne pomene srbijansku i srpsku oligarhiju tog vremena.

Vise na:

http://zijadburgic.com/2011/08/05/lazi-sutnja-video-trake/

Autor: Enes Ratkušić

Tragedija Srebrenice, kao i cijele Bosne uostalom, predstavlja neiscrpnu osnovu za različita, ponekad i potpuno suprotna viđenja uzroka bosanskohercegovačke ratne drame, ali i svega onog što su „vojnički” pohodi nosili sa sobom, pogotovo počinjenih zločina, masovnih egzodusa, definiranja administrativnih razgraničenja i drugih nedaća sa kojima se suočavala i dan danas suočava BiH. Problematiziranja karaktera rata, bosanskog otpora kao i borbe za očuvanje hiljadugodišnjeg državno-pravnog subjektiviteta i identiteta jedne zemlje, koja dolaze iz međunarodnih krugova su, u pravoj hiperprodukciji različitih opservacija, daleko najinteresantnija.

Vrlo zanimljiv tekst u tom smislu objavio je na stranicama „Oslobođenja” počasni konzul Bosne i Hercegovine u Norveškoj Ivar Amundsen pod naslovom: „16 godina kasnije: Civilizacijski poraz u Srebrenici". Navodeći činjenicu da je američkom predsjedniku Billu Clintonu francuski kolega Francois Mitterand otvoreno rekao da 'Bosna neće postojati'", Amundsen se u tekstu nije libio da cijeli slučaj oko Bosne okvalificira kao klasičan primjer evropskog pristajanja na aparthejd.

Naivnošću protiv lažnih razloga
Ovakvo razmišljanje u osnovi predstavlja hrabro iznošenje stavova koji, međutim, treba to naglasiti, bosanskohercegovačkom javnom mnijenju nisu nepoznati, ali su u kontinuitetu, „silom prilika", bili jedna vrsta intimnog promišljanja, ali ne i zvaničan stav koji bi imao snažnije političke implikacije. Šta više takva promišljanja su, zbog naivnog uvjerenja i neosnovanih nada u promjenu takvih stavova o BiH, u domaćoj politici u pravilu potiskivana ili tretirana kao isključivo lična mišljenja pojedinih evropskih političara, nikako kao oficijelna politika bilo koje zemlje Starog kontinenta. Ta naivnost, koja se u domaćim političkim krugovima usiljeno predstavljala političkim lukavstvom, Bosnu je zasigurno puno koštala.

Što se Evrope tiče, odnos građen na navodnom strahu od instaliranja „muslimanske države" u srcu Evrope, koji je u evropskim političkim krugovima u kontinuitetu imao snažnu podršku različitih lobija, nije se mijenjao. Bolje rečeno takvo stanovište, koje je za posljedicu imalo omogućavanje genocida, održavalo je svoju morbidnu vitalnost, hraneći se, naravno, i „logikom" gotovo patološke nespremnosti bosanskih političara da svjetskoj javnosti bez uvijanja saopće istinu.

Ivar Amundsen, počasni konzul Bosne i Hercegovine u Norveškoj

Analizirajući takav odnos prema BiH Amudsen se ne libi da otvoreno kaže kako se Evropa u „potrazi za rješenjima prilagođavala agresorskim uvjetima - segregaciji i polarizaciji". Definirajući navedeni odnos kao klasičan aparthejd, on kaže da su se shodno tome i rješenja problema tražila isključivo na temelju geografskih odnosno administrativnih razdvajanja, navodeći cijelu galeriju likova koja je predano radila na realizaciji takvih planova. John Major, Douglas Hurd, David Owen, Bernard Janvier, Yasushi Akashi, Carl Bildt, Thorvald Stoltenberg i brojni drugi, smatra Amudsen, odgovorni su za kreiranje politike koja nije išla u pravcu zaustavljanja agresije i užasnih zločina, nego ih je naprotiv inspirirala, a sve pod plaštom navodnog straha od mogućeg instaliranja „muslimanske države" u Evropi. Takvo stajalište naravno nije moglo proizvoditi bilo kakvu reakciju koja bi išla u pravcu zaustavljanja zločina. Šta više takav odnos je zapravo stimulirao samo reafirmaciju fašizma kao djelotvornog modela za rješavanje političkih nesporazuma.
Da odgovornost bosanskih političara, koje su stimulirala priglupa uvjerenja, da će Evropa „doći pameti" po pitanju kvalificiranja karaktera rata, samim tim i pružiti pomoć bosanskim patriotima, nije za podcjenjivanje, svjedoče brojni primjeri. Dovoljno je tek onako, bez nekog posebnog mentalnog naprezanja, analizirati pismo koje je John Major 2. maja 1992. godine uputio Douglasu Hoggu, ministru vanjskih poslova velike Britanije, u kome mu daje vrlo jasne instrukcije. „Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji koja se može smatrati „muslimanskom" ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezanim za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi sa prevarom „VanesOwenovim" mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno Muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje. ... Moram vas obavijestiti da ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada, i zato nećemo intervenirati u ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje." Imati takvo pismo u rukama, a i dalje vjerovati i što je još pogibeljnije širiti uvjerenja da će Evropa, naoružana brojnim deklaracijama o ljudskim i nacionalnim pravima, stati u zaštitu jednog fizički ugroženog naroda i zemlje, predstavlja politički suicid bez presedana.

Osveta "kukavica"
Što se Mitteranda, čiju ulogu Amundsen posebno preferira, ilustracije radi, vlastito stajalište da „Bosne neće biti" on nije saopćio samo Clintonu?! Njegova drskost nije bila uokvirena samo na visoke razine, kako je to činio njegov britanski istomišljenik. Njegov stav bio je, također, poznat i bosanskim političarima. Problem je samo u činjenici što su ga, u naivnom uvjerenju da bi Evropa mogla promijeniti stav, samo prepričavali isključivo u užim krugovima i sjedeljkama, umjesto da ga kao oružje koriste u diplomatskoj borbi. U tim krugovima se prepričavao „interesantan događaj" koji se zbio 1992. godine, prilikom posjete bosanskohercegovačke delegacije Francuskoj, koju je predvodio Haris Silajdžić. Ne samo da se francuski predsjednik tom prilikom nije udostojio dočekati goste ispred Jelisejske palače, kako to nalažu diplomatski običaji, nego je bosanskohercegovačku delegaciju, koju je „privela" straža, dočekao sjedeći, milujući dva velika psa pored fotelje u koju je bi zavaljen.

-

Političko-vojna svita koja je radili na uništenju BiH i Bošnjaka Mitternd i Clinton John Major i Douglas Hurd David Owen i Thorvald Stoltenberg Yasushi Akashi, Milošević i Karadžić Bernard Janvier i Ratko Mladić

Ni samouvjereni Silajdžić sa kojim je došao i „živi dokaz" da njegova vlada ima ambicije da gradi multietničku vlast, samim tim i društvo, nije pomutila Mitterandova „navijačka raspoloženja". Bio je više nego drzak. Ni nalik na socijalistu za kojeg se predstavljao. Saznavši za nacionalni identitet Silajdžićevog saputnika, Mitterand je otvoreno i drsko pred svim prisutnim bosanskohercegovačkog ambasadora u Francuskoj prof. dr. Nikolu Kovača nazvao „izdajnikom srpskog naroda".

Jasno je da bosanskohercegovački predstavnici vlasti u takvim okolnostima nisu imali pretjerano velik prostor za optimizam niti je takva politika stimulirala uvjerenje da bi, pozivajući se na brojne evropske deklaracije nafilovane humanizmom i brigom za nacionalna i ljudska prava, mogli okrenuti u svoju korist, ali ni šutnja odnosno skrivanje navedenih činjenica zasigurno nije bila rješenje. Iz sadašnje perspektive jasno je da bi objelodanjivanje takvih činjenica zasigurno puno bolje djelovalo na moral bosanskih patriota, nego njihovo prikrivanje i priglupo prepričavanje unutar diplomatskih i stranačkih krugova.

Vrhunac političkog diletantizma, s obzirom da je isuviše naivno bilo i očekivati da bi jedan Mitterand, mogao podržati herojski otpor jednog jednog naroda i zemlje koji su bestijalno napadnuti. Od čovjeka, koji je zasigurno bio snažno iskompleksiran činjenicom da je njegova zemlja pred Hitlerom poklekla za 24 sata, tako nešto se nije moglo očekivati. Dodamo li tome još i historijsku činjenicu da su na fašiste u ovoj zemlji, u ambijentu eskalacije "francuskog nacionalnog kukavičluka", prvi vatru otvorili pripadnici Bošnjačke regimente, jasno je da je bosanski otpor u njemu izazivao samo bijes i frustraciju, koja je bila naprosto neizlječiva.

Oprez kao obavezujući model ponašanja
Ono što je, međutim, najtragičnije u svemu jeste činjenica da Evropa ni dan danas, šesnaest godina od završetka agresije na BiH, ne napušta poziciju maglovitog odnosa prema karakteru rata, i shodno tome prema svemu što se na eksjugoslovenskim prostorima zbivalo. "Haška estradna scena" za takvu kvalifikaciju predstavlja najilustrativnije svjedočanstvo, dodamo li joj evropsko oduševljenje "srpskom efikasnošću" u privođenju ratnih zločinaca. Praveći se ćoravom kod očiju, za koje sami tvrde da najbolje vide, Evropa zapravo od očiglednih stvari pravi misterije, što jasno svjedoči da je riječ o svijetu u kome obmane i prevare još uvijek imaju zavidan status na skali općepoštovanih vrijednosti.

Ko bosanskom patrioti može objasniti da Staru damu ponovo neće zahvatiti ravnodušnost padne li nekom naum da ponovo „junački" zapuca na žene, djecu, starce... Ko može garantirati da se sve evropske aktivnosti opet neće svesti na prijenos živih slika užasa videoidiotiziranoj publici, koja "horror scene", prema oficijelnim savjetima eksperata moderne neuropsihijatrije, doživljava kao efikasan psihoterapeutski način opuštanja u fabrikama izmorenih organizama.

Niko, na žalost, pouzdano ne može garantirati da Evropa suštinski nije upravo samo ono što je Miroslav Krleža, uočavajući njenu preveliku zaokupljenost formom a ne suštinom, poodavno zapisao: „Evropa putuje u gvozdenom oklopljenom tenku, službeno uvjerena o božanskom porijeklu, svake minute spremna da ponovo zakolje dvadeset milijuna svojih stanovnika. Stojeći do koljena u krvi svoje vlastite klaonice Evropa posvećuje neobično veliku pažnju pravilnom vezivanju ovratnika, prostiranju stolnjaka, pitanjima ubrusa itd. Ali, ona danas, ipak ne zna misli li vlastitom glavom ili ne... Još uvijek sklona da vjeruje kako je njen način mišljenja božanskog, nadzemaljskog porijekla. Koketirajući tako, na jednoj strani, još uvijek s nebom i božanskim tajnama ona uopće neće da vjeruje da je sestra majmunska, ali nikako ne sumnja u svoje nadzemaljske dividende, i svoje „Bogom blagoslovljene" mitraljeze i podmornice."

Ovakve kvalifikacije u kontekstu generalnih političkih pospremanja koja su obilježila proteklu deceniju, a koja su, opet, rezultirala "brisanjem granica" odnosno uspostavljanjem Evropske Unije danas mogu izgledati arhaično ili prevaziđeno. Svi oni, međutim, koji su taj svijet, na jednoj višoj razini promišljali iznutra, u pravilu nisu dijelili naročiti optimizam, posebno u pogledu čvrstine navedene zajednice. "U Evropi XX stoljeća", kaže Denis de Rougemont, švicarski pisac i filozof, "osjećanje zajedništva je na putu da iščezne, ali potreba da se ‘bude zajedno' ostaje vitalnom". Evropa, dakle, jeste naša perspektiva, ali to ne znači da oprez, kao duhovnu i političku konstantu, trebamo isključiti, misleći da je sve što je bilo zauvijek prošlo. Uostalom, zar baš naprijed navedeni likovi, čije su ruke krvave kad je BiH u pitanju, ne uživaju status graditelja Evropske Unije. Nesporno je da uživaju. Kako ih onda i ko ih to ima pravo ukalkulirati u instaliranje povjerenja, kao platforme za izgradnju dobrih odnosa. Nemoguća misija, jer oni to ni po čemu ne zaslužuju. Upravo zato na promociju čvrstih garancija za miran društveni život, na takvim osnovama niko naprosto nema pravo. Ipak, rješenje postoji, rješenje koje osigurava dostojanstvo i sigurnost, a ne vrijeđa drugog. Ljudi snažnih duhovnih vertikala u tom smislu baštine jasan stav - oprez nije sumnja nego obavezujući model ponašanja. (Preporod, 01. august 2011. godine)

Autor: Emir Ramić

"Od moga odlaska, 23.maja 1992., kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar, i prosto ne mogu da shvatim da je ovako šta moguće... Pitam se samo kome sam se i sa čim tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali, ja ipak vjerujem u pravdu, istinu i to da će se sve razjasniti.”

Ovo su rječi profesora Muhameda Čehajića, bivšeg predsjednika opštine Prijedor koji je postao sinonim za najužasnije zločine koji su se dogodili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i genocide nad Bošnjacima. Nakon što su srpskocrnogorske, agresorske snage preuzele kontrolu nad opštinom Prijedor, 30. aprila 1992. on je bio prva osoba kojoj je bio uskraćen pristup u sopstvenu kancelariju u zgradi opštine. Muhamed Čehajić je ove rječi poslao u pismu svojoj ženi ubrzo nakon što je uhapšen 23. maja u posljepodnevnim časovima. Kasnije je prebačen u logor Omarska gde je ubijen. Rječi Muhameda Čehajića su primjer stradanja na hiljade ljudi koji su bili žrtve zločina srpskocrnogorskih agresorskih snaga koji su počinjeni na sveobuhvatan i sistematski način u opštini Prijedor 1992. godine. One predstavljaju nadu mnogih žrtava da će se ostvariti Pravda.

U Prijedoru je postojala namjera da se uništi cijela bošnjačka zajednica
Govoriti o Genocidu u Prijedoru predstavlja rizik da se ne uspije izraziti najvažniji dio onoga što zapravo jest ta tragedija planetarnih i povijesnih razmjera. U najduljem doživljaju, Prijedor se, zapravo, šuti i pati, u dostojanstvu stradalničkog bošnjačkog naroda a prije svega porodica stradalnika, pred ukaljanim obrazom svijeta i produkatora i izvršioca genocida. O Prijedorskom genocidu treba govoriti, jer se on tiče humanosti. Jer je prijedorska sudbina drukčija od drugih masovnih i genocidnih stratišta, sudbina koja svjedoči o istrajnoj nepravičnosti svijeta i svireposti naredbodavaca i izvršioca genocida. Nezamislivo je sa stanovišta pravde i humanosti – a ipak to jest naša stvarnost – da prostor u kome je izvršen genocid svijet daruje upravu baš onima koji su genocid izvršili, da obilježavanje godišnjica genocida – iz godine u godinu – nadziru upravo oni koji su ga obavili, pri čemu ga, istovremeno, službeno poriču. Time se nastavlja stradanje Prijedora, stradanje Bošnjaka. Stradanje BiH ali i stradanje humanosti i savjesti moćnog dijela međunarodne zajednice koji upravlja sudbinom svijeta, posebno onih „malih“ u njemu. Prijedorska tragedija nije završena. Prijedor nije samo bošnjačka patnja: ona mora biti sudbinski važna lekcija i svijetu i Bošnjacima.

U Prijedoru je počinjeno više od 3500 ubistava. Hiljade ljudi je zatočeno u logorima ili protjerano iz svojih domova. To nisu pojedinačni incidenti, već je to bila organizirana kampanja zločina koju su provodile vojska i policija iz Srbije uz koordinaciju srpskih civilnih vlasti opštine. Zločin u Prijedoru je svojom okrutnošču pokazao agresorsko, genocidne ciljeve Srbije i Crne Gore prema BiH i posebno genocidne ciljeve prema njenom najbrojnijem narodu, Bošnjacima.
U Prijedoru je počinjen genocid, zločin protiv civilnog stanovništva, zločin protiv zarobljenika, zločin uništavanja kulturnih i historijskih spomenika, zločin rasne diskriminacije, zločin silovanja, zločin mučenja u logorima smrti, zločin nasilnog protjerivanja i posebno zločin ubijanja bošnjačke akademske elite. Nema zločina koji se tu nije dogodio. Ubijanje nedužnih ljudi, ubijanje pameti bošnjačke, njihovo masakriranje, klanje, mučenje, silovanje, ponižavanje, tjeranje u logore i protjerivanje, biološko istrebljenje sa ovih prostora se ne može i ne smije zaboraviti.
Ako znamo da je velikosrpska politika došla iz Srbije i Crne Gore, ako znamo da je njen cilj bio uništenje države BiH uništenjem Bošnjaka i gradova u kojima su Bošnjaci bili u većini, onda je sasvim jasno da Bošnjacima na prijedorskim prostorima, na njihovim pradjedovskim ognjištima, nije bilo mjesta. Trebalo ih je svesti na tolerantan procenat. A da bi se to postiglo pribjeglo se zločinu, onakvom kakav se ne pamti među civiliziranim narodima. Ono što se dešavalo u Srebrenici za tra dana u Prijedoru se dešavolo tri godine. Kada je planirani broj smrti postignut, pristupilo se etničkom čiščenju koje danas daje svoje željene rezultate. Bošnjački narod i fizički i duhovno na ovim prostorima polako izumire.

Srpsko-crnogorska genocidna politika Grad Prejedor istrijebljen je od Bošnjaka Pljačka, rušenje... Logori smrti Masovna ubijanja, genocid Mezarja

Nezakonit državni udar u Prijedoru – agresija - genocid
S obzirom na znatan broj predmeta koji su pred Međunarodnim sudovima presuđeni u vezi sa zločinima u Prijedoru, danas postoji niz činjenica koje se ne mogu osporiti. Među njima su i one u vezi s prvim koracima koje su napravile političke, policijske i druge srpske snage kako bi zauzele opštinu Prijedor. Srpske političke snage bile su zabrinute zbog promena u demografskoj ravnoteži u korist bošnjačke populacije. To je postalo jedno od glavnih pitanja u političkom životu opštine tokom 1991. i 1992. godine. Tokom rata u Hrvatskoj 1991, rasle su tenzije između srpske zajednice u Prijedoru i njegovih bošnjačkih i hrvatskih zajednica. Došlo je do velikog priliva srpskih izbeglica iz Slovenije i Hrvatske u opštinu, dok su Bošnjaci i Hrvati istovremeno počeli da odlaze zbog sve većeg osećaja nesigurnosti i straha.

Prosrpska propaganda je postajala sve očiglednija. Srpska paravojna formacija zvana „Vukovi sa Vučjaka“ zauzela je prijemnik na Kozari avgusta 1991. Emitovanje programa TV Sarajevo je prekinuto i zamenjeno je emitovanjem programa iz Beograda i Banja Luke. Taj program se sastojao velikim djelom od intervjua sa političarima Srpske demokratske stranke (SDS) koji su tvrdili da su Bošnjaci i Hrvati željeli da unište Jugoslaviju dok su Srbi težili da je sačuvaju. Srpski mediji takođe su propagirali ideju da su Srbi morali da se naoružaju kako bi izbjegli pokolj sličan onom koji se dogodio u Drugom svjetskom ratu.

Na sastanku SDS Skupštine opštine Prijedor 27. decembra 1991. predstavnici SDS odlučili su da svrgnu postojeće legitimne vlasti u Prijedoru i zamjene ih ljudima iz stranke ili onima koji su joj bili lojalni, kao i da formiraju nezavisne srpske organe vlasti. Na sastanku 7. januara 1992. srpski članovi Skupštine opštine Prijedor i predsjednici lokalnih opštinskih odbora SDS proglasili su Skupštinu srpskog naroda opštine Prijedor. Milomir Stakić je izabran za Predsednika ove Skupštine.

Krajem aprila 1992, u opštini je osnovan niz tajnih srpskih policijskih stanica, a preko 1.500 naoružanih muškaraca bilo je spremno da preuzme kontrolu nad institucijama vlasti u Prijedoru. U noći između 29. i 30. aprila 1992, srpske snage zauzele su Prijedor. Srpski radnici Stanice javne bezbjednosti i rezervne policije okupili su se u Čirkin polju, djelu grada Prijedora. Podjelili su se u pet grupa. Jedna grupa bila je odgovorna za zgradu Skupštine opštine, jedna za SUP, jedna za sudove, jedna za banku i poslednja za poštu.

U predmetu protiv Milomira Stakića Pretresno vjeće Međunarodnog krivičnog tribunal za područije bivše Jugoslavije {MKTJ} je presudilo da je preuzimanje Prijedora predstavljalo nezakonit državni udar – agresija, koji je mjesecima bio planiran i koordiniran, a čiji je krajnji cilj bio stvaranje srpske opštine koja bi na kraju bila dio zamišljene čisto srpske države.

Sistematski organizovani zločini – genocid
Većina zločina za koje je MKTJ sudio počinjeni su nakon što su političke, vojne i policijske snage bosanskih Srba preuzele kontrolu nad Prijedorom. Tada su osnovani logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, koji su bili poznati po okrutnosti zločina koji su u njima počinjeni. Dokazni materijali u brojnim predmetima pred MKTJ pokazali su da Omarska, Keraterm i Trnopolje nisu slučajno osnovani: bili su rezultat smišljene i organizovane politike nametanja sistema diskriminacije protiv stanovništva nesrpske nacionalnosti u Prijedoru.

Svijet je saznao za brutalnost logora Omarska kroz slike objavljene u međunarodnim medijima na kojima su prikazani izgladnjeli zatvorenici. Slike britanske televizijske kuće ITN podstakle su svjetsku javnost i brzo izazvale osudu. Istom brzinom su usljedile kontroverze u vezi s tim snimcima, tako da su neki tvrdili da su lažni, te da se zločini počinjeni u logoru i oko njega nisu ni dogodili.

Avgusta 1992, tadašnji predsednik Republike Srpske Radovan Karadžić dozvolio je britanskoj televiziji ITN da ode u Prijedor i istraži navode o kršenju ljudskih prava u jednom broju logora osnovanih na tom području. Ekipa snimatelja je pitala zatvorenike šta se u logoru događalo. Pitali su zatvorenike i koliko su dugo tu, odakle su, da li su ih tukli. Neki zatvorenici su odgovorili na ova pitanja. Drugi su rekli: „Hvala što pokušavate da nam pomognete, ali nemojte nam još više pogoršavati položaj.“

Ovaj televizijski snimak prikazan je na skoro svakom suđenju pred MKTJ u vezi s logorom Omarska, nekadašnjim rudnikom gvožđa. Zadatak sudija MKTJ upravo jeste da provjere autentičnost i verodostojnost svakog dokaza koji prime. Prilikom svakog prikazivanja snimka, odbrana je imala mogućnost da ga ospori. Sudije su svaki put prihvatile snimak kao autentičan. Nezavisno od MKTJ, snimci ITN su bili tema sudskog procesa povodom klevete u Velikoj Britaniji. U tom predmetu, porota je jednoglasno utvrdila da je film autentičan i oni koji su osporavali njegovu autentičnost su morali da plate odštetu od 375.000 britanskih funti.

Predmeti MKTJ u vezi sa zločinima počinjenim u logoru Omarska izvan svake sumnje pokazuju da slike ITN pružaju samo djelić uvida u užase koji su se tamo dogodili. Logor Omarska je osnovan kao logor prvenstveno za zatvorenike nesrpske nacionalnosti. Iako je bilo Srba zatvorenih u logoru, bili su u manjini. Osnovan je krajem maja 1992, a zauvjek zatvoren krajem avgusta 1992. Većina zatvorenika je držana u logoru negdje do 6. avgusta. Tokom nepuna tri meseca kroz logor je prošlo više od 3.334 zatvorenika. Uslovi života su bili strašni, a zatvorenici su stalno zlostavljani.

Prva osoba koja je odgovarala pred MKTJ za zločine počinjene u logoru Omarska bio je Duško Tadić, nekadašnji predsednik lokalnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS). MKTJ ga je proglasio krivim za niz zločina počinjenih širom Prijedora i u okolnim selima, u logorima i prilikom hapšenja pripadnika nesrpske nacionalnosti koja su se u početku događala dok je SDS preuzimao opštinu. Na početku preuzimanja došlo je do napada na mesto Kozarac kod Prijedora 24. maja 1992, u kom je dva dana dejstvovano artiljerijom i izvršen je napad trupama mehanizovane brigade. Ishod je bio oko 800 ubijenih civila od oko 4.000 stanovnika. Kada je grad zauzet, snage bosanskih Srba su počele da sakupljaju sve nesrpsko stanovništvo i istjeruju ga pješke iz te oblasti. Paravojne i vojne snage bosanskih Srba su prebile, opljačkale i ubile još mnogo civila u toku etničkog čišćenja Kozarca.

U toku okupacije Kozarca Duško Tadić je učestvovao u sakupljanju i nasilnom premještanju civila. Pripadnici snaga bosanskih Srba su izdvojili mnoge civile iz kolone protjeranih i ubili ih. Po preuzimanju Prijedora i okolnih oblasti snage bosanskih Srba su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Duško Tadić je posjećivao logore, iako nije imao zvaničnu funkciju u njima. Sudsko vjeće MKTJ je obraćajući se Dušku Tadiću pri izricanju presude o kazni zaključilo sljedeće:

''... da ste u deset odvojenih slučajeva tukli, nožem napali i udarali 19 Muslimana u Kozarcu, u kasarni u Prijedoru te u logorima Omarska i Keraterm, te da ste učestvovali i pomagali u premlaćivanju jednog muslimanskog zatvorenika i seksualnom sakaćenju jednog drugog zatvorenika u logoru Omarska. Pretresno vjeće je takođe zaključilo da ste ubili dvojicu Muslimana u Kozarcu prerezavši im grlo. ... Ova ste krivična dela počinili namjerno i to sa sadističkom okrutnošću, uz korišćenje noževa, bičeva, metalnih poluga, drške pištolja, štapova tako što ste udarali nogama svoje žrtve i stezali omču oko vrata jedne žrtve sve dok se nije onesvjestila.''

U toku suđenja, Duško Tadić se branio alibijem da je živio u Banjaluci i radio na punktu Orlovci. Optuženi je još pod zakletvom svjedočio da nikada nije bio u logorima Omarska i Keraterm, niti učestvovao u etničkom čišćenju Kozarca. Svjedočio je da pet puta bio u Trnopolju, ali da nikada nije ulazio u logor. Pretresno vjeće je njegovo objašenjenje gde je bio u vreme navedenih zločina proglasilo neistinitim kao i njegov pokušaj da svoju suprugu iskoristi kao alibi. Sudije su ga proglasile krivim za okrutno postupanje i nehumane postupke prilikom učešća u ovom incidentu.

Ostali optuženi kojima je suđeno i koji su osuđeni pred MKTJ za zločine počinjene u ovim logorima su Miroslav Kvočka, komandant logora Omarska, Mlađo Radić i Milojica Kos, obojica komandanti smJene u Omarskoj, Dragoljub Prcać, zamenik komandanta logora Omarska i Zoran Žigić, koji nije imao zvanični položaj, ali je proglašen krivim za činjenje zločina u sva tri logora, Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Sumirajući nalaze u ovom predmetu, sudija Almiro Rodrigez je izjavio sljedeće o uslovima u logoru Omarska:

“Zatvorenici dobijaju vrlo malo hrane, koja je često pokvarena, i gotovo nimalo vode. Klozeta tako reći nema, svoje prirodne potrebe treba zadovoljiti u kante ili čak često u uglu neke prostorije ili poda se. Bolesni ili ozljeđeni zatočenici jedva da dobijaju ikakvu njegu ili je uopšte ne dobijaju. Uopšteno govoreći, svi ti muškarci su mršavi, oslabljeni i još dodatno utučeni budući da stalno žive u klimi nasilja i straha. Ne znaju kada će biti prozvano njihovo ime. No znaju da kada budu prozvani, to neće biti toliko zbog toga da ih se ispita, koliko zato da ih se pretuče. ... Žene nisu bile premlaćivane, ali su, barem neke od njih, bile zlostavljane, a neke druge ili te iste i silovane. Drugim rječima, ne postoji niti jedno jedino mesto u krugu logora Omarska na kojem bi se zatočenik mogao osjećati bezbjedno ili se jednostavno nadati da ga niko neće udariti niti podvrgnuti nekom obliku nasilja. ... Jednog oca na smrt prebijaju pred očima njegovog sina. Muškarci urlaju od bola, zidovi i podovi poprskani su krvlju. Muškarci koji se vraćaju živi imaju otvorene rane, ne mogu se držati uspravno, u nesvjesti su. Leševi koje iznose imaju otvorene rane na lobanji, polomljene zglobove, prerezana grla. Neke od žrtava na kraju su dokrajčeni metkom...”

Što se tiče krivičnih djela počinjenih u logoru Keraterm, nekadašnjoj fabrici keramičkih proizvoda u predgrađu Prijedora, sva trojica optuženih – Dušan Sikirica, komandant, i Damir Došen i Dragan Kolundžija, komandiri smjene su prihvatili da ima dovoljno dokaznog materijala koji pokazuju da su bosanski Muslimani, bosanski Hrvati i drugi nesrbi bili izloženi nehumanim uslovima tokom svog zatočeništva u logoru Keraterm. U periodu otprilike od 24. maja do 5. avgusta 1992, ovi uslovi su obuhvatali nedovoljno hrane i vode, neadekvatnu medicinsku pomoć i njegu, pretrpanost te nedostatak svježeg vazduha, fizičkih aktivnosti, i odgovarajuće higijene. Priznajući krivicu, Duško Sikirica je naveo sledeće:

“Pošto sam uvidio i shvatio posljedice, želim da kažem Raspravnom vjeću da se duboko kajem zbog svega što se desilo u Keratermu dok sam bio tamo. Jedino što osjećam je kajanje zbog svih života koji su izgubljeni i života koji su upropašćeni u Prijedoru, u Keratermu, i nažalost, ja sam doprinio da se ti životi unište. Naročito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i snage da sprječim neke ili sve strašne stvari koje su se desile. Želio bih da mogu da vratim vrjeme i da se ponašam drugačIje. Svjestan sam da time što preuzimam odgovornost za svoju ulogu u tim događajima moram biti kažnjen, i nadam se da će ono što me zadesi biti dobra lekcija onima koji se u budućnosti nađu u sličnoj situaciji… »

Prilikom odmjeravanja kazne ovoj trojici, Pretresno vjeće je našlo da je ljeta 1992, logor Keraterm bio mjesto gde su

“...zatočenici bili izloženi nehumanim uslovima ... i gde je vladala atmosfera terora usled ponižavanja, maltrtiranja i psihološkog zlostavljanja, koje je nanjelo teške posljedice onima koji su bili očevici tih događaja.«

Još jedan optuženi koji se izjasnio krivim za zločine u logoru Keraterm bio je Predrag Banović, nekadašnji stražar. On je priznao da je učestvovao u pet ubistava, u premlaćivanju 25 ljudi i streljanju još dvoje u logoru. On je priznao da je bio svjestan sistema zlostavljanja u logoru, i da je učestvovao u maltretiranju, premlaćivanju i ubijanju zatočenika da bi i sam doprinio tom sistemu zlostavljanja. Za ove zločine, Pretresno vjeće ga je osudilo na osam godina zatvora.

Pored zločina počinjenih u logorima, predmeti pred MKTJ bavili su se i drugim krivičnim djelima počinjenim izvan ovih logora u opštini Prijedor. Darko Mrđa, pripadnik interventnog voda policijskih jedinica u Prijedoru, priznao je da je učestvovao u naročito gnusnom zločinu koji se odigrao dana 21. avgusta 1992 na planini Vlašić. Darko Mrđa je učestvovao u pratnji organizovanog konvoja muslimanskih i drugih nesrpskih civila iz Tukova i logora Trnopolje iz okoline Prijedora, koji se kretao prema opštini Travnik. Konvoj se zaustavio na jednom mestu na putu uz rječicu Ilomsku, između Skender Vakufa i planine Vlašić. Na tom mjestu, Darko Mrđa i drugi pripadnici interventnog voda su sproveli naređenje da se vojno sposobni muškaraci izdvoje iz ostatka konvoja, lično su odabrali oko 200 muškaraca, koji su ukrcani u dva autobusa, i odvezli ih do Korićanskih stjena. Muškarcima iz jednog od autobusa naređeno je da izađu iz autobusa. Sprovedeni su na stranu puta iznad duboke provalije, gde im je bilo naređeno da kleknu, nakon čega su ubijeni iz vatrenog oružja. Muškarci iz drugog autobusa izvođeni su u manjim grupama po dvojica ili trojica i potom ubijeni iz vatrenog oružja. Zajedno s drugim pripadnicima interventnog voda, Darko Mrđa je lično i direktno učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stjenama. Osim dvanaestorice muškaraca koji su preživeli pokolj, poubijani su svi muškarci koji su izvedeni iz ta dva autobusa. Za učešće u ovom zločinu, Darku Mrđi je izrečena kazna od 17 godina. Rekao je:

“...Učestvovao sam u izdvajanju i ubistvu tih nedužnih ljudi. Iskreno se kajem zbog toga… I jako mi je teško da se suočim s onime što se desilo na Koričanskim stjenama.”

Zločini koje su ovi počinioci izvršili u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, kao i na planini Vlašić, bili su dio široko rasprostranjene i sistematske kampanje. Biljana Plavšić, jedna od najviših rukovodilaca Republike Srpske tokom rata, 2003. godine izjasnila se krivom da je učestvovala u razvijanju i sprovođenju kampanje razdvajanja etničkih grupa. Ona je priznala da je rezultat toga bila smrt i protjerivanje hiljada žrtava, najčešće pod veoma brutalnim okolnostima. U vezi sa zločinima počinjenim u Prijedoru, Biljana Plavšić je prihvatila da je u Omarskoj bilo ubistava i premlaćivanja i da se prema zatočenicima nehumano postupalo. Na izricanju kazne rekla je:
“Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda uvijek će ostati dio mene.” Pretresno vjeće osudilo je Biljanu Plavšić na jedanaest godina zatvora.

Činjenice o genocidu u Prijedoru
Prema popisu iz 1991. godine na teritoriji opštine Prijedor živjelo je 112,543 stanovnika od čega 6,316 ili 5,6% Hrvata, 49,351 ili 43,9% Bošnjaka, 47,581 ili 42,3 Srba i 9,295 ili 8,2 ostalih. Prema podacima iz procesa koji je vođen na MKTJ protiv ratnog zločinca Slobodana Miloševića 1997. Godine, Prijedor je imao 39,248 stanovnika od čega 397 ili 1% Bošnjaka. Za samo 5 godina broj Bošnjaka sa 44% spao je na 1%.

U zločinu u Prijedoru u potpunosti su ispunjeni sljedeći elementi genocida:

1. Namjerno, organizovano, sistematsko ubistvo članova prijedorske bošnjačje zajednice

Poslije više zajedničkih sastanaka 29. 4. 1992.godine predstavnici SDS, SDA i HDZ Prijedor noću u 22 sata postigli su dogovor o ravnomjernoj nacionalnoj zastupljenosti u općinskom MUP. Već četiri sata kasnije 30.4.1992. godine u 2,30 sati SDS uz aktivnu pomoć zločinaćke JNA nasilno preuzima svu vlast u Prijedoru. Svi vitalni objekti u gradu preuzeti su bez ikakvog otpora, a dogovori izigrani.

23.5. 1992. godine dolazi do artiljerijskog napada na Hambarine i okolna sela, a 25.5. 1992. godine počinje napad na Kozarac gdje gine veliki broj civila.

24.5 1992.godine srpske vlasti su planski otvorile zloglasni logor Omarska i u njega zatvorili prvih 12 osoba iz grada Prijedora.

Isti dan u prostorije tvornice keramičkih pločica u gradu Prijedoru zatvaraju prvih 7 civila iz grada što se smatra danom otvaranja logora Keraterm.

Istovremeno jedna fiskulturna sala u Trnopolju pretvara se u još jedan logor gdje se dovode i zatvaraju žene i djeca iz okupiranih sela.

1.6. 1992. godine srpske vlasti su u potpunosti uništile bošnjačko naselje Stari Grad u Prijedoru.

10.6.1992. u logoru Omarska je bilo oko 4700 logoraša.

14. 6. 1992.godine uslijedio je napad na sela Kevljani i Sivci u kojima je ubijeno na desetine Bošnjaka, a stotine zatvoreno u logore.

U vremenu od 20. 7. do 25. 7.1992 godine srpske vlasti potpomognute zločinačkom JNA izvršili su napade na bošnjačka sela na lijevoj obali Sane: Biščane, Rizvanoviće, Rakovćane, Hambarine, Čarakovo, Zecove, te Hrvatska sela: Briševo, Raljaš, Staru Rijeku i druge. Napad izveden prvo artiljerijskim napadima, a potom pješadijskom, rezultirao je ubistvom više hiljada bošnjačkih i hrvatski civila, a neutvrđen broj odveden je u logore gdje je kasnije uglavnom likvidiran.

26.7.1992.godine u logoru Keraterm učinjen je novi zločin. Bez ikakvog razloga u spavaonici broj 3 ubijeno je između 150 i 180 civila koji su tu bili zatočeni.

Krajem jula 1992 iz logora Omarska odvedeno je u nepoznato oko 50 logoraša čija su tijela kasnije pronađena u prirodnoj jami Lisac u Bosanskoj Krupi, a 31.7.1992.godine iz istog logora odvedeno je tri autobusa zatočenika čija su tijela pronađena u prirodnoj jami Hrastova Glavica na teritoriji Sanskog Mosta.

6.8. 1992 iz Omarske je u cilju prikrivanja stanja u ovom logoru oko 1500 logoraša deportovano je u logor Manjača kod Banja Luke, a oko 1200 u logor Trnopolje. Dio ovih ljudi svoj životni put završio je 21.8.1992.godine u masakru na Koričanskim stijenama na Vlašiću u kome je iz konvoja autobusa koji su išli u razmjenu izvedeno i strijeljano oko 200 civila.

Do kraja 1992 godine općina Prijedor je u največem dijelu bila očišćena od Bošnjaka. Ubijeno je više hiljada Prijedorčana. Nestalo je oko 3300 osoba oba pola i svih starosnih dobi. Na teritoriji općine Prijedor ekshumirano je 53 masovne grobnice (od 5 do 456 tijela), 72 zajedničke ( 2 do 4 tijela) i 257 pojedinačnih grobnica.

2. Teške povrede fizičkog i mentalnog integriteta prijedorskih Bošnjaka
Teške povrede fizičkog i mentalnog integriteta Bošnjaka ogledaju su se najčešće kroz: protuzakonito zatvaranje, ubistva, silovanja, premlaživanja, deportacije, prisilni rad. U Prijedoru je registrovano 57 mjesta gdje su zatvarani i ubijani Bošnjaci. Srpske vlasti imale su posebnu taktiku prema bošnjačkim intelektualcima. Za svega nekoliko dana u Prijedoru je ubijeno oko 200 intelektualaca.

3. Nametanje uslova života sa ciljem uništenja prijedorske bošnjačke zajednice
Prvo su smijenjeni svi bošnjački funkcioneri sa funkcija koje su obavljali, a gotovo svi Bošnjaci su otpušteni sa posla. Istovremeno sa otpuštanjem sa posla največi broj Bošnjaka je izbačen iz društvenih stanova, a u privatne kuće i stanove nasilno su useljavane srpske izbjeglice koje su vrlo brzo, doslovno otimali te stanove i kuće. Poslije toga slijedilo je oduzimanje automobila, isključenje telefona, struje, prisilni rad na najtežim fizičkim poslovima. Sa izbacivanjem sa posla ljudi su automatski ostajali i bez zdravstvenog osiguranja. Na kraju su prijedorski Bošnjaci dovedeni u situaciju da imaju samo jednu želju, a to je da odu u čemu su im srpske vlasti « velikodušno pomagale »

4.Sprječavanje razvoja – rađanja prijedorske bošnjačke zajednice
Sprječavanje rađanja ogleda se u činjenici da je genocidni atak bio posebno usmjeren na razaranje porodične strukture kod prijedorskih Bošnjaka. Zločinci su vrlo brzo shvatili da razaranjem prije svega bošnjačkih porodica razaraju i samu bošnjačku naciju i državu BiH. Zato se ovaj atak i ispoljavao ubijanjem svih generacija u porodici. Ubijana su istovremeno djeca da ne odrastu, žene da ne rađaju, produktivni muškarci da ne produžuju porodicu. Hiljade staraca su ubijali zato da nebih odnjegovali unuke i tako ugrozili zamišljenu ,,Veliku Srbiju,,. Potvrda ove teze je u strukturi ekshumiranih grobnica. U dosada ekshumiranim grobnicama ekshumirano je oko 92% civila, 12% žena i 2% djece. Vrlo često iz grobnica su ekshumirane trudnice.

5. Prisilno premještanje djece iz jedne etničke skupine u drugu
Stotine prijedorske bošnjačke djece su izmještana u druge krajeve i u druge države gdje im je mijenjan identitet, a time etnička pripadnost. Tako je Prijedor je ostao u rukama onih koji su izvršili genocid.

Posuđeni image

Dokazi za genocid u Prijedoru

1.U procesu ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću 16.6.2004. godine MKTJ je donio Međupresudu kojom je Sudsko vijeće potvrdilo da postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom izvršen genocid ( paragrafi 246,288-289 i 323).

U Odluci sudskog vijeća stoji da je vijeće Miloševiću potvrdilo (citiram): ,,Genocidnu namjeru i postojanje genocidnog plana da se unšte Bošnjaci kao nacionalna grupa,,.

U predudi stoji da su u postupku donošenja presude kao dokazi uzete sljedeće činjenice:
U tačci 181 govori se o napadu srpske vojske na Biš'ane i ostala sela na brdu,
U tačci 183 govori se o logorima Omarskoj, Keratermu i Trnopolju,
U tačci 184 govori se o pravljenju spiska prijedorskih intelektualaca i njihovom nestanku,
U tačci 185 govori se o zloćinima u Bišćanima i Čarakovu,
U tačci 186 govori se o zločinu na Koričanskim stijenama,
U tačci 188 govori se o kupljenju i odvođenju 300-350 tijela ubijenih na području Bišćana i Rizvanovića

U tačkama 189-200 govori se o do tada nezabilježenim zvjerstvima u prijedorskim konclogorima.

U ovoj presudi genocid je dokazan u Prijedoru.

2.Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je do sada za razna djela ratnog zločina na MKTJ osuđeno najviše zločinaca iz Prijedora.

Lista osuđenih zločinaca za genocid u Prijedoru:

DUŠKO TADIĆ, Osuđen na 20 godina zatvora za zločine u Prijedoru posebno u Kozarcu i to za djela: ubistva, hotimičnog lišavanja života, mućenja i nečovjećnog postupanja,
DUŠKO SIKIRICA, Osuđen na 15 godina za zločine u logoru Keraterm i to za zločine protiv čovjećnosti - progoni na političkoj rasnoj ili vjerskoj osnovi,
DAMIR DOŠEN, Osuđen na 5 godina zatvora za zločine u logoru Keraterm i to za zločine protiv čovjećnosti - progon na političćkoj rasnoj ili vjerskoj osnovi,
DRAGAN KOLUNDŽIJA, Osuđen na 3 godine zatvora za zločine u logoru Keraterm i to za djelo progon na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi,
MILOMIR STAKIĆ, Osuđen na 40 godina zatvora za zločine u Prijedoru i to zločine protiv čovjećnosti ( istrebljenje, ubistvo, progoni),
MIROSLAV KVOČKA, Osuđen na 7 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za zločine protiv čovjećnosti - progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo o mućenje,
DRAGOLJUB PRCA, Osuđen na 5 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovjećnosti - progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo i mućenje,
MILOJICA KOS, Osuđen na 6 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovjećnosti- progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi ubistva i mućenje,
MLAĐO RADIĆ, Osuđen na 20 godina zatvora za zlo_ine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovježnosti - progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistva i mućenje,
ZORAN ŽIGIĆ, Osuđen na 25 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu za zločin protiv čovjećnosti - progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, mućenje i okrutno postupanje,
DARKO MRĐA, Osuđen na 17 godina zatvora za zločin na Koričanskim stijenama i to za djela ubistvo i nehumana djela,
PREDRAG BANOVIĆ, Osuđen na 8 godina za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločin protiv čovjećnosti - progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi,
ŽELJKO MEAKIĆ, DUŠKO KNEŽEVIĆ, DUŠAN FUŠTAR I MOMILO GRUBAN, u postupku za zločine u Omarskoj. Postupak vodi Državni sud BiH.
MILAN KOVAČEVIĆ, umro u Haškom zatvoru
SIMO DRLJAČA, ubijen od strane SFOR prilikom hapšenja.

Budućnost
O genocidu nad Bošnjacima u BiH kao najtežem obliku zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava govore brojni relevantni izvori objavljeni u naučnim publikacijama širom svijeta. Doneseno je više pravosnažnih sudskih presuda (međunarodnog i nacionalnog karaktera) koje, pored ostalog, ukazuju i pokazuju na uzroke, ciljeve i razmjere tog genocida.

Nakon genocida u medijima i naučnoj, stručnoj i najširoj javnosti, posebno u Srbiji i entitetu Republika Srpska, prisutne su različite, pogrešne percepcije i mišljenja o karakteru rata i prirodi zločina u Republici BiH 1992-1995. godine. Plasiraju se neistine, laži i falsifikati o događajima u BiH na kraju 20. stoljeća i vrši negiranje genocida nad Bošnjacima, ne samo u sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija Srebrenici, jula 1995, već i na svim okupiranim područjima Republike BiH i gradovima u opsadi.

Osim pojedinačne krivične odgovornosti za ratne zločine i genocid počinjene u agresiji na BiH, postoji i kolektivna moralna i politička odgovornost. Princip i moralnu vrijednost te kolektivne odgovornosti nastoje spasiti srpski intelektualci i njihovi svijetski plačenici. Ta kolektivna odgovornost na negativan način, dolazi do izraza u negiranju genocida. Relativiziranje i negiranje genocida u bosanskohercegovačkom političkom životu govori o tome da je pitanje dejtonskog uređenja BiH riješeno pogubno loše. Upravo to i takvo međunarodno "uređenje" BiH u čijoj je ustavnopravnoj i političkoj arhitekturi zadržan genocidni tlocrt, genocidni generator i genocidni projekat omogućuje, uzrokuje i generira negiranje genocida počinjenog u Evropi na kraju dvadesetog stoljeća.

Među faktorima koji su doveli do stradanja Bošnjaka najvažnije to što su oni većinom muslimani. Stoga se kod Bošnjaka dodatno razvio refleks jačanja upravo te komponente njihova identiteta. Međutim, bošnjački identitet se ne smije svesti samo na tu dimenziju. Uz potpuno uvažavanje vjere i tradicionalnih islamskih vrijednosti, Bošnjaci treba da optimalno razvijaju bosanstvo i elemente multinacionalne državnosti, svoju teritorijalnu i državotvornu svijest koje su zajedno sa vjerom tri poluge bošnjačke nacionalne svijesti. Sinhronizirana agresija na BiH s njenih istočnih i zapadnih granica nije uspjela uništiti je, ali će njena budućnost zavisiti od toga koliko će umjeti Bošnjaci čuvati je istrajno i mudro. Stoga, genocid u Prijedoru i BiH treba da bude trajno upozorenje koje će Bošnjake učiti mudrosti samoodržanja, a ne samo emocionalna bujica koja nosi ka isključivosti i samosepariranju u dejtonskoj državi BiH.

Osvajanje istine, slobode i pravde ne podrazumeva stajanje i zastajanje. Zaborav, negiranje i poricanje jednako je genocid, a potiskivanje i odbacivanje zločina ukida i omalavažava dostojanstvo svih žrtava i svih boraca za istinu i pravdu. Žrtve genocida su u Prijedoru, u BiH, u dijaspori i mi im iskazujemo pijetet, čuvajući njihov nevini lik, duboko i trajno u našim srcima.



Autor je direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada

Autor: Aldijana Mustafić

Naoblačenje i osvježenje sa grmljavinom i kišom ujutro će zahvatiti prvo zapadne djelove, pa će se proširiti....“
Da, baš tako najaviše meteorolozi prognozu vremena za 20 juli.

I tako, jučer ranom zorom, baš poslije sabahskog ezana, počelo je da grmi i pada jaka kiša nad Bosanskom Krajinom. Nakon vrelih i užarenih ljetnjih julskih dana, kiša je dobro došla kao osvježenje za mnoge.

Ipak, 20. jula Kozarac, Prijedor i cijela Bosna i Hercegovina su se zauvijek oprostili od
tava genocida u ovom kraju, od svojih 111 nevino ubijenih Bošnjaka. Njihove suze nije mogla saprati ni kiša.

Kiša.
Ne, to nije kiša, to su suze naših majki, djece, sestara, očeva i braće iz Prijedora.
Posmrtni ostaci nevino ubijenih Prijedorčana zauvijek je našlo svoj smiraj, pored svojih najbližih rođaka, koji su također na zvjerski način ubijeni i ukopani 20. jula, prijethodnih godna!

U općini Prijedor je postojalo više od pedeset ozloglašenih koncentracionih logora, od kojih se po zlu i fašizmu izdvajaju: Omarska, Keraterm i Trnopolje. Jedan prekrasan grad pretvoren je u logore smrti. Srpsko-crnogorska genocidna politička, vojna i paravojna armada, pretvorila je Prijedor u jedno od najvećih žarišta masovnih zlostavljanja, silovanja i ubijanja. O tome se rijetko priča ili skoro nikako. Prema nepotpunom istraživanju u ratu je ubijeno 5209 stanivnika ove općine, čak tri puta više upoređujući određena područja nekih općina u Podrinju koje su potpuno istrijebljene.

Samo u koncentracionom logoru Omarska ubijeno je više od 1000 Bošnjaka. Prijedor je poslije Srebrenice grad u kojem je počinjen najveći zločin genocida i u kojem je izvršeno plansko i potpuno etničko čišćenje nesrpskog stanovništva – Bošnjaka i Hrvata!

Ubijanje i istrebljenje je trajalo intenzivno i u dugom periodu. Nisu ubijeni u jednom danu, u suprotnom Prijedor sa okolinom bio bi drugi region koji bi se mogao nazvati prostorom na čijem tlu je počinjen genocid. Zbog toga su i radili sistemski, analizirajući stanje i sve ono što ih moglo povezati s tim crnim djelom.

Upravo jutarnja kiša s početka priče, ima i drugu simboliku pored one sa suzama majki Prijedorčanki. Naime, koliko je samo puta i svitanje zore došao kamion – šleper pred Keraterm i druge logore, gdje su često sami logoraši i srpsko-crnogorski stražari tovarili mrtve civile, koje su preko noći ubijali raznim predmetima i vatrenim oružjem, i vozili ih u nepoznatom pravcu. Zločin bez kazne, tako bismo mogli nazvati genocid na području općine Prijedor.

Danas, baš kao tih 90-tih godina, te iste žrtve, prevoze se ponovo kamionima, sad već u tabutima do mezarja, gdje će naći svoje vječno počivalište i na nišanima svoje ime, sa različitim datumima rođenja ali sa istim danom smrti, 20.juli.

Tako prođe još jedan tužan dan, dan kad smo se oprostili od 111 naše braće i sestara. Prije samo deset dana u Srebrenici je ukopano 613 žrtava genocida, dok prije tri dana u Sanskom Mostu zauvijek smo se oprostili od 10 nedužnih žrtava genocida.

I tako skoro svaki dan na prostorima Bosne i Hercegovine lociraju se i otkopavaju nove masovne grobnice ili naše najmilije ponovo sahrađujemo u zemlju. Samo crna zemlja zna koliko Bošnjaka drži u svojoj utrobi a da se za njihovu sudbinu još uvijek zna.

Ni jučerašnja kiša, nije mogla da sapere svu bol majki i očeva u Kozarcu, koju su se gušili u tuzi i plaču, što su na tako mučenički način ugašeni životi njihove rođene djece, braće, sestara...
Ugašeni su mnogi životi, pred svijetom koji je hladno gledao vapaj bosanskog naroda, bez volje i želje da im pomognu!

A, zločinci!? Gdje su naredbodavci i zločinci koji su izvršili genocid? Da li su odgovarali pred sudom pravde? Ko ih je i koliko kaznio?
Svi zločinci moraju biti uhapšeni i procesuirani. I veliki a i oni mali koji su prepoznatljivi po svojim zločinačkim nedjelima. To se mora uraditi zbog žrtava prijedorskih genocida.

Jer te žrtve su ostajale nijeme, pa čak i onda kada su izgovorali riječ... NE... Nije to riječ, to su krikovi da ih neko spasi od patnje, i produži im život. Njihove krikove nije niko čuo, a zlotvori su se sladili u krvi nevinih Bošnjaka...
Možda tad niste čuli njihove posljednje krikove, vidjeli suze u očima, bol na usnama, strah na izbezumljenom licu u susret onom što ih čeka, ali sad neka vam sve te žrtve budu...
OPOMENA!
SJETA!
NE ZABORAVI GENOCID U PROJEDORU I BiH!

Candida i rak

Terapija sodom bikarbonom (prema dr. Simoncini)
 

Dr.Simoncini, talijanski onkolog, preporučuje korištenje sode bikarbone bez dodataka aluminija ili farmaceutske sode bikarbone u svrhu liječenja raka.
 
Kako djeluje terapija: soda bikarbona drastično povećava lužnatost krvi, što uništava candidu (koja prema teoriji dr.Simonicini uzrokuje rak).

Postupak liječenja

Kod karcinoma želuca, crijeva, rektuma i usne šupljine:
Uzimati jednu čajnu žlicu sode bikarbone ujutro i jednu navečer sa čašom vode, tokom jednog mjeseca. Nakon toga rak bi trebao nestati.

Napomena

Ne koristiti ovu terapiju duže od 3-4 tjedna!

Ipak, u većini slučajeva, terapija dr.Simoncini zahtjeva liječničku pomoć, u obliku injekcija ili intravenske terapije.


Za intravensku terapiju:

 500 ml  5% otopine sode bikarbone, direktno u venu, svaki dan. Terapija bi trebala trajati 6 dana, zatim pauza od 6 dana. Tako trebate nastaviti, dok ne dobijete ukupno 24 infuzije. Nakon toga provjerite da li se rak povukao.

Više info na http://www.curenaturalicancro.com/therapy-simoncini.html

 

Terapija sodom bikarbonom i javorovim sirupom prema dr.Jimu Kelmunu

Dr. Jim Kelmun je liječnik konvencionalne medicine. Međutim, imao je svoj poseban recept za liječenje raka, koji je dijelio ljudima, oboljelim od raka , puštenim kući na umiranje. Za čudo, većina njih su ozdravili od raka i živjeli još dugi niz godina.

„Drugi liječnici su mi rekli, da mi je preostalo manje od 6 mjeseci života. Ali doktor Jim mi je dao ovaj recept i za par mjeseci rak je nestao, što je bilo potvrđeno snimanjem.“  - Farmer Ian Roadhouse

Sama ideja o miješanju sode bikarbone sa javorovim sirupom može se činiti smiješnom i paradoksalnom, pošto stanice raka se hrane šećerom. Međutim, u ovom slučaju, šećer djeluje na drukčiji način. Stanice raka ne uspijevaju iskoristiti šećer za rast, pošto ih soda bikarbona odmah ubije. U ovom slučaju, javorovi sirup djeluje na takav način, da povećava nivo šećera u krvi, da bih ubrizgao sodu direktno u stanice. Pretpostavlja se, da terapija sa sodom bikarbonom i javorovim sirupom djeluje poput kemoterapije, ubijajući stanice raka, ali bez ikakve štete za organizam.
 
Prema svjedočanstvima brojnih izliječenih, ova terapija je jednostavna, efikasna i može se kombinirati sa drugim prirodnim načinima liječenja raka. Opet napominjemo da bi se terapija trebala primjenjivati pod nadzorom alternativnog liječnika.

Postupak:

-    promiješati jedan dio sode bikarbone sa tri dijela javorovog sirupa
-    zagrijavati i miješati na vrlo laganoj vatri 10 minuta
-    uzimati 3 čajne žlice dnevno tokom 1-2 mjeseca
-    tokom ove terapije izbjegavati meso, šećer i bijelo brašno

 Više informacija:

 http://www.beating-cancer-gently.com/nl118.html

http://www.fourwinds10.com/siterun_data/health/holistic_alternative_medicine/news.php?q=1205699951
 
http://www.alkalizeforhealth.net/Lbakingsoda.htm

Video: "Fungus Causing Cancer -- A Novel Approach to the Most Common Form of Death"-- http://clipmarks.com/clipmark/F08E8DA8-B0D8-4807-80BD-784A3399D7DF/

http://esoterickat.wordpress.com/2008/05/20/home-treatment-cures-cancer/

 

Kako djeluje soda bikarbona?

Soda bikarbona (bez aluminija) je siguran, efikasan i jeftin način liječenja raka. Soda drastično povećava lužnatost organizma, što dostavlja u stanice raka više kisika, nego što oni mogu podnijeti.

Činjenica je, da stanice raka ne mogu preživjeti u uvjetima visoke razine kisika u krvi. Istraživanja su već potvrdila, da soda bikarbona zaista utječe na PH balans stanica raka.

„Terapija sodom bikarbonom može se provoditi oralno, preko  aerosola, intravenski ili preko katetera, da bi se moglo direktno djelovati na rak“ – govori Tullio Simoncini. „Takva terapija može biti efikasna u liječenju mnogih tumora, ali druge ozbiljne vrste tumora – poput karcinoma mozga ili kostiju – na žalost, ostaju netaknute terapijom.“

Iako dr.Simoncini preporučuje svojim pacijentima povećani unos slatkog tokom terapije sa sodom bikarbonom, nikada nije pomislio na miješanje sode sa javorovim sirupom (kako preporučuje dr.Jim).

--------------------------

Molim Vas, da ovu terapiju koristite na vlastitu odgovornost. Sodu bikarbonu bez aluminija možete nabaviti online, na primjer:

http://www.amazon.com/BobRed-Mill-Aluminum-Free-Baking-Soda/dp/B0019GVYR2/
http://cgi.ebay.com/Baking-Bicarbonate-Soda-Aluminium-and-Gluten-Free-/280535008634

preuzeto sa:

http://www.alternativa-za-vas.com/index.php/clanak/article/terapija-sodom-bikarbonom/

IZVOD IZ KRIVIČNIH PRIJAVA LICA OPTUŽENIH ZA RATNE ZLOČINE U BiH 1992-1995.

KOMPLETAN DOKUMENT ZA DOWNLOAD
www.rtvfbih.ba/doc/spisak-dcrs.pdf

SPISAK LICA OPTUŽENIH ZA RATNE ZLOČINE U BiH 1992-1995.

A
Abdić Faruk
Abduli Ramo
Abid (Abu) Safijahai
Abidović (Ibrahim) Bahrija
Abu Amin
Abu Džerib
Abu Falah
Abu Isak
Ademović (Adem) Osman
Ademović (Beg) Hasan
Ademović (Hasan) Nedžad
Ademović (Zejnil) Munib
Ademović Ibrahim zv. "Cakura"
Adrović Redžo
Adžić Džemal
Ađulović (Mehmed) Ahmat
Agančetović (Mehmed) Zijad
Aganović (Izet) Faruk
Agemović Adem
Agić (Ahmet) Bajro
Agić (Husein) Adnan
Agić (Ismet) Samir zv. "Miš"
Agotić Mirko
Ahmečković (Gane) Sakib
Ahmedović Meho
Ahmetbašić (Hajrulah) Samir
Ahmetbašić (Meho) Mirsad
Ahmetović (Esada) Hariz
Ahmetović (Hilme) Bahrija
Ahmetović (Hilme) Ibrahim
Ahmetović (Medžo) Muhidin
Ahmetović (Ohran) Jusuf
Ahmetović (Šaban) Safet
Ahmetović (Turko) Mersudin
Ahmetović Haris
Ahmetović Ibro
Ahmetović Kemal
Ahmetović Sead
Ahmetspahić Avdo
Ahmić (Alija) Sulejman
Ahmić (Sulejman) Adnan
Ahmić (Sulejman) Alija
Ahmić Abdulah
Ahmić Almir
Ahmić Elmedin
Ajanović (Huso) Ale
Ajkunić (Islam) Mesud
Ajnadžić Nedžad
Ajšić Sabit
Ajšić Sabrija
Akalović (Josip) Ivan
akić (Salko) Mensur
aković Dragan
aković Mensur
aković Mirko
Alađuz (Omer) Vahid
Alagić (Huso) Nedžib
Alagić (Ibrahim) Miralem
Alagić (Ramadan) Raif
Alagić Mehmed
Alagić Safija
Aleta (Suljo) Muhamed
Aleta (Šaćir) Avdo
Aleta (Šaćir) Rasim
Aleta (Šaćir) Salih
Alibabić Munir
Alibašić Asif
Alić (Adem) Munib
Alić (Behamder) Rasim
Alić (Fazlija) Salih
Alić (Huse) Hasan
Alić (Ibrahim) Kadir
Alić (Mušan) Meho
Alić (Suljo) Azem
Alić (Suljo) Mirsad
Alić Fahrudin
Alić Kasim
Alić Sabahudin
Alić Zijad
Alihodžić (Abdulaha) Amir
Alihodžić (Ćamil) Smajo
Alihodžić (Ćamil) Smajo
Alihodžić (Rašid) Izet
Alija prezime nepoznato
Alijagić Adem
Alilović Ćazim
Alispahić (Hamed) Hamdija
Alispahić Bakir
Alispahić Enver
Ališpago Zulfikar
Alukić (Jusuf) Hamdija
Alukić (Jusuf) Semir
Aljić Sabahudin
Aljkanović Behaji
Aljukić (Bego) Bekir
Aljukić (Sulejman) Ibro
Ančić Mate
Andabak Zdenko
Andrić (Dragutin) Drago
Andrić (Dragutin) Tomo
Andrić Filip
Andrijanić (Ivan) Miro
Andrijević Ante
Andrijić Joko
Anđelić (Jure) Zvonko
Anđić (Jure) Vatroslav
Anđić (Mate) Pilja
Anđić (Mate) Piljo
Anić (Ante) Mijo
Anić Haro
Anić Petar
Antić (Marko) Mate
Antić (Pejo) Mate
Antić Božo
Antić Pero
Antić Ranko
Antolović (Luka) Adam
Antolović (Luka) Jakov
Antunović Hrvoje
apo (Halid) Mirsad
Arapčić Ismet
Arapović (Ibrahim) Muharem
Arifović (Husein) Izet
Arifović (Husein) Redžo
Arnautović (Bajro) Ramiz
Arnautović Ekrem
Arnautović Refik
Arnautović Senad
Aruković (Osman) Šemso
Avdagić (Himzo) Zaim
Avdagić (Himzo) Zijad
Avdičević (Džemil) Dževad
Avdić (Alija) Kadrija
Avdić (Galib) Jasmin
Avdić (Idriz) Senahid
Avdić (Sulejman) Edhem
Avdić (Sulejman) Galib
Avdić Besim
Avdić Edim
Avdić Mujo
Avdić Murat
Avdić Refik
Avdić Suljo
Avdić Vahid (Vehid?)
Avgustinović (Mate) Ivo
Azinović Ivica
Ažlić (Abdulah) Ramiz

B
Babajić (Mehmed) Sabrija
Babajić (Omer) Ramo
Babajić (Omer) Ramo
Babajić (Ramo) Refik
Babić (Hazima) Hazim
Babić (Ivo) Filip
Babić Ivica
Babić Josip;
Babić Zijad
Bačvić (Fadil) Husein
Badža Đorđe
Bahor (Behbija) Safet
Bahtić Fikret
Bajić (Asim) Hamdo
Bajić (Bogoljub) Goran
Bajić Osman
Bajramović (Ahmet) Nermin
Bajramović Derviš
Bajramović Ismet zv. "Ćelo"
Bajramović Mujo
Bajrica Sadija
Bajrić (Bajro) Šemsudin
Bajrić (Hamid) Ibrahim
Bajrić (Hasim) Hamro
Bajrić (Omer) Džemal
Bajrić Asim
Bajrić Avdo
Bajrić Hasan
Bajrić Mehmed-Meša
Bajrić Senad
Bajro prezime nepoznato zv. "Miš"
Bajrović (Paša) Salem
Bajrović Dževad
Bajrović Hajdar
Baković (Nahod) Fajko
Balagić Ferid;
Balčin (Kasim) Rašid
Balić (Derviš) Admir
Balić (Hasan) Husnija
Balić (Kemal) Emir
Balić Meho
Balić Redžo
Baltić (Alija) Ibrahim
Baltić (Hašim) Rašid
Baltić (Radmo) Mevludin
Baluković (Ibrahim) Behrudin
Bančić Josip
Banda (Redža) Avdija
Banda (Redža) Ekrem
Banda (Redža) Esad
Bandalo (Draguljub) Anto
Baotić Mato
Barbarić Dragan
Bardak Dževad
Bardak Osman
Bardak Uzeir
Barić (Vinko) Zoran
Barić Braco
Barić Danko
Barić Džafer
Barić Karlo
Barić Pepo
Barić Stjepan
Barišić (Ante) Željko
Barišić (Ivo) Šimo
Barišić (Stipan) Pavo
Barišić Ilija
Barišić Vjekoslav
Barlov (Edhem) Elvedin
Barlov (Edhem) Fahrudin
Barlov (Mujo) Kasim
Barlov (Sad) Zajko
Barlov (Smail) Sead
Barlov (Zajko) Sabit
Barlov (Zajko) Zulfo
Barukčić (Marka) Mato
Barukčić (Marko) Ilija
Barukčić (Martin) Jozo
Barukčić Marijan
Barukčić Pavo
Barunčić Pero
Basić (Franjo) Marko
Bašalić (Safet) Mirsad
Bašić (Avdo) Eniz
Bašić (Husein) Senad
Bašić (Huso) Munib
Bašić (Idriz) Meho
Bašić (Idriz) Refik
Bašić (Mehmed) Jasmin
Bašić (Osman) Huso
Bašić Ahmo
Bašić Galib
Bašić Idriz
Bašić Mirsad
Bašić Mujo
Bašić Nurija
Baškailo Fikret
Bavčić Džemo
Bazi Ekrem
Bazler (Josip) Dragan
Bazler (Josip) Miljenko
Bazler (Martin) Đuro
Bebić (Ivo) Jure
Bečević (Zulfaga) Samir
Bečić Amir;
Bećirbašić Fikret
Bećirević (Avdo) Abdulkadir
Bećirević (Azem) Smajil
Bećirević (Bešir) DŽemail
Bećirević (Hasan) Rahman
Bećirević (Husein) Husein
Bećirević (Mustafa) Ahim
Bećirević (Mustafa) Džafer
Bećirević (Mustafa) Džemo
Bećirević Sead
Bećirhodžić Ramiz
Bećirović (Bećir) Munib
Bećirović (Fehim) Fadil
Bećirović (Habib) Halih
Bećirović (Ibrahim) Saćko
Bećirović (Meho) Mehmedalija
Bećirović (Mešan) Alaga
Bećirović (Nazir) Mustafa
Bećirović (Nezir) Safet
Bećirović (Osman) Ramiz
Bećirović (Rahman) Šahbaz
Bećirović (Rasim) Mevludin
Bećirović (Suljo) Avdo
Bećirović Bajro
BeDžić Hasan
Beganović Mustafa
Beganović Vehad
Begić (Fehim) Besim
Begić Amir
Begić dr Sabit
Begić Hazir
Begić Mate
Begić Medo
Begić Muharem
Begić Sadik
Begić Sevdalija
Begić Šljivo
Begović Dževad
Begović Huso
Begović Selim
Begzadić (Alija) Hajrudin
Begzadić (Šahman) Mehmedalija
Behman Omer
Bejtić (Ramo) Samir
Beka Enver
Bekić Ćuso
Bekić Ivica
Bekić Jure
Beković Ivica
Beković Marko
Bektić (Esad) NeDžad
Bektić (Hasiba) Šaban
Bektić (Mustafa) Jusuf
Bektić Behaija
Bektić Idriz
Bektić Mujo
Bektić Nedžad
Belići (Ćamila) Ćazim
Belko (Bajro) Fehim
Belko Mirsad
Belonja Mirza
Belović Sergej
Belša Zvonimir
Belja Ferid
Beljan Mate
Benković (Marijan) Marko
Benković (Maroš) Joso
Benković Branko
Benković Ilija
Berberović Sead
Berbić (Alija) Sulejman
Berbić (Dedžo) Mirsad
Berbić (Nedžib) Nurija
Berbić Muradin
Berimac Anel
Bešić (Mehmed) Hajrudin
Bešić (Mehmed) Rizah
Bešić (Munib) Vahid
Bešić (Mustafa) Ismet
Bešić (Osman) Zilhad
Beširević Salih
Beširović (Abid) Hakija
Bešlagić (Ćamil) Hamdija
Bešlagić Selim
Bešlić (Ante) Miroslav
Bešlić Branislav
Bešlić dr Ešref
Bešlić Hajro
Bešlić Hamdija
Bešlija Ferid
Bešlija Musa
Bešlija Osman
Bešo Halid
Biber Kemal
Biberović Himzo Nedžib
Bibović Samir
Bičo (Mustafa) Bajro
Bijelić (Božo) Tihomir
Bijelić (Mujo) Vejz
Bijelić (Vejz) Zoran
Bilal dr Berzad
Bilandžija Slavko
Bilić (Adem) Muhamed
Bilić (Ante) Bruno
Bilić (Branko) Mladen
Bilić (Jozo) Vinko
Bilić (Muharem) Ćamil
Bilić (Muharem) Đemil
Bilić (Muharem) Mehmed
Bilić Hamdija
Bilić Jasenka
Bilić Josip
Biljecki Bruno
Biljić Rašid
Biogradlija Nazif
Bisić Munib
Bjedić Mahmut
Bjeliš (Zvonimir) Zvonko
Bjelonja Mirza
Bjelović Sergej
Blagojević Zoran
Blaškić Tihomir
Blatančić (Andrija) Ivica
Blatančkić Pero
Blažević (Franjo) Stjepan
Blažević (Pejo) Marin
Blažević (Stipe) Andrija
Blažević (Stipe) Pejo
Blažević (Šimo) Ilija
Blažević Anto
Blažević Drago
Blažević Hemaš
Blažević Ivica
Blažević Petar
Blažević Tomo zv. "Tomas";
Bobetko Janko
Bolsek (Antun) Zlatko;
Bolsek (Antun) Željko
Bončina Branko
Borac (Filip) Marijan
Borac (Niko) Petar
Borčak (Osman) Salik
Borčak Nuzur
Borovina Boris
Borovina Enver
Borovina Redžo
Bostandžija (Salko) Hamid
Boškailo Ramo
Bošković Martin
Bošnjak (Mate) Marijan
Bošnjak (Veselko) Vinko
Botić (Redža)p) Mirzet
Božić (Ivo) Niko
Božić (Jurica) Marinko
Božić Jurica
Božić Milan
Bračaninović (Suljo) Nithad
brahimović (Abdurahman) Haris
Branić Ilija
Branić Stjepo
Branić Zvonko
Bratić Merim
Brčvanović Jure
Brec (Martin) Bruno
Brekalo Goran
Brica (Pero) Ivan
Brico (Tadija) Jozo
Brizić (Ilija) Ivan
Brkić (Abdulah) Mensur
Brkić (Ante) Zoran
Brkić (Joz) Ivan
Brkić (Milan) Mićo
Brkić Muhamed
Brnić (Pavo) Marjan
Brnić Martin
Brnić Mato
Brnjić (Tomo) Niko
Brodarić Mensudin
Brodlić (Bahrija) Enis
Brodlić (Zuhdo) Amer
Brzina Halil
Budalica dr Mehmedalija
Budeš (Branko) Tomo
Buhovac Ante
Buketa (Savko) Ivan
Buković Jakub
Bukvić (Uzeir) Uzeir
Bulatović (Šefik) Mirsad
Buljubašić (Avdo) Avdo
Buljubašić (Bećir) Bego
Buljubašić (Šaćir) Junuz
Buljubašić Edin
Buljubašić Ferid
Bundalo (Stipe) Damir
Bundavica (Ahmet) Hidajet
Bungur (Ibro) Ešref
Bungur (Zaim) Džafer
Bungur (Zaim) Samir
Buragdžić Taib
Burgić Nihad
Burić (Salih) Safet
Burić Jusuf
Burko Suljo
Burko Šaćir
Bušić dr Fakica
Buza Tufo

C
Cibra (Began) Izet
Cindrić Damir
Cindrić Mato
Cipan (Pavle) Darko
Cocalić Nezim
Cocalić Ramiz
Cvijetković Marko
Cvitić (Jako) Goran
Cvitić (Jako) Mirko
Cvitić (Mijo) Drago
Cvitić (Stipan) Ilija
Cvitić (Tomo) Pavo
Cvitić Frano
Cvitković Miro

Č
Čabraja Ivan
Čabraja Miro
Čabraja Zoran
Čabrajić Drago
Čačeš Luka
Čakar (Asim) Rasim
Čakarić (Stjepan) Ilija
Čakarić (Viktor) Petar
Čakir (Abid) Sakib
Čamdžić Ramiz
Čamdžić Redžo
Čanatković Rifet
Čančar (Ejub) Almir
Čančar (Ejub) Jasmin
Čančar (Muharem) Senad
Čančar (Mustafa) Memiš
Čančarević (Andrija) Franjo
Čančarević (Blažo) Andrija
Čančarević (Ivo) Marko
Čančarević (Marijan) Grgo
Čančarević (Marjan) Grga
Čančarević (Mate) Niko
Čančarević (Niko) Andrija
Čarapić (Niko) Vjekoslav
Čardaković (Abid) Safet
Čardaković (Beg) Emin
Čardaković (Osman) Ramo
Čardaković (Rasim) Ramiz
Čaušević (Alaga) Izet
Čaušević (Alaga) Maho
Čaušević (Enver) Mirsad
Čaušević (Hamdija) Zaim
Čaušević (Juso) Esad
Čaušević (Meho) Omer
Čaušević (Munib) Nijaz
Čaušević Šaćir
Čavalić (Derviš) Esad
Čavalić (Derviš) Nihad
Čavalić Sajo
Čavar (Božo) Mato
Čavarušić Dragan
Čavka (Ante) Stipe
Čegar Zoran
Čehajić Bajro
Čehajić Musto
Čehić (Safet) Besim
Čelebić (Hamed) Hamdija
Čelebić (Mujo) Hasib
Čelebija Pero
Čelebija Rudo
Čelik Kemo
Čeliković Osman
Čeljo (Safet) Azedin
Čeljo Irfan
Čeljo Izudin
Čeljo Sabahudin
Čengić Miralem
Červenko Zvonimir
Čičak (Luka) Josip
Čičak (Vinko) Ivo
Čičak Dražen
Čičko Muhamed
Čikarić (Zejro) Zermin
Čizmić Hasan
Čobić Besima
Čolak Refik
Čolak Vetik
Čolpa (Mujo) Zijo
Čoluka Marko
Čomić Mesut
Čomor Adem
Čondrić (Pero) Marjan
Čondrić Pavo
Čonkić-Marinović Branko
Čorbo Sejo
Čorluka Marko
Čović (Huso) Fadil
Čović (Zilko) Halid
Čović Ante
Čović Mensur
Čudro (Mujo) Bajro
Čulan Mirko
Čuma Damir
Čurčić Nihad
Čvorak (Dujo) Petar

Ć
Ćatić (Osman) Emir
Ćatić (Smajo) Ismet
Ćatović (Osman) Adem
Ćejvan (Ibro) Adem
Ćejvan (Kasim) Surman
Ćelebić (Mujo) Hasib
Ćerkez Nagib
Ćesko Himzo
Ćeško (Hasib) Zijad
Ćevizović Predrag
Ćibo dr Esad
Ćibo Safet
Ćimpo Munib
Ćorić Irenko
Ćorić Valentin
Ćorić Viktor
Ćosić (Alija) Avdo
Ćosić (Josip) Miroslav
Ćosić (Mehmed) Senad
Ćosić Hektor
Ćosić Mustafa
Ćulić (Ismet) Šanel
Ćuliman Džemo
Ćuliman Kemal
Ćuma (Andrija) Stjepan
Ćuma (Stanislav) Stanislav
Ćuma (Stjepan) Damir
Ćuma Vlatko
Ćurčić Marin

D
Dadžik Mirza
Dajdžić HaDžo
Dankić Slavko
Dautbašić (Ramo) Juso
Dautbašić Ismet
Dautović Kemo
Dečak Đuro
Dedaković Mile zv. "Jastreb"
Dedić (Agan) Avdija
Dedić (Agan) Suljo
Dedić (Bajro) Suno
Dedić (Hamdija) Kemal
Dedić (HamdijA) Kemal
Dedić (Hamdija) Nedžad
Dedić (Husein) Fadil
Dedić (Huso) Aziz
Dedić (Huso) Aziz
Dedić (Nezir) Nijaz
Dedić (Nezir) Nijaz
Dedić (Ramiz) Ejub
Dedić (Ramiz) Ejup
Dedić Edin
Dedić Muhamed
Dedić Muhamed zv. "Gundo"
Dedić Mustafa zv. "Muste"
Dedić Osman
Dedić Senad
Dedović (Sadija) Suad
Dedović Fahro
Dedović Mirzo
Dejanović Filip
Delaić Zejnel
Delalić Meho
Delalić Ramiz
Delalić Ramiz zv. "Ćelo"
Delibašić Ismet
Delibegović Enver
Delibegović Mirsad
Delić (Alija) Smajo
Delić (Hamid) Šećo
Delić (Ibro) Hazim
Delić (Rašid) Rasim
Delić (Selma) Sead
Delić (Suljo) Velid
Delić Azem
Delić LJuban
Delić Meho
Delić Mersudin
Delić Ramiz
Delić Sead
Delić Senad
Delić Zejnel
Delimustafić Alija
Demović Sergej
Deronjić (Jusuf) Hamid
Dervišević (Ahmet) Asim
Dervišević (Ćamil) Sejfudin
Dervišević (Hamid) Hamdija
Dervišević (Mahmut) Rahmadan
Dervišević (Rahman)
Dervišević (Rasim) Asim
Dervišević (Rasim) Halil
Dervišević (Sabrija) Safet
Dervišević (Sabrija) Suljo
Dervišević (Šaban) Samir
Dervišević Hamza
Dervišević Mirsad
Dervišević Nino
Dervišević Osman
Dervišević Zijad
Dervišić (Đulaga) Kasim
Dervišić (Haban) Samir
Dervišić (Hamid) Hamdija
Dervišić (Hrustan) Sead
Devedžić (Ahmet) Husein
Dilberović (Petar) Marko
Dinarević Halid
Dirikt Nazif
Diviki Andrija
Divjak Jovan
Divović Idriz
Dizdar (Rešid) Dževad
Dizdar Dino
Dizdarević (Ibrahim) Nedžib
Dizdarević (Ibro) Dževad
Dizdarević (Mušan) Ago•
Dizdarević (Šefkija) Nusret
Dizdarević (Vahid) Ferid
Dizdarević (Vehid) Ferid
Dizdarević Dedžat
djeca.
Djug Kemal
Dobojčić (Refik) Benjamin
Dobojčić (Refik) Dino
Dogan (Alija) Fajim
Dogan (Alija) Mehmed
Dogan (Mehmed) Enver
Dogan (Mehmed) Galib
Dogan (Muhamed) Mevludin
Dogan (Salko) Jakub
Dogan (Suada) Safet
Dolan Himzo
Dominković Marko
Dorić Ekrem
Draganović Dragan
Dragaš Saša
Draginović Rasim
Dramac (Jure) Luka
Dramac (Marko) Dragan
Dražeta (Mate) Željko
Drino dr Esad
Drinjaković Samir
Drljević (Izet) Midhat
Drljević Enver
Drljević Juso
Drljević Meho
Drljo (Ahmet) Ahmo
Drnda dr Kemal
Drnjaković Samir
Dubičić (Salčin) Nijaz
Dudaković Atif
Dudić (Šukrija) Mirsad
Dugalić (Ejub) Amir
Dugalić (Ibrahim) Ejub
Dugalić (Ibrahim) Idriz
Dugalić (Rašid) Fikret
Dugalić Hakija
Dujak (Luka) Alojzije
Dujak (Mijo) Miroslav
Dujmović Dragan
Dulić dr Amira
Dumančić (Ilija) Dragun
Dumančić (Tvrtko) Pero
Dupovac (Husein) Enver
Dupovac Enver
Duračić Miralem
Durak Enes
Duraković (Hajrudin) Ramiz
Duraković (Osman) Galib
Duraković Amel
Duranović (Jusuf) Ćazim
Durić (Damiz) Vehid
Durić (Nurija) Murat
Durmo Safet
Duronja (Čedomir) Velimir
Duspada Ivan
Duvnjak (Josip) Frano

Dž
Džaferović Enver
Džafić (Mustafa) Mensur
Džafić Nurdin
Džafić Sejad
Džafo (Ibrahim) Alija
Džambegović Dino
Džananović (Rešid) Nerfid
Džananović Senad
Džanić (Zuhdo) Fahrudin
Džanić Azem
Džanić Nedžad
Džanić Nurija
Džanić Salčin
Džanić Zulfo
Džanko (Beg) Esad
Džebo (Himzo) Rahman
Džebo (Rahman) Dževad
Džebo Samir
Dželilović (Hamed) Alija
Dželilović Mustafa
Džidić Željko
Džijan Ivica
Džindrić Damir
Džinić (Petar) Blažo
Džinić Zdravko
Džino Seno
Džipa Esac
Džojić Pavo
Džonlić (Salih) Senahid
Džubur (Osman) Hasan
Džubur (Ramo) Rasim
Džurdo (Mujo) Bajro

E
ebo Samir
Efendić (Besim) Murat
Efendić Hadžo
Efendić Hamed
Efendić Hasan
Efendić Murat
eknić Kemo
Elezović Hajrudin
Elezović Sabina
Elezović Sabrin
elić (Ramo) Ekrem
elilović (Salih) Mustafa
Emkić (Aljo) Hajro
Emkić Dževad
Emkić Midhat
Emkić Najro
Emkić Ramiz
Emušić Hamid
Emušić Muharem
Emušić Nusret
Emušić Rifet
Ereiz (Đuro) Ilija
Ereiz (Ilija) Mato
Ereiz (Ilija) Stipe
Ereš (Zlatko) Damir
Ereš (Zlatko) Dragan
Ereš Branko
F
Fačić (Hasib) Ahmed
Fatima - Fata
Fazlagić (Šemsudin) Haris
Fazlagić Jasna
Fazlić (Osman) Hajrudin
Fazlić Fahrudin
Fazlić Galib
Fazlić Muhamed
Fazlić Munivera
Fazlović (Avdo) Bahrija
Fazlović (Muša) Ferid
Fazlović (Muša) Novalija
Fejto Mensur
Fejzić Suljo
Fejzović Halid
Ferhatbegović Mustafa
Fikret ?
Filipović (Blažo) Nikola
Filipović (Blažo) Stjepan
Filipović (Martin) Franjo
Filipović (Pejo) Ivo
Filipović (Pejo) Niko
Filipović Pejo
Fišo (Fadil) Ibro
Fišo Nezir
Fišo Suljo
Forić (Sejdo) Hamid
Francetić Jure
Frančešević (Mijo) Marko
Frljak Muamer
Fulan (Mujo) Hajrudin

G
Gabeljić Ševko
Gadžo (Huso) Senad
Gadžo (Kasim) Ramiz
Gagić (Rukija) Zijad
Gagula (Huska) Safet
Gagulić (Mehmed) Mustafa
Gagulić Taib
Gaguluć Franjo
Gajić (Mijat) Žarko
Gak Ćazim
Gakić Esad
Gaković Ramiz
Galić Ejub
Galvar Senad
Ganić Ejup
Garić (Ante) Goran
Garić Ivo
Garić Zoran
Gaši (Alija) Damir
Gašparević (Janko) Alojzije
Gavrankapetanović dr Fariz
Gavrankapetanović dr Muhamed
Gavranović (Milan) Jasmin
Gavrić (Marko) Nikola
Gazić (Hasan) Musafer
Gazić (Ragib) Meho
Gazić (Redža) Smajo
Gedžo (Mustafa) Osman
Gegaj (Ahmet) Mustafa
Gegalo Jure
Gegić (Juso) Halil
Gegić Alija
Geljić (Jakov) Pilja
Geljić Franjo
Genjac Neso
Gerović Alija
Gerović Hasan
Gerović Mevludin
Gerović Musa
Gerović Ramiz
Gerović Ramo
Gerzić Adem
Getoš Andrija
Gežo (Mustafa) Osman
Glamočić (Šefko) Jasmin
Glasić (Began) Hajrudin
Glasnović Davor
Glasnović Željko
Glavaš (Ivo) Ilija
Glavaš (Pejo) Marko
Glavaš Pavo
Glavić (Marijan) Ilija
Glavić Ivica
Glavoguz Senad
Glavović Alija
Gligorić (Simo) Slavko
Glogovac Damir
Gluhaković (Bartol) Filip
Gluhaković (Mate) Bartol
Glušić (Mehmed) Bekto
Gmitrović (Mladen) Velimir
Gobeljić (Abdulah) Ševal
Gobeljić (Ahmet) Izet
Gobeljić (Mahmut) Ševko
Gobeljić (Smajil) Mesud
Godinjak (Ibrahim) Edhem
Golić (Latif) Ejub
Golić (Mahmuta) Haris
Golić (Mustafa) Ejub
Golić Adis
Golić Avdo
Golić Jozo
Golubović (Marko) Ante
Golubović Ilija
Gosto Salko
Gotovina Ante
Govrić Ilija
Gračanlić (Senahid) Ćamil
Graho Dževad
Grbić (Nezir) Hasan
Grbo Pašaga
Grebić Ahmet
Grgić (Pejo) Šimo
Grgić (Tadija) Ilija
Grgić Edin
Grgić Ilija
Grgić Marjan
Grubaš Ante
Grubišić Jure
Guberac
Gudelj Mustafa
Gunje Vesna
Gurdić (Atif) Nurija
Guska Jasmin
Gušić (Ibrahim) Tufo
Gušić (Muhamed) Avdija
Gušić (Sarija) Meho
Gušić (Sarija) Omer zv. "Sremac"
Gušić Dževad
Gušić Izet
Gušić Memiš
Gušišć (Muhamed) Bekto
Gušo (Alija) Rašid
Gušo Rašid
Gušte (Ibran) Huso

H
Habib (Avdo) Sabahudin
Habib (Hasan) Avdo
Habib (Hasan) Zulfo
Habib (Vehbija) Vehid
Habib (Zulfo) Alen
Habib Avdo
Habibija Almir
Habibović (Hadža) Hadž
Habibović (Osman) Mehmed
Habibović Ismet
Hacović Azem
Hacović Hajrulah
Hadžajlić (Mehmed) Zahrudin
Hadžiavdić (Hamzalija) Izmir
Hadžibulić (Rasim) Ćamil
Hadžibulić (Rasim) Omer
Hadžibulić (Rasim) Senad
Hadžić (Huso) Enes
Hadžić (Huso) Sinan
Hadžić (Mustafa) Sado
Hadžić (Nujrija) Hajrija
Hadžić Enko
Hadžić Himzo Galib
Hadžić Husein
Hadžić Ismet
Hadžić Izet
Hadžić Nijaz
Hadžić Nusret
Hadžić Sinan
Hadžić Sulejman
Hadžihajrić Selim
Hadžihuseinović dr Rusmir
Hadžimehmedović Fahro
Hadžimehmedović Midhat
Hadžimuratović (Hamdija) Ibrahim
Hadžiomerović (Alija) Elvira
Hadžiomerspahić Selim
Hadžiosmanović Ismet
Hadžispahić (Mujaga) Mustafa
Haić Nermin
Hajdarević (Esad) Mirsad
Hajdarević (Husein) Mirsad
Hajdarević (Mehmedalija) Mirsad
Hajdarević Ismet
Hajdarević Rifat
Hajdarević Tunja
Hajdarević Uzeir
Hajrudin?
Hajrulahović Mustafa
Hajruli Hazir
Hakić Šabanija
Halčin Nijaz
Haldžić Mithad
Halić Nihad
Halić Rasim
Halihodžić Hajrudin
Halilović (Asim) Sead
Halilović (Azem) Nermin
Halilović (Hasan) Salih
Halilović (Huso) Sejo
Halilović (Ibro) Osman
Halilović (Mehmed) Sevdalija
Halilović (Meho) Asif
Halilović (Redža) Rešad
Halilović (Redžo) Rešad
Halilović (Safet) Emir
Halilović (Uzeir) Uzeir
Halilović Asmir
Halilović Ćazim
Halilović Fadil
Halilović Hajrudin
Halilović Huso
Halilović Ismet
Halilović Safet
Halilović Samir
Halilović Sefer
Haljić (Hasan) Mehmed
Hamed ?
Hamidović (Husnija) Adnan
Hamzić (Fikret) Nihad
Hamzić (Himzo) Salih
Hamzić (Ismet) Edin
Hamzić Asim
Hamzić Hamza
Hanić (Smajo) Hajro
Haračić (Fadil) Senad
Harbaš Jasmin
Hardarević (Mehmedalija) Mirsad
Harderbašić (Hamid) Šemso
Hasanagić Apko
Hasanbašić (Refik) Senad
Hasanhodžić Sead
Hasanović (Adem) Amir
Hasanović (Ahmo) Šaban
Hasanović (Alaga) Hasan
Hasanović (Alija) Ibrahim
Hasanović (Edhem) Fahrudin
Hasanović (Edhem) Mevludin
Hasanović (Edhem) Rifet
Hasanović (Edhem) Sabahudin
Hasanović (Edhem) Šaban
Hasanović (Hamid) Samir
Hasanović (Husein) Ramiz
Hasanović (Husein) Selman
Hasanović (Ibrahim) Mevludin
Hasanović (Lulfo) Ćamil
Hasanović (Mehmed) Ćamil
Hasanović (Mehmed) Meho
Hasanović (Mustafa) Ekrem
Hasanović (Salih) Fadil
Hasanović (Šaban) Almaz
Hasanović (Šaban) DŽemail
Hasanović (Šaban) Izet
Hasanović Elvis
Hasanović Hajrudin
Hasanović Hajrudin
Hasanović Hakub
Hasanović Hasib
Hasanović Nevres
Hasanović Sejid
Hasanović Teufik
Hasanović zv. "Amidža"
Haseljić (Ibrahim) Mirsad
Hasenčić Narcis
Hasić (Hamza) Milarem
Hasić (Mujo) Alija
Hasić Enes
Hasić Esad
Hasić Haris
Hasić Senad
Haskić Edo
Haskić Esad
Hasović (Šaćir) Vejsil
Hatić Alen
Hazim ?
Hebib (Sadik) Sabrija
Hebib (Zećir) Suljo
Hebibović Ismet
Hebović Meri
Hećimović Senihad
Helać (Zahir) Suad
Herceg (Alija) Salim
Herceg Slavko
Herceg Srećko
Hercegovac (Sakib) Šemsudin
Hibić (Ćerim) Nedžad
Hibić (Fadil) Sead
Hibić (Muhamed) Sead
Hibić (Paša) Šaćir
Hidić Fatima
Hidić Rasim
Hirkić (Husein) Ekrem
Hirkić (Husein) Fikret
Hirkić Alija
Hirkić Maho
Hiroš dr Mustafa
Hodo Sifet
Hodža (Ćemo) Selim
Hodžić (Abid) Nijaz
Hodžić (Avdo) Ferid
Hodžić (Hamed) Hasan
Hodžić (Hamzo) Galib
Hodžić (Ibro) Munib
Hodžić (Kemal) Nedžad
Hodžić (Muhamed) Salko
Hodžić (Nedžib) Ruždija
Hodžić (Sead) Armin
Hodžić Adis
Hodžić Bećir
Hodžić dr Lutvo
Hodžić Fejzo
Hodžić Hasan
Hodžić Husein
Hodžić Mevludin
Hodžić Mirsad
Hodžić Murat
Hodžić Nihad
Hodžić Senad
Hodžić Šefko
Hodžić Zijo
Hodžić-Mehić (Esad) Sead
Hodžić-Mehić Nerman
Horman Amira
Horman Haro
Horo Sulejman
Horozović (Osman) Ahmo
Horozović (Osman) Ibro
Hosić Ivan
Hozić (Refik) Ibrahim
Hozo Aladin
Hranilović dr Zoran
Hrastić Miro
Hrčanik Marko
Hrgovčić (Ivo) Zlatko
Hrgovčić (Petar) Tomislav
Hristić Mirko
Hrkač (Boris) Zlatko
Hrnjić (Sakib) Mirsad
Hrustemović Smajil
Hujić (Đemail) Nail
Hujić (Muhamed) Bećir
Hukičević (Meho) Sulejman
Hukić (Abid) Safet
Hukić (Huso) Halid
Hukić (Mujo) Sabahudin
Hukić (Mujo) Sabit
Hurem (Ragib) Ragib
Hurem Nedžad
Hurem Zahid
Hurić (Hasib) Hasudin
Hurić Ejub
Hurić Hazim
Hurić Redžo
Hurtić Hakija
Husabašić Bego
Husabašić Hamo
Husakanović Jasmin
Huseinović (Hakim) Husein
Huseinović (Hamid) Brajko
Huseinović (Hašim) Husein
Huseinović (Mesud) Jasmin
Huseinović Aljo
Huseinspahić Džemal
Huseinspahić Kemal
Huseinspahić Mehmed
Husić (Fadil) Suljo
Husić (Ibrahim) Zijad
Husić (Ramo) Nurija
Husić (Rašid) Nezir
Husić Velkaz
Huskić (Bećir) Ahmet
Huskić (Fadil) Sifet
Huskić (Faruk) Sabahudin
Huskić (Husein) Rok
Huskić (Sulejman) Džemal
Huskić Abdel
Huskić Albin
Huskić Izudin
Huskić Mihrat
Huskić Naim
Huskić Nezir
Husović Salko
Huškić Ređo

I
Ibrahimbašić (Mevludin) Mihidin
Ibrahimović (Adem) Nufik
Ibrahimović (Nurif) Idriz
Ibrahimović (Suljo) Mujo
Ibrahimović Halim
Ibrahimović Muhamed
Ibrahimović Nuik
Ibrahimović Ramiz
Ibrica (Mehmed) Muris
Ibrić (Adem) Zijad
Ibrić (Mujo) Alija zv. "Kurta"
Ibrišević Besim
Ibu Raha
Idžanović (Tadija) Franjo
Ignjatović Nebojša
ijan (Bariša) LJubomir
Ikanović Amir
Ilić Anto
Ilijas Medini
Ilinović (Frane) Stipe
Imamić (Suljo) Džemoov
Imamović (Muharem) Bekir
Imamović (Mustafa) Juniz
Imamović (Nazif) Safet
Imamović Emin
Imamović Omer
Imamović Osman zv. "Osmo"
Imamović Zaim
Imanović (Bajro) Rešid
Imširović Ibrašim
Imširović Meho
ine.
inić Jozo
Isaković Hajrudin
Isanović (Nazif) Šefik
Isić (Šaban) Fadil
Isić (Šemso) Kemal
Islamagić Sakib zv. "Kime"
Islamović (Ismet) Alminko zv. "Staljo"
Islamović (Ismet) Šemsudin zv. "Šemso"
Islamović (Remzo) Mujo
Islamović (Šemsudin) Mirsad
Islamović (Šemsudin) Mirsad
Ismajilefendić (Ahmet) Jasko
Isović Safet
Istić Nijaz
Ivanić Marcel
Ivanić Mijo
Ivanić Pavo
Ivanić Stipe
Ivanković (Milan) Zoran zv. "Mačak"
Ivanković Dane
Ivanović Dragutin
Iveljić (Serafin) Antun zv. "Anto" i
Ivica zv. "Mangan"
Ivić Gojko
Ivić Zrinko
Ivojević (Emin) Abdulah zv. "Dulo"
Izetbegović (Mustafa) Alija
Izudin?

J
Jačarević (Fejzo) Husein
Jahić (Ante) Luka
Jahić (Džafo) Rasim
Jahić (Huso) Mehmed
Jahić (Salkica) Vehbija
Jahić Adil
Jahija (Fatime Kalić) Samir
Jakešević (Branko) Zvonko
Jakešević (Ivica) Ilija
Jakić (Ante) Luka
Jakić Zdenko
Jakubović (Mujo) Fikret
Jakubović (Mujo) Mujčin
Jakubović (Šehman) Ibro
Jakupović Huso
Jamak (Avdo) Esad
Jamak (Huso) Zakir
Jamaković (Ibro) Ibrahim
Jamaković Lutvo
Janković (Dušan) Goran
Janošević Željko
Japalak (Rasim) Izudin
Jasika (Salih) Mehjudin
Jašarević (Abdulah) Zlatko
Jašarević (Enes) Arman
Jašarević (Fejzo) Husein
Jašarević (Hasan) Ernest
Jašarević (Kasim) Ago
Jašarević (Teufik) Senad
Jašarević Amir
Jašarević Jusuf
Jaušer Alojz
Jazvić (Josip) Marinko
Jazvić (Josip) Marko
Jedvaj Branko
Jelačić (Huso) Medo
Jelačić Fajo
Jelešković Edin
Jelica (Mate) Mirko
Jelica Slavko
Jelić (Jozo) Ante
Jelić Mato
Jemenidžić (Ševko) Galib
Jerković (Suljo) Hamed
Jezerčić (Ivo) Drago
Jezidžić (Božo) Ivan
Joha (Rašid) Mustafa
Johić (Suljo) Muhamed
Johić Muhamed
Joldić (Osmo) Mujo
Joldić Ethem
Josipović (Ante) Franjo
Jovanović (Cvijetin) Mihailo
Jović Mato
Jozić (Ilija) Luka
Jozić (Niko) Anto
Jozić (Niko) Luka
Jozić (Niko) Mato
Jozić (Niko) Umrislav
Jozić (Vladimir) Jerko
Jozić Ivica
Jozić Mato
Jugić Šefik
Jukanović (Branko) Ilija
Jukanović (Pejo) Drago
Jukanović (Pejo) Neven
Jukić (Ibrahim) Miralem
Jukić (Ivan) Pero
Jukić (Mate) Stipe
Jukić Džemka
Jukić Ivica
Jurakić (Petar) Ivan
Jurakić Jozo
Jurčević Vlado
Jurić (Franjo) Mate
Jurić (Franjo) Zvonimir
Jurić (Ivo) Luka
Jurić (Ivo) Mijo
Jurić (Jure) Iva
Jurić (Jure) Ivo
Jurić (Pavo) Ilija
Jurić (Stjepan) Luka
Jurić Marko
Jurić Mirko
Jurić-Katušić (Jozo) Ivo
Jurišić (Luka) Zoran
Jurišić (Tunje) Mate
Jurišić (Zvonimir) Mato
Jurišić Ilija
Jurkić (Franjo) Božo
Jurković (Filip) Ignjacije
Jurković (Ignjacijo) Anđelko
Jurković (Krešimir) Stjepan
Jurković (Pavle) Ivo
Jurković zv. Mangaš
Jusanović (Mustafa) Angijad zv. "Hango" i
Jusić (Mehmed) Vekaz
Jusić (Nurija) Šemso
Jusić (Sejfo) Kadrija
Jusić Jasko
Jusmani (Bersim) Muhamed
Jusmani (Bersim) Nusret
Jusuf
Jusufbašić Kenan
Jusufović (Mujo) Munib
Jusufović (Omer) Džemail
Jusufović Nurija
Jusupović (Muharem) Džemail
Jusupović (Mujo) Rešid
Jušić Alem

K
Kabaklić (Zahir) Ahmet zv. "Grga
Kabaklija (Ahmet) Ibro
Kabaklija (Ahmet) Nermin
Kabaklija (Salko) Bakir
Kabaši Ramo
Kačanko Igor
Kačević (Sejdalija) Edhem
Kadić (Duran) Hasib
Kadić (Duran) Mehmed
Kadić (Duran) Salem
Kadić (Hamo) Sead zv. "Sejo" i "Guz"
Kadić (Nedim) Edin
Kadić (Osman) Zijad
Kadić (Salih) Zijad
Kadić (Zulfer) Zijad
Kadić Sejo
Kadić Zijad
Kadrić Akif
Kadrić Fahrudin zv. "Vatra"
Kadrić Salko
Kadrić Senad zv. "Šicko"
Kahrim Fahrija
Kahriman Abdulah
Kahriman Beća
Kahrimanović (Hilmija) Almir zv. "Zuja"
Kahvedžić (Mehmedlija) Dino
Kahvedžić Samir zv. "Kruško"
Kajić (Osman) Ruvejd
Kajić (Osman) Vehid
Kajić Bruno
Kaktić Mustafa
Kalabić Haris
Kalem (Alija) Admir
Kalember (Salih) Nermin zv. "Buba"
Kalendarović (Naim) Drago zv. "Kalc"
Kalenderović (Naim) Jasmin zv. "Kalc"
Kalić Nijaz zv. "Bego"
Kalinić Dragan
Kalnić Nail zv. "Špica"
Kaloper (Bajro) Šefko
Kamberović Mirsad
Kamberović Vahid
Kamenica (Idriz) Džemail
Kamenica (Idriz) Munib
Kamenica (Idriz) Ramiz
Kamenica (Munib) Avdo
Kamenica Bekto
Kamenjašević (Ibrahim) Omer
Kaminić Semir
Kaminski (Marijan) Miroslav
Kanlić Sejo
Kantić (Nuraga) Armin
Kapetanović (Zijad) Edin zv. "Kina"
Kapetanović Emir
Kapetanović Gavro
Kapetanović Samir
Kapetanović Sead
Kapetanović Senad zv. "Senče
Kapić (Mehmed) Jusuf
Kapidžić Suljo
Karabašić Ale
Karačić (Hasan) Enes
Karačić (Sejman) Sabahudin
Karavelić Vahid
Karić (Esad) Šefik zv. "Šaško"
Karić (Mustafa) Hamdo zv. "Hamo
Karić (Rasim) Ejub
Karić Abdulah
Karić Ćamil
Karić Vehbija
Karišik Ismet
Kasapović Meho
Katić Ante; - odgovoran
Katinić (Luka) Mirko
Katinić (Luka) Šimo
Katinić Josip; - odgovoran
Katinić Tadija
Katkić Mustafa
Kaurinović (Ante) Marko
Kavazbašić Mirsad
Kazazić Joja
Kazazić Senad
Kazić Ahmed
Kazić Emir
Kazić Muhamed
Kazić Nezir
Kecerin Josip
Kecman Jusuf
Kečo Junuz
Kečo Muzafer
Keća Asim
Kelava Fabijan
Kelava Ilija
Kelavić zv. "Mića"
Kelebić Ibrahim
Kesić (Mijo) Franjo
Kešina (Franjo) Ante
Kin (Petar) Zvonimir
Kisać (Mijat) Drago
Kisić (Ivan) Dražen
Kiverić (Ibiš) Esma
Klajić (Anto) Damir
Klajić (Ivo) Ivica
Klajić Mato zv. "Bandžo";
Klarić (Ante) Ilija zv. "Ilek
Klarić (Ilija) Stipe zv. "Mini ustaša"
Klarić Pavo Pejo zv. "Ćelo"
Klenić (Husein) zv. "Huso
Klenovšek (Roman) Zlatko
Klepuh Hajrudin
Klovo Izet
Kljajić (Ante) Dragan
Kljajić (Ferdo) Davor
Kljajić (Ivan) Blažan
Kljajić (Ivo) Ivica
Kljajić (Mate) Antun zv. "Anto" i "Skutra"
Kljajić Anto zv. "Brzica
Kljajić Blaženko
Kljajić Damir
Kljajić Ivan zv. "Šundro
Kljajić Ivica
Kljajić Ivo
Kljajić Mato zv. "Bandžo"
Kljajić Ranko
Kljako Senad
Ključanin Ibro
Ključević (Jakov) Franjo
Ključević (Jakov) Jozo; - odgovoran
Ključević Miro
Ključević Stojko
Kljujić Ivica
Knez Željko
Knežević (Pero) Josip
Knežević Marko zv. "Lola"
Knežević Mato zv. "Lana"
Knežević Tomo
Kobajica (Sulejman) Ekrem
Kobaš Pavo
Kobilica Kemal
Kočić (Ferid) Mirsad
Kojić Amir
Kojić Vasilije
Kokić (Asim) Mustafa zv. "Beg"
Kokić Hidajet
Kokić Kemal
Kolak (Zlatko) Siniša
Kolar (Bajro) Ismeta zvana "Nevenka"
Kolar (Muhamed) Damir
Kolar Ivan
Koljević Mirzet
Kombić (Alosman) Mehmedalija
Konak (Meho) Mujo
Konjhodžić Faruk
Kopić Hasan zv. "Kopo"
Kopljar (Antun) Miroslav zv. "Balo"
Kordić Mario
Korjenović (Beg) Rasim
Korjenović (Ibro) Esef
Korkutović (Murat) Lutvo
Korović Rifat
Korovija Nikola
Kos (Sulejman) Adem
Kos (Sulejman) Salko
Koskutović Ibrahim zv. "Tajo"
Koso Ramiz
Kostadinović (Aleksa) Svjetlan
Kosto Ibro
Kovač Hasan
Kovač Kemal
Kovač Mirsad
Kovač Muharem
Kovač Rahman
Kovač Zahid
Kovač Zijad
Kovačević (Ante) Jakov
Kovačević (Hamdija Bašić) Mirzet
Kovačević (Hasib) Semir
Kovačević (Hasim) Zemir
Kovačević (Luka) Blažan zv. "Murjak"
Kovačević (Mujo) Suad zv. "Mele";
Kovačević (Niko) Tunja zv. "Kundi
Kovačević Miro
Kovačević Salko zv. "Bugoš"
Kovačević Tunja zv. "Kundi";
Kovačić (Nikola) Robert
Ković Omer
Kozar Latif
Kožul (Pero) Josip zv. "Jozo
Krajinović Ante
Krajinović Pero
Krajišnik (Ahmet) Elvedin zv. "Braco"
Kraljević Blaž
Kraljević Darko
Krasnići (Halil) Agim
Krašcić Osman
Kraščić Nasuf
Krdžić Atif
Krdžić Sakib
Kreho (Hajrudin) Filduz
Kreho (Hajrudin) Izudin
Kresić Miroslav
Krešo Ivan zv. "Dugonja"
Kreštalica (Mujo) Alija
Krijan (Ivan) Ivica
Krišto Ivan
Krivić (Tomo) Željko
Krivić Malik
Krndelj (Niko) Ivo
Krnjić (Ante) Pejo
Krpan Tomislav zv. "Toc
Krstičević Damir
Kruljac Mladen
Krznarić Mato
Kubac Zijo
Kubat Enver
Kubat Zijo
Kudra Mirza
Kukavica (Fehim) Fikret
Kukavica (Ibro) Mujo
Kukić Mirsad
Kulenović Haris
Kulovac (Šaban) Benjamin zv. "Beno
Kulović Besim
Kuljančić Hasudin
Kuljančić Safet
Kuljuh Haša
Kumić Ivan
Kunić Fikretb
Kunovac (Aziz) Salem
Kunovac (Redža) Aziz
Kunovac Ešef
Kupusić Huso
Kurdija (Ilija) Anto zv. "Bokser"
Kurdija (Rudolf) Mladen
Kurdija Ilija
Kurjak (Mujo) Asim
Kurjak (Mujo) Kasim
Kurtagić (Amir) Adnan
Kurtić (Alija) Rahim
Kurtić (Avdo) Adil
Kurtić (Ibro) Ibrahim
Kurtić Abid
Kurtić Nair
Kurtović Sead
Kustura (Hamid) Alija
Kustura (Husein) Bahret
Kustura (Islam) Zaim
Kustura Alija
Kustura Zaim zv. "Hodža
Kusturica (Adem) Sulejman
Kusuran (Meho) Hamed

L
Lagundžija Džemo
Laličić (Hako) Zaim
Lamešišć (Mate) Marijan
Landžo Esad
Landžo Zijo zv. "Zengi
Lapan Andrija
Lasić Mirko
Lastić (Ivo) Marijan
Latifović Sabir
Leci Ivica
Ledić (Dragan) Manijel
Ledić (Emanuel) Dragun
Lehić (Salih) Zejnil
Leko Marko
Lelić (Ivo) Zlatan
Lelić (Jozo) Ilija
Lelić (Jozo) Josip
Lemešić Marjan
Lemezan (Rasim) Enes
Lendo Šefik
Lenđel Davor
Lepan (Petar) Tadija
Lepan (Tadija) Drago
Lepan (Tadija) Vinko
Lepan Marko
Lepan Pejo
Lepan Petar
Lepan Šimo
Lepen Dragan
Lepen Đuro
Letik Fadil
Letuka Fadil
Lević (Abdulah) Esad
Lihovac Said
Lilić (Abid) Nijaz
Lilić (Abid) Sejđalija
Lilić (Hamid) Selim
Lilić (Nezir) Nasko
Lilić Hajrudin
Lilić Nedžad
Lipovac (Ante) Damir
Lipovac (Ante) Ivica
Lipovac (Pejo) Lukica
Lipovac Pejo; - odgovoran
Lipovac Predrag
Lipovača Kemal
Lišić (Meksud) Mirsad
Lišić (Sead) Samir
Lišić Senad
Liško Luka
Livadić (Ahmet) Ismet
Livadić Nihad
Lizalo (Mehmed) Mihret
Lokvančić (Nail) Hamo
Lokvančić (Rašid) Šefik
Lokvančić (Vejsil) Albin
Lopa Nezir
Lovrenović (Branko) Jozo
Lovrić (Ivica) Marko
Lovrić (Niko) Marko
Lovrić (Vid) Blaško
Lovrić Ivica
Lovrić Miro
Lozić (Nail) Šekib
Lozić (Tomo) Marko
Lozić Ismet
Lubinović (Jusuf) Šefket
Lučarević Kerim
Lučić (Ilija) Ivo
Lučić (Ilija) Marijan
Lučić (Ilija) Marko
Lučić (Ilija) Stjepan
Lučić (Jakov) Niko
Lučić (Marija) Jozo
Lučić (Marko) Luka
Lučić (Tomo) Mijo
Lukavica Omer
Lukić (Ivo) Marijan
Lukić (Marko) Tadija
Lukić (Tadija) Nedeljko
Lukić (Tomo) Petar
Lukić (Vinko) Ivo
Lukić Ivo

Lj
Ljubanović (Jusuf) Šefket
Ljubičić Marin
Ljubović Samir
Ljumić Kećo

M
Macić Ibro
Macić Miralem
Macić Neđo
Macić Vahid
Madžarević (Miroslav) Draško
Mahmuljin (Asim) Asmir
Mahmutbegović Mevludin
Mahmutčehajić Rusmir
Mahmutović (Behaija) Nasir
Mahmutović (Ibrahim) Fejzo
Mahmutović Edem
Mahmutović Husein
Mahmutović Mesud
Majić (Stjepan) Zlatko
Majić Anto
Majić Ivica
Majković (Nail) Jusuf
Makanić (Jakub) Bećir
Makić (Abid) Halid
Makić (Bećir) Fahrija
Makić (Ejub) Šekib
Makić (Sadik) Halid
Makitan (ili Mahitan) Ahmet
Maksimović Mirza
Malagić (Hilmo) Hajrudin
Malajhodžić Samir
Maleš (Mijo) Ivo
Malić Nedo
Malkić (Osman) Dževad
Malkić (Rušid) Abdurahman
Malnić Mevludin
Malović (Emin) Ifet
Maljišević (Suljo) Sakib
Mamutović Nasir
Mandalinić (Miloš) Dragan
Mandeš (Franjo) Matija
Mandić Ankica
Mandžić Smajo
Mandžuka (Ahmet) Smail
Mandžuka Zijad
Manić Ivo
Manot (Antun) Andrija
Maras (Mate) Zlatko
Maras Jozo
Maras Marinko
Marčinko Josip
Marčinković (Ante) Stipe
Marčinković (Marko) Pero
Marelja Đozga
Marelja Marinko
Marelja Zoran
Margetić Anto
Marić (Ante) Matija
Marić (Bajro) Ramo
Marić (Huso) Osman
Marić (Marjan) Augustin
Marić Franjo
Marić Predrag
Marić Zehro
Marijanović Marko
Marijanović Pero
Marijanović Tadija
Marinčić Ivan
Marinić (Mijo) Drago
Marinić (Mijo) Miro
Marinić (Mijo) Pero
Marinić (Pero) Zdravko
Marinković Šimo
Mario (Franjo) Miloš
Marjanović (Ivan) Vinko
Marjanović Ante
Marjanović Marko
Markić Ivica
Markić Pejo
Marković (Ante) Ivo
Marković Ante
Marković Fabijan
Marković Toni
Marković Porobić Dragoslav
Marković Porobić Miroslav
Marojević (Ilija) Pavo
Martić (Pejo) Stipica
Martić ?
Martić Beaja
Martić Goran
Martić Ivica
Martić Jozo
Martinović (Mate) Niko
Martinović (Murat) Abid
Martinović (Niko) Luka
Martinović (Nušin) Meho
Martinović (Zuhdija) Rasim
Martinović Berto
Martinović Davor
Martinović Vinko
Martinović Zoran
Martinović Željko
Marunica (Drago) Feliks
Marunica (Marjan) Elvis
Maskaljević (Đuro) Marko
Maslić (Muharem) Hari
Mastrić Marjan
Mašić (Mate) Joško
Mašić (Meho) Bahir
Mašić (Mišo) Ante
Mašić (Nezir) Ibrahim
Mašić (Pavo) Mujo
Mašić Behadil
Mašić Junuz
Mašić Muhidin
Matanović (Jozo) Ivica
Matanović (Jozo) Ivo
Matanović Pavo
Matenda Zoran
Mateš Ivo
Matić Davor
Matić Dragan
Matić Jozo
Matić Neđo
Matić Šekib
Matić Toni
Matinjanin (Alija) Armin
Matković (Marko) Mato
Matković Mladen
Matus Adnan
Matuzović Đuro
Mautuzić Vlado
Medar Avda
Medić ?
Medić Ivan
Medošević (Hamdija) Safet
Mehanija (Ahmed) Suad
Mehanović (Ahmo) Zahid
Mehanović (Hadžo) Bajro
Mehenjić Hasan
Mehić (Avdo) Zajim
Mehić (Ibrahim) Amir
Mehić (Osman) Junuz
Mehić Vrba
Mehmed?
Mehmedbašić Mirsad
Mehmedić (Bajro) Seid
Mehmedović (Hakija) Ramiz
Mehmedović (Muradif) Ramiz
Mehmedović (Muradif) Ramiz
Mehmedović (Mustafa) Alija
Mehmedović (Mustafa) Kemal
Mehmedović (Nusret) Ismet
Mehmedović (Salčin) Esad
Mehmedović (Salko) Zaim
Mehmedović Amir
Mehmedović Esad
Mehmedović Muharem
Mehmedović Ramo
Mehmedspahić Šukret
Meholjić (Husein) Hakija
Mehović Makija
Mekanić (Jukub) Bećir
Mekoljić Hakija
Memić (Osman) Hasan
Memić Adnan
Memić Sejdo
Memišević (Hajdar) Nurija
Memišević (Mahmut) Azem
Memišević (Mehmed) Zulfo
Memišević (Salko) Salko
Mendeš (Ante) Mato
Mendeš (Franjo) Matija
Mendeš (Pejo) Luka
Mendeš Dragan
Mendeš Franjo
Mendeš Mate
Menzil (Ale) Suvad
Menzildžić (Mensur) Nerimin
Merdić (Ismet) Nezir
Merdžić (Ismet) Nazir
Merdžić (Šefko) Mustafa
Merđanović (Ramiz) Ismet
Merkez (Bekto) Azem
Merkez Ibro
Mesić Nezir;
Mešanović Alija
Mešanović Šerif
Mešetović (Atif) Osman
Mešetović (Šaćir) Meho
Mešić (Meho) Bakir
Mešić (Uzeir) Alem
Mešković (Alija) Muhamed
Mešković (Fadil) Nijaz
Mešković Jasmin
Mićanović (Matej) Ivica
Mićić (Mijo) Tomislav
Mićivod Ramiz
Mihaljević Krešo
Miholjić (Husein) Hakija
Mijatović (Ivo) Drago
Mijatović (Petar) Marjan
Mijić Drago;
Mikelin (Johan) Ivica
Mikić (Tomo) Zdravko
Mikić Mirko
Mil Mijo
Milajhodžić Samir
Milanović Mijo
Milas (Ante) Ivan
Milas (Ivan) Toni
Milas Ivica
Miličević Mario
Miličević Nedo
Milić Goran
Milić Suad
Milićević Mario
Milićević Miro
Milićević Nedeljko
Milivić Kadrija
Miloš (Mate) Mario
Miloš Marko
Milošević (Ilija) Jadranka
Miljak Zdenko
Miljković (Ratko) Dinko
Minković Marko
Minja
Miras Zdenko
Mirzet ?
Mišić (Ibrahim) Smajo
Mišić Mirsad
Mišković (Ante) Ivo
Mišković (Antun) Mirko
Mišković (Mate) Zvonko
Mlivić (Fahir) Hidajet
Mlivić (Safet) Smajo
Mlivić (Salem) Mustafa
Mlivić Fahir
Mlivić Kadrija
Moćević (Salko) Jusuf
Moćević (Salko) Suad
Morankić Refik
Mot Neda
Mraković (Ahmet) Ahmet
Mraković (Ahmet) Mirsad
Mraković (Ahmet) Muhamed
Mraković (Ahmet) Nezir
Mraković (Ahmet) Suad
Mraković (Bećir) Ema
Mraković (Hasan) Džehva
Mraković (Ibrahim) Džemil
Mraković (Jusuf) Muharem
Mraković (Mehmed) Husein
Mraković (ReDžif) Emir
Mraković (Šefik) Mustafa
Mraković (Valih) Rifet
Mraković Dževad;
Mraković Fahrija
Mraković Ramiz
Mraković ReDžo
Mraković Valih
Mrkač (Bariša) Zlatko
Mrkaljević (Jusuf) Asif
Mrkaljević (Muharem) Ferid
Mrkonja Fikret
Mrkonjić (Redža) Edin
Mrkonjić Edhem
Mrmo Omer
Mrndžić Kemal
Mrnjavac (Marko) Anđelko
Mrvelj (Luka) Ilija
Mucić (Janko) Zdravko
Mucić Žubor
Mučić (Pajazit) Ćazim
Mučinović (Ibro) Sulejman
Muharemović ("Pobro") Dževad
Muharemović (Avdija) Hamdo
Muharemović (Husein) Hasan
Muharemović Avdo
Muharemović Ekrem
Muhibić Šaban
Muhkić (Huso) Munib
Mujaković (Bego) Osman
Mujan (Salko) Avdo
Mujanović (Refik) Nedžad
Mujanović (Salih) Husein
Mujanović Hamid
Mujčin Sead
Mujčinović (Ibro) Sulejman
Mujdanović (Hasan) Vedad
Mujezinović Salem
Mujgić Safet
Mujić (Dževad) Nihad
Mujić (Nurija) Ibrahim
Mujić Armin
Mujić Fadil
Mujić Ramiz
Mujić Zurijet
Mujkanović (Fikret) Mesud
Mujkanović (Hamdija) Ferid
Mujkanović (Salih) Samir
Mujkanović Behadin
Mujkanović Hajrudin
Mujkanović Ibro
Mujkić (Avdo) Hamed
Mujkić (Mehdin) Edin
Mujkić (Nurija) Ibrahim
Mujkić (Salko) Alija
Mujkić Muhidin
Mujkić Sabit
Mukić Safet
Mulalić (Mehmed) Ševal
Mulalić Azem
Mulalić Nedim
Mulalić Sarija
Mulalović Neđim
Mulasalihović Nerim
Mulić (Mustafa) Safet
Mulić Abid
Muminagić ili Muminović (Nail) Mirsad
Muminiović Šemsudin
Muminović (Abdulah) Šahman
Muminović (Avdo) Hasib
Muminović (Fahro) Velid
Muminović (Mumin) Mustafa
Muminović (Suljo) Hašid
Muminović (Suljo) Hašim
Muminović (Šaban) Šahbaz
Muminović (Šahbaz) Šaban
Muminović Šaban
Muminović Šemso
Muminović Šemsudin
Murak Hidajet
Muratčehajić (Safet) Muris
Muratović (Đulaga) Hilmo
Muratović (Hasib) Hamed
Muratović (Ibro) Hamed
Muratović (Muradif) Ismet
Muratović (Nurija) ?
Muratović (Omer) Džemo
Muratović (Rašid) Esad
Muratović (Sarija) Dževad
Muratović Ćamil
Muratović Esad;
Muratović Muriz
Muratović Mustafa
Muratović Nurif
Muratović Rasim
Muratović Rašid Esad
Murica (Zuhdija) Farko
Murica (Zuhdija) Ferid
Murtić Amir
Murtić Hakija
Murtić Ševal
Musalinović Josip
Musić (Muharem) Hazim
Musić (Mujo) Rešid
Muslić (Avdo) Mustafa
Muslić (Avdo) Selim
Muslić (Selim) Avdo
Muslić Hari
Muslim Murat
Muslimović (Suljo) Hajrudin
Muslimović Fikret
Mustabašić Bego
Mustabašić Hamo
Mustafić (Bekto) Nurija
Mustafić (Mehmedlija) Taib
Mustafić (Nezir) Husein
Mustafić (Nurija) Vahid
Mustafić (Ramo) Ibro
Mustafić (Ramo) Mujo
Mustafić (Ramo) Murat
Mustafić (Salik) Alija
Mustafić (Salko) Salim
Mustafić (Salko) Salim
Mustafić Fikret
Mustafić Hasan
Mustafić Hidajet
Mustafić Ibran
Mustafić Kemo
Mušić (Avdija) Avdija
Mušić Šabo
Mušinbegović Hasan
Mušinbegović Hasib
Mušinbegović Izet
Mušinbegović Jusuf
Mušinović Miralem
Muškić (Adil) Fadil
Muškić (Huso) Munib
Muškić (Ragib) Džemail
Muškić (Ramo) Ramiz
Muškić Beriz
Mutapčić (Ćamil) Hazim
Mutapčić Alija
Mutapčić Sakib
Mutapčić Salko
Mutavdžić Ivica
N
Nadžak Jakub
Nahić Sejdo
Najatović Džemal
Nakić Ilija
Naser Ali
Nautović Ekrem
Nedić Joso
Neradin Adem
Nešust (Abdulah) Meho
Nešust (Alija) Mujo
Nešust (Mehmed) Sedin
Nešust (Nazif) Esad
Nezir (Mašo) Agan
Nezirović (Galib) Almaz
Nihad?
Nikolić Budimir
Nikolić Pero
Nikolić Zdenko
Nikšić (Alija) Atif
Nikšić (Alija) Mithat
Nikšić (Alija) Safet
Nikšić (Ejub) Dim
Nikšić (Ejub) Dževad
Nikšić (Ejub) Fadil
Nikšić (Muharem) Hamdija
Nikšić Šefko
Ninić (Mare) Mika
Nišić Emir
Nišić Enver
Nogolica Mile
Novalić (Džafo) Osman
Nuhanović (Hašim) Nesib
Nuhanović (Rahman) Mustafa
Nuhanović (Ram) Ramiz
Nuhanović (Sabrija) Jusuf
Nuhanović (Sabrija) Smail
Nuhanović Jusuf
Nujić (Mate) Ilija
Nukić (Hamid) Rešo
Nukić (Mustafa) Šaban
Nukić (Sade) Alija
Nukić (Sado) Alija
Nukić (Suljo) Adis
Nukić Džemal
Nukić Sadija
Numanović (Nahod) Mumin
Numić (Nedžad) Haris
Nuškić Fadil;

O
Obarčanin Azem
Obarčanin Ćazim
Obradović Rade
Obrovac Mile
Odobašić (Moho) Dedo
Odobašić (Pavo) Perica
Odžaković (Mustafa) Husein
Odžaković (Salko) Fahrudin
Odžić Murat
ogaš (Drago) Ivo
ogo Ibro
ojić (Stipo) Anto
ojić Pavo
ojić Tomo
Okanović Ismet
Okanović Suljo
Okerić (Hasan) Rasim
olar (Hamid) Redžo
Omanović (Asim) Hasib
Omanović (Osman) Suad
Omanović Mustafa
Omazić (Abid) Ibrahim
Omazić (Nedžib) Armin
Omeragić (Nurka) Selim
Omerbašić Asko
Omerbegović (Vejsil) Junuz
Omerbegović Adem
Omerbegović Zahid
Omerović (Alija) Smajil
Omerović (Derviš) Hamed
Omerović (Hakija) Salih
Omerović (Ismet) Šaćir
Omerović (Jašar) Safet
Omerović (Murat) Arif
Omerović (Mustafa) Nedžad
Omerović (Omer) Ramo
Omerović (Salko) Medo
Omerović Behajij
Omerović Mevludin
Omerović Nijaz
Omerović Ramiz
Omerović Šaćir
Omerović Šefik
Omerović Zaim
Omerspahić (Aga) Agonja
Omić (Šemsudin) Indiro
Opačak (Marko) Anto
Oputa Emir
Oputa Osman
orđić (Jure) Zvonimir
orđić (Mate) Andrija
orđić (Mate) Ivo
orđić (Mate) Petar
Orešović Marko
Orhanović Esad
Orić (Džemal) Naser
Orić Meho
Oršolić Ivo
Oršolić Tado
Oruč (Juso) Husein
Oručević dr Safet
Oručević Hamid
Osmanagić (Rahim) Jasminka
Osmanbašić (Mehmed) Šemsudin
Osmanbašić (Sadik) Muharem
Osmanbašić (Taib) Sabrija
Osmanbegović Esad
Osmančević (Hamdo) Elvir
Osmangić Sejfo
Osmangić Šefko
Osmanović (Adem) Adil
Osmanović (Hakija) Jasmin
Osmanović (Ibrahim) Džemal
Osmanović (Ibrahim) Džemil
Osmanović (Ibrahim) Hajro
Osmanović (Ibra

Izvor: http://europskaunija.yolasite.com/

Dr. Robert Beck, cijenjeni fizicar i bivsi savjetnik Sandia korporacije, visi znanstvenik istrazivackog instituta Eyring i savjetnik americke mornarice. Dr. Beck je nedavno otisao u mirovinu iz svog privatnog posla i predavanja na sveucilistu. Ovdje spominje vise puta kako je ovaj izum ''ponovno otkrice'' jer posteno priznaje da je ovaj efektivni nacin za uklanjanje svih infekcija iz nas prvi otkrio briljantni znanstvenik Royal Raymond Rife prije 50 godina! Upute dr. Becka po kojima sami mozete izraditi ovaj, skoro pa cudesni, aparat kod kuce - mozete naci na sljedecoj stranici: http://www.teslatech.com/ Ako ima onih sa strucnim znanjem koji su zainteresirani za izgradnju ovog malog aparata - a ne znaju engleski neka mi se jave preko youtube maila - pa mozemo dogovoriti suradnju. Ovaj aparat vam nikako ne moze nauditi - i nema nikakvih skodnih efekata na zdravom tkivu. U principu - ovo je otkrice toliko MONUMENTALNO da namjeravam posvetiti citavu jednu seriju samo njemu. Naravno - uvidjate da ovaj izum prakticki baca u smece sve antibiotike, cjepiva, kemoterapije i radijacije. Stoga ni ne cudi da je bio zakopan i potisnut vec skoro 50 godina! Ovdje mozete pogledati jedan kratki isjecak iz dokumentarca - 'The life od Royal Raymond Rife' (Zivot Royala Raymonda Rifea) - u kojem se prikazuje kako Rifeove frekvencije ubijaju paramecij (Papucica): http://www.youtube.com/watch?v=jSYcN5A1qJE Prosirite informacije - slobodno prilozite vase misljenje - istrazite sami. Zelim ugodan dan/noc. CowboyBebop2012

Na šehidskom mezarju u Veljacima 12. maja 2011. godine, bit će klanjana dženaza i obavljen kolektivni ukop civilnih žrtava zločina počinjenih u Bratuncu 1992. godine.

Prema informacijama iz Udruženja žena Podrinja, do ovoga trenutka identificirano je i spremno za ukop 15 tijela, od kojih je najmlađa žrtva Ardinel Kunić imao tek dvije godine, a najstarija Šema Mašić 77 godina. U Fondaciji mezarje Veljaci-Bratunac 1992 smatraju kako se trenutna praksa neodgovornog ponašanja prema porodicama žrtava zločina u Podrinju konačno mora prekinuti.

"Nedopustivo je da se za dvanaeest mjeseci obavi identifikacija samo 15 tijela, a njih još na stotine čeka identifikaciju. Ne želimo prihvatiti da su žrtve iz 1992. godine manje vrijedne od onih iz 1995. Pozivamo i tužilaštva i naše političare da pokrenu ovo pitanje i vrate dug našim surovo ubijenim civilnim žrtvama, omogućivši im smiraj", rekla je Hiba Ramić iz Fondacije mezarje Veljaci-Bratunac 1992.

Organizacioni odbor ovogodišnje dženaze objavio je spisak žrtava čija će tijela biti ukopana 12. maja: Džananović Fatima (1925), Avdo Godić (1955), Galib Hajdarević (1949), Munira Husić (1918), Ardinel Kunić (1990), Bego Latifović (1952), Ševala Mašić (1938), Šema Mašić (1915), Mirsad Mujić (1960), Ismet Muminović (1972), Mula Omerović (1939), Mefail Salihović (1971), Šefik Salihović (1973), Muharem Suljić (1940), Idriz Suljić (1952).

Žrtve su identificirane u masovnim grobnicama Redžići, Hrnčići, Suha, Crni Vrh, Biljača, Mihaljevići, Blječeva i Glogova.

U Bratuncu će i ove godine brojnim kulturnim i vjerskim manifestacijama biti obilježeni dani genocida u okviru kojih će biti upriličena izložbe fotografija, promocija knjige, polaganje cvijeća kod gradskog stadiona, posjeta Ljubovijskom mostu i bacanje ruža u Drinu.

istocnabosna.ba

http://www.youtube.com/watch?v=iDFqqO3XjkY&feature=related

U 2011. godini obilježavamo osamnaest (18) godina od hrvatske oružane akcije oslobađanja brane Peruće i okolnih naselja. Vremenskim odmakom suočeni smo s pojavama zaboravljanja nekih događaja, kao i aktera (naših susjeda) koji su htjeli okupirati Cetinsku krajinu.

Srpske snage, predvođene ratnim zločincem Ratkom Mladićem, 17. rujna 1991. zauzele su i okupirale branu Peruću. Petar Šimac 20. rujna 1991. dolazi u Sinj, te uz Krizni štab općine Sinj i Luku Džanka¹, paralelno preuzima vođenje i zapovijedanje. Svoje istureno zapovjedno mjesto (IZM) postavlja u Donjim Glavicama na ranču Mustang.

Također, preuzima glavnu ulogu u pregovorima sa pukovnikom Ratkom Mladićem i pukovnikom Mićom Vlaisavljevićem.

Glavni stožer Hrvatske vojske dana 25. rujna 1991. obavješćuje, da je Vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga dr. Franjo Tuđman naredio da se sva oprema i imovina bivše JNA ima staviti na raspolaganje Hrvatskim oružanim snagama na cijeloj teritoriji Republike Hrvatske.

Petar Šimac dogovara sporazum s predstavnicima garnizona JNA o odlasku vojske iz Sinja i s poligona Kukuzovac. Naime, sporazum je postignut s VPO u Splitu (admiral Mile Kandić), pod čijom je komandom bio Kukuzovac, da se evakuacija izvrši u pravcu Kupresa. Međutim, nastala je reorganizacija vojne uprave JNA, a Kukuzovac je dodijeljen zapovjedništvu Knin. Stoga je na zahtjev 9. Kninskog korpusa, evakuacija izvršena prema Kninu. Odlazak jugoarmije iz Sinja počeo je 27. rujna 1991. Petar Šimac odlazi na ispraćaj JNA. Zahtjeva od Kriznog štaba općine Sinj, da ljudi koji su radili kao građanske osobe na službi u JNA u 594. inženjerijskom puku (zv. Kula) nadgledaju što vojska odnosi zavisno o dogovoru².

U vrijeme zasjedanja Kriznog štaba 3. listopada 1991., Petar Šimac i Matko Raos odlaze na pregovore u selo Hrvace. Potpukovnik JNA Ivan Vlačić pritvorio ih je u podrumu jedne kuće, te ih držao sve do 16,00 sati, kada su se svi kamioni JNA vratili iz Sinja i otišli prema Kninu. JNA odvlači cjelokupno naoružanje i opremu Teritorijalne obrane (Split – Imotski - Omiš) i velike količine eksploziva TNT. U branu Peruća postavljaju šest tona eksploziva tri nitro toluola (TNT)³, a Ratko Mladić u pregovorima sa Petrom Šimcem prijeti njenim miniranjem i urušavanjem.

U lipnju 1992. nabavu eksploziva vrše: Dušan Stojsavljević, Milan Bogovac, Marko Bačković i Slobodan Bačković iz vojnog skladišta u Sv. Roku. Dovezli su tri tone TNT-a, kojeg uskladištavaju u farmi Branka Borkovića u selu Otišić. Dodatna nabava eksploziva stiže iz Štaba TO-a Knin uz odobrenje kapetana Slavka Ožegovića.  

U javnim glasilima se pročulo da je brana minirana, pa je trebala doći mješovita komisija sa hrvatske i srpske strane sa pripadnicima Europske zajednice. Eksploziv se ponovo počeo vaditi sa ciljem da se prikaže da brana Peruća nije minirana. Eksploziv se uskladištava u pogonu tvornice Dalmatinka u Vrlici, a ključeve drže veterinar Miloš Babić i njegov brat Čedo Babić. Zapovijed da se ponovno postavi eksploziv unutar brane Peruća, dali su Milan Babić, Borislav Đukić, Ilija Prijić i Dragan Karna⁴.

Operacija Peruća    

Dolaskom i preuzimanjem tzv. ružičaste zone 1992. od strane snaga UNPROFOR-a, protivničke snage povukle su se 10 km od crte razdvajanja, a pripadnici UN-a rasporedili su se na samoj HE Peruća. Ovo je jednim dijelom smanjilo opasnost od neprijateljskog djelovanja i prijetnji urušavanjem brane.

Britanski časnik iz sastava vojnih promatrača Mark Nicholas Gray, shvaćajući svu opasnost prijetnje srpskog miniranja brane, onesposobio je osigurač koji je držao preljevnu ustavu. Obaranjem preljevne ustave iz jezera je počelo ispuštanje vode pa je maksimalni vodostaj akumulacije dočekao dan miniranja s oko 6 metara nižim vodenim stupcem⁵. Da je vodostaj u trenutku miniranja bio na maksimalnoj razini, brana bi, ustvrdili su kasnije svi hrvatski i brojni međunarodni eksperti za visoke brane, sigurno bila srušena.

Odluku o rušenju brane Peruća, donijeta je na najvišem političkom vrhu u Beogradu. General Štab Vojske Jugoslavije (GŠVJ) dao je zapovijed ministru obrane tzv. SAO Krajine Stojanu Španoviću, Milanu Babiću, a usuglašena je sa komandantom pogranične jedinice milicije Borislavom Đukićem, načelnikom štaba pogranične jedinice milicije Ilijom Prijićem. Snage UNPROFOR-a nisu spriječile zločinački čin GŠVJ da realizira svoju prijetnju. Vođeni slijepom mržnjom i željom da uzvrate hrvatskim snagama radi pretrpljenog vojnog poraza u akciji Maslenica (od 21. siječnja) vojne snage srpske paradržave tzv. SAO Krajine krenule su u osvetnički pohod⁶.

Odnos snaga 

Tijekom izvođenja napadnih djelovanja omjer u ljudstvu bio je 1:3 u korist neprijatelja, dok je odnos u topništvu i oklopništvu bio gotovo izjednačen, s malom prednošću na strani neprijatelja.

Neprijatelj je na Vrličkom pravcu imao Ličane, pogranične jedinice milicije i 1. lbr Vrlika, oko 1.500 pripadnika.

U izvedbi operacije Peruća angažirane su postrojbe HV-a:

- 1. bojna 16. domobranske pukovnije kojom je zapovijedao Zlatko Rogulj (Zdravko Banovac), a zapovjednik bojne Zoran Smoljo. Zapovjedno mjesto domobranske pukovnije nalazilo se u zaseoku Radan, selo Hrvace. Bojna je imala četiri satnije: 1. satnija Hrvace, 2. satnija Vrlika, 3. satnija Maljkovo, Potravlje, Satrić, Zelovo i 4. satnija Bitelić, Vučipolje. Brojno stanje bilo je oko 450 ljudi, a u akciji je sudjelovalo oko 150 ljudi.

- Samostalna domobranska satnija Kijevo koja je sastavljena od mještana sela Kijeva, nalazila se na položaju Dubo va vrata – Vrdovo - Maglaj. Zapovjednik satnije bio je Marko Gojević. Zadatak postrojbe bio je sprječavanje uvođenja neprijateljskih snaga iz područja Koljana i BiH. Sudjelovalo je oko 90 ljudi.

- Kako je 126. brigada bila angažirana na južnom ratištu, na sinjskom bojištu ostale su male snage Taktičke Grupe (TG – 3) oko 50 ljudi, koje su bile na odmoru. Zapovjednik te borbene skupine bio je Ante Podrug (Mate Mrđen). Protuoklopna skupina iz 141. brigade oko 30 ljudi i vod Vojne policije oko 25 ljudi (Ante Jenjić).

- Djelatnici (časnici i dočasnici) SOOV-a Sinj⁷. Dana 27./28. siječnja na zahtjev 126. brigade (Ante Kotromanovića) podignut je Interventni vod i ekipa saniteta (dr. Luka Plazibat). Dana 28. siječnja u 21,00 sati vrši se smjena ljudi sa drugim vodom. Dana 30. siječnja, učvršćenjem položaja u s. Maljkovu i Potravlju, postrojba SOOV-a povlači se iz borbenih djelovanja. Zapovjednik 1. voda bio je pokojni Slavko Baturina, a zapovjednik 2. voda Nikica Tomašević (Zoran Vidić). Također, sudjelovala je i bitnica minobacača 120 mm (Orlove stijene) kojima je rukovodio Ivan Jenjić. Sudjelovalo je oko 80 ljudi.

Sveukupno bilo je uključeno oko 500 ljudi.

Cilj operacije

Cilj napada HV-a bio je osloboditi branu i širi prostor brane HE Peruća, otkloniti opasnost i spriječiti katastrofalne posljedice vodenog vala iz perućkog jezera u slučaju miniranja brane, te zauzeti dominantne visove na Svilaji kako bi se otklonila ugroza neprijatelja u širem području Sinja.

Zamisao operacije je bila iznenadnim i brzim napadnim djelovanjem, posebno ustrojenih manjih snaga, potpomognutih topništvom i oklopništvom, nanijeti gubitke neprijatelju te osloboditi ključne zemljišne objekte i obraniti ih od protunapada neprijatelja.

Prije bojne zadaće raspored snaga neprijatelja bio je sljedeći:

Ličani dolaze sa haubicama i minobacačima u selo Potravlje, a u selo Civljane stižu dva VBR-a Ognja. Kapetan Željko Tišma vrši raspored postavljanja jednog VBR-a kod Borkovića farme, a drugog u okrug Koljana. Ratnu tehniku i streljivo neprijatelj je postavio na položaje koji su mu omogućavali brzo premještanje i uvođenje u borbu, te potporu postrojbi u bojnom rasporedu. Na položajima za obranu bilo je oko 2/3 ljudstva od ukupne popune postrojbi, dok je 1/3 bila u Vrlici. Komandant pravca bio je major Milan Korica⁸.

1. lbr Vrlika bila je razmještena duž crte razdvajanja: Razvale Maovičke - Konjska glava - s. Otišić - Bilandžić greda – Tavnica – Opsjenjak - Bravčev Dolac – Budim - Vještić Gora.

Tijek operacije

Potpuno neplanirano, pri završetku operacije Maslenica na sinjskoj bojišnici provedena je oslobodilačka akcija HV-a čime je konačno otklonjena prijetnja srpske vojske o potapanju brojnih naselja u donjem toku Cetine što bi ugrozilo više od 30.000 nedužnih stanovnika i njihove imovine locirane nizvodno brane obuhvaćajući sva mjesta do grada Omiša kao i sam Omiš.

Komanda 7. korpusa 25. siječnja 1993. zapovijeda podređenim postrojbama za organizaciju obrane na pravcima Zadar – Benkovac i Zadar – Obrovac. U zapovijedi procjenjuju:

a) Neprijatelj neće odustati od planirane operacije. Očekivati je da sredi operativni raspored, dovede i pregrupiše snage i završi 1. etapu operacije, tj. ovladavanje linijom D. Karin – D. Vikići uključujući Obrovac.

Očekivati je da će izvršiti napad na Drniš i HE Peruću, u cilju ovladavanja tim objektima. Na Miljevačkom platou pojačao je snage, a na Sinjsko-vrličkom pravcu, pored 126. br. ZNG, dovodi snage ekvivalenta jedne brigade.

b) U cilju stabilizovanja obrane, te stvaranje uslova za p/n⁹,

NAREĐUJEM

1.- Na pravcu Zadar – Benkovac i Zadar – Obrovac, organizovati odbranu koju ešalonirati po dubini.

2.- Izvršiti smenu zamorenog ljudstva, koje izvući u dubinu i odmoriti.

3.- Otpočeti sa fortifikacijskim utvrđivanjem i zaprečavanjem, zašto angažovati formacije inžinjerijske jedinice i raspoložive specijalizovane jedinice. Mobilizaciju tih jedinica obezbediti preko MO za Sjevernu Dalmaciju.

4.- Na svim nivoima komandovanja razradite i vodite borbena dokumenta, posebno odluke, radne karte, planove veza i dokumenta KZ¹⁰.

5.- Obezbedite KM¹¹ i međuprostore, a posebno pravce koji sa planine Velebita, Dinare, Moseća i Svilaje izvode ka borbenim rasporedima jedinica Korpusa.

6.- Sa jedinicama vojne policije, kroz formiranje punktova i patrola, obezbedite kontrolu jedinica, posebno pripadnika korpusa.

7.- Pratite postupke UNPROFOR-a i sprečite oružane i druge oblike sukoba sa istima.

8.- Problem izbjeglica dajte u nadležnost civilne vlasti, a preko snaga UNPROFOR-a obezbedite izvlačenje tela poginulih pripadnika korpusa i mesnog stanovništva.

9.- Dostavite predlog za aktivna dejstva, u cilju povratka PZT¹².

10.- Poboljšajte PoOB¹³ i obezbedite racionalni utrošak municije.

11.- Uz operativni izveštaj, dostavite u prilogu podatke o poginulim, ranjenim i nestalim pripadnicima sa generalijama i pripadnosti jedinici.

12.- Redovno dostavljajte operativne izveštaje, svakodnevno do 17,00 časova sa stanjem u 16,00 i vanredne po potrebi¹⁴.

Neprijatelj prima dojavu iz Sinja (Bosa Rastić) i Splita preko Sime Gajića da će uslijediti napad HV-a. Zvaničnu dojavu o napadu prenijeli su pripadnici UNPROFOR-a u Kninu dva dana prije napada. Glavni štab u Kninu krivim informiranjem Borislava Đukića uvjeren je da se hrvatske snage uz 126. brigadu na području Sinja ojačavaju sa još jednom brigadom. Slobodan Despinić prisjećajući se tih događanja izjavio je sljedeće: Na Vrličkom pravcu bilo je oko 1500 pripadnika Ličana i PJM, a dana 26. siječnja 1993. godine iz komande u Civljanima je javljeno da se očekuje napad i da se čvrsto drže položaji¹⁵.

Borislav Đukić, Mile Martić i Simo Gajica, 26. siječnja 1993. zapovijedaju pripadnicima pogranične jedinice milicije da na brani Peruća - Alebića kula, blokiraju pripadnike kenijskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su u to vrijeme držali položaje. Pod okriljem noći manja skupina iz Knina došla je na Peruću, preuzeli kontrolu nad branom. Dolaskom na mjesto gdje se nalazi kamp UNPROFOR-a, nije bilo potrebe za nikakvom posebnom intervencijom. Pripadnici Kenijskog bataljuna su upoznati sa navedenim aktivnostima, a major Gašinga bio je u neposrednom kontaktu sa komandom pogranične jedinice milicije u Civljanima.

U ranim jutarnjim satima 27. siječnja 1993. postrojba UNPROFOR-a povukla se vozilima u Vrliku, a neprijateljske snage oko 16,00 sati započele su dovlačiti teško topništvo na Babića brig i prostor oko brane Peruća. Potom su srušili most koji je bio sastavni dio brane s konačnom namjerom da miniraju i sruše cijelu branu kako bi vodenim valom (460 milijuna prostornih metara) potopili sve što se nalazi u donjem toku rijeke Cetine.

U područje sela Peruća dovoze haubice sa kojima zapovijeda Dragan Arnaut, te pomoćnici Milan Knez, Mirko Krečak. Također, dovoze tri minobacača 120 mm sa komandirom Nenadom Brkićem, te tri ZIS-a na čelu sa komandirom Filipom Zagorcem. Zauzimaju položaje na Alebića kuli, Potravlju, Maljkovu i Otišiću. Pripadnici iz Like zauzimaju položaje na brani Peruća i iznad brane u okrug Borića.

Akciju su isprovocirali pokreti i prijetnje neprijateljskih snaga. Izvidnici 3. bojne uočili su grupiranje neprijateljskih snaga u selima Potravlje i Satrić, nakon čega se odmah izdaje zapovijed o podizanju vojne spremnosti na najvišu razinu, mobilizaciji ljudstva i pripremi za vojna djelovanja.

Pripadnici 126. brigade Ivan Buljan i Ante Buljan upadaju u zasjedu u blizini brane Peruće. Pripadnik pogranične jedinice milicije iz Laktaca Željko Nikolić ubija pripadnika HV-a Antu Buljana, a Đuro Prtljaga ranjava Ivana Buljana. Druga skupina četnika, Đoko Škarica, Đuro Kovač, Jovan Bilić, Petar Krunić, Mladen Šorgić i Milenko Ustić sa Ličanima nastavili sa mučenjem Ivana Buljana. Škarica je htio Ivanu presuditi nožem. Međutim, Jovan Bilić dobio je zapovijed da ga dovede u komandu Borislavu Đukiću. Kod Đukića je nastavljena tortura, stavljanjem lanca oko vrata, stezanjem i nanošenjem ozljeda. Ivan je u sretnim okolnostima ostao živ.

U Vrlici 27. siječnja, zapovjednik I lake Vrličke brigade Milan Korica i kapetan Momčilo Medić izlažu plan miniranja brane Peruća. Nakon izloženog plana, komandant Borislav Đukić u 17,30 sati, zapovjedio je da se krene prema Perući. Prijevoz martićeve milicije izvršen je autobusom. Dolaskom u selo Potravlje morali su na kraće vrijeme zaustaviti i skloniti, jer je uslijedilo topničko djelovanje 126. brigade.

Zapovjednik domobranske bojne Zoran Smoljo, kada je uočio kretanje srpskih snaga, samoinicijativno bez zapovijedi nadređenih zapovjednika, topništvom je otvorio paljbu po cesti, sa ciljem da spriječe dolazak većih srpskih snaga iz smjera Vrlike.

Snage HV-a koje su bile raspoređene na tom području tijekom večeri su se organizirale. U tijeku noći 27./28. siječnja okupile su se raspoložive snage, djelatnici SOOV-a, TG-3 koje su bile na odmoru.

U međuvremenu prošla su tri kamiona prekrivena ceradom u kojima je bio eksploziv. Dolaskom neprijatelja na Peruću pripadnici HV-a vrše osvjetljavanje sa svjetlećim raketama. U to vrijeme načelnik inženjerije I lake vrličke brigade vojske rsk bio je Petar Bjelobrk. Bjelobrku je Borislav Đukić doslovno zapovjedio: Inžinjerac, u 03,00 sati ima da se nacrtaš, da bude kompletna jedinica, svi ljudi na okupu. Ima brana da leti u zrak!¹⁶

Iskrcavanje i postavljanje eksploziva obavljeno je do 03,30 sati u noći. Tada ih je postrojio Borislav Đukić i rekao: Imamo velike snage oko Peruće. Mi smo noćas stavili eksploziv u branu za svaki slučaj. Želim da to bude stručno odrađeno, kako vidite došao je inženjer iz Beograda. Obavijestiti ću i hrvatsko Vrhovništvo da smo na branu stavili eksploziv.¹⁷

Tijekom jutra, Dragan Dragić Lukin radio vezom kontaktira Ratka Mladića koji je dao zapovijed da se eksploziv aktivira. Borislav Đukić zapovijeda da se vojska povlači u selo Otišić na sigurnu udaljenost i da će dignuti branu u zrak.

Komandant Vrličkog pravca major Milan Korica je zapovjedio da se sva sredstva ukrcaju u vozila, te da se zapale objekti i unište papiri od pogranične jedinice milicije koji budu tu zatečeni. Krivošić Jovo pali komandno mjesto u Perući, te na kamione tovare naoružanje i opremu. Petar Bjelobrk¹⁸ zajedno sa Milom Bogovac po zapovijedi nadređenih u 10,15 sati aktivira 30 tona eksploziva sa udaljenosti 812 metara (Derven). Naboji su eksplodirali ali brana unatoč teškim oštećenjima nije popustila što je spriječilo katastrofu velikih razmjera.

Odmah nakon detonacije postrojbe HV-a su krenule u napadna djelovanja. Istovremeno admiral Sveto Letica telefonom zapovijeda Škarpi da obustavi napad. Škarpa odgovara da više nije u mogućnosti zaustaviti napad.

Za to vrijeme traju artiljerijski sukobi, te slijedi pješadijski napad od strane HV-a. Sa srpske strane su tukla i dva Ognja hrvatske ciljeve poviše sela Potravlja prema Svilaji. Pripadnici voda Crna Giza, Damir Vardić, Željko Cvitković upali su u minsko polje, gdje su bili ranjeni i preko motorole tražili pomoć. Ante Kotromanović sa borbenom skupinom prvi je došao do ranjenih i pružio pomoć, kao i izvlačenje iz minskog polja. Također, traži od zapovjedništva 126. brigade da se tenkovi uključe u borbena djelovanja; međutim tenkovi nisu uporabljeni (nisu imali goriva).

Hrvatska vojska je ubrzo ovladala kompletnim područjem oko brane Peruće, te izbile na crtu: Umac tt 1120 – Gornji Kunci – Babića brig tt 507. HV ukopava se i radi obranu na crti borbenih djelovanja, gdje je sve i počelo nadnevka 16. rujna 1991., i to:

lijevo: Maljkovo – Potravlje – Zelovo – Svilaja;

desno: Bitelić – Dabar – Vrdovo - Maglaj;

Vrlička brigada se u rasulu povlači prema Vrlici i Kninu. Pripadnici tih jedinica na terenu počeli su se panično povlačiti sa položaja Alebića kula i brane Peruća. Na putu prema Maljkovu zaustavljali su ih komandiri vodova: Krivošić Jovo, Arambašić Petar, Krečak Mirko. Neke pripadnike postrojbe su uspjeli vratiti, ali je veći dio snaga bio u paničnom bijegu. Prilikom bježanja sa položaja Peruće, Alebića kule, te Maljkova i Potravlja prema Vrlici se stvorila velika kolona. Slobodan Despinić izjavio je slijedeće: (…) u to vrijeme se tu našlo i mnogo starješina iz Knina: pukovnik Savo Radulović, kapetan Slavko Ožegović, te bezbjednjaci: Jovo Vitas iz Knina i Ilija Knežević, major Preočanin Đuro i drugi. Prisustvo tolikog broja starješinskog kadra, te nedostatak informacija iz Knina urodili su da se sve prepusti stihiji (…).¹⁹

Istovremeno sa ovim bježanjem neprijatelja, bježi i gotovo cjelokupno stanovništvo sa područja Otišića. Dio se uspijeva probiti prema Kninu, dok ostale pripadnike zaustavlja civilna i vojna policija i vraća ih na formiranje nove crte obrane u selu Otišić.

Neprijatelj uspostavlja crtu obrane: Rađeni - Paljike - Raba - Kota 408, te položaji u Dragića (Ševića greda). Artiljerija se razmješta na položaju pokraj Denića ograde, a minobacači 120 mm se razmještaju na obali ispod Svilaje.

General Milisav Sekulić o aktivnostima oko Peruće napisao je slijedeće: Glavni štab će požuriti da već 28. januara uputi i drugo naređenje komandi Dalmatinskog korpusa. Zahtevaće i držanje brane Peruće po svaku “cenu“… Traženo je zatim da se pouzdanim snagama zameni Cetinska četa, koja je branila Peruću. To je ujedno dokaz da je Glavni štab tek tog dana shvatio da Hrvatska vojska priprema napad na Peruću.

 Nepristrasnim zaključivanjem, lako se izvodi i zaključak o radu Glavnog štaba Srpske vojske Krajine u toku 28. januara. Bio je smušen i sa elementima panike. Naređenjima na naređenja, ništa se nije moglo postići, izuzev gubljenja poverenja kod potčinjenih komandi. Tog dana hidroelektrana Peruća je već bila pod kontrolom hrvatske vojske. Brigada koja je branila pravac Sinj – Vrlika (Vrlička brigada) bila je u rasulu i neupotrebljiva. O tome se i ne govori u izveštaju komande Dalmatinskog korpusa.²⁰

Dokumenti Komande vojske RSK pokazuju kojim se sredstvima služe pri tom optužujući hrvatske snage, da su hrvatski diverzanti htjeli srušiti branu HE Peruća. Neobjektivnim i netočnim informiranjem o događajima, broju hrvatskih snaga i gubicima hrvatskih vojnika, žele opravdati pretrpljeni poraz i povlačenje prema Vrlici – Kninu.

Ministar obrane, pukovnik Stojan Španović 28. siječnja 1993. poslao je zahtjev Zapovjedništvu UNPROFOR-a, da spriječi mogući napad hrvatskih snaga na području HE Peruća. Španović u svom zahtjevu napisao je: U 18,00 časova 27. januara 1993. godine ustaško hrvatske snage otpočele su sa opštim napadom prema brani HE Peruća. Napad je podržan snažnom artiljerijom, a izvodi se više pravaca. Posebno su jaka dejstva sa planine Svilaje u bok našim snagama.

Istovremeno su na HE Peruća pokušali ubaciti DTG jačine oko 40 ustaško-hrvatskih vojnika koji su imali namjeru da razbiju snage UNPROFOR-a i izvrše diverziju na HE Peruća aktiviranjem postavljenog eksploziva.

U cilju pomoći snagama UNPROFOR-a kao i sprečavanju ovakvog terorističkog akta sa mogućim teškim ljudskim, materijalnim i ekološkim posljedicama angažovali smo dio snaga i osujetili plan DTG.

Likvidirano je nekoliko pripadnika ustaških snaga, više ih je ranjeno, a jedan od komandira je zarobljen.

Napominjemo da je agresor izvršio predhodne pripreme. Pored mobilizacije i grupisanja snaga iselio je stanovništvo nizvodno od brane. Očito je da su hrvatske vlasti spremne i žrtvovati branu Peruća samo da bi opravdali izvršenu agresiju na teritoriju Republike Srpske Krajine i okrenuli javno mnijenje protiv srpskog naroda zbog moguće katastrofe nastale rušenjem brane.

O svim ovim pripremama pravovremeno je izveštena komanda sektora “JUG“. Agresor je u toku izvođenja b/d svojom artiljerijom dejstvovao po tri punkta UNPROFOR-a, i to: HE Peruća, osmatračka stanica na objektu Zrnac i osmatrački punkt u s. Potravlje, zaseok Prolić. Molimo da se preduzmu hitne mjere od strane snaga UNPROFOR-a, kao i preko Saveza bezbednosti UN na osudi ovakvih postupaka ustaško-hrvatske strane. Zbog posebnog značaja objekta HE Peruća, posebno sa aspekta sprečavanja katastrofe, našim snagama uporno ćemo braniti HE Peruća.²¹

Ovim aktivnostima je završena akcija Peruća. U operaciji je oslobođena brana Peruća i okolna naselja: Satrić, Maljkovo, Potravlje, D. Bitelić i Dabar, u površini od 140 četvornih kilometara.

Prigodom očevida izvršenog na licu mjesta od strane Istražnog centra Županijskog suda u Splitu, obavljenog 28. siječnja 1993., na brani Peruća pronađen je licnasti PVC električni kabel duljine 812 m, koji se proteže iz temelja zv. galerija brane sve do ceste koja vodi u pravcu Sinja, a završava u borovoj šumici Derven, neposredno do nadzorne točke UNPROFOR-a. Na kraju kabela pronađen je induktorski kondenzatorski stroj oznake IKM-1000, proizveden 1968., 21. oktobar iz Kragujevca, vlasništvo Vojna Pošta 2191 bivše JNA.

Temeljem seizmoloških mjerenja, obzirom na karakteristike brane, utvrđeno je da je u tijelo brane postavljeno ukupno 30 tona eksploziva TNT-a, a koji eksploziv je aktiviran induktorskim kondenzatorskim strojem, i to preko razgranate i međusobno povezane specijalne mreže električnih vodova pomoću kojih je aktiviran detonirajući štapin, te eksploziv.

Na temelju vještačenja koje je obavila stručna komisija Hrvatske elektroprivrede u suradnji sa sudskim vještakom dipl. ing. Ivom Filipovićem ustanovljeno je da se ukupna šteta izazvana miniranjem brane Peruća cijeni na 25.550.142 DEM.

Zapovjednik Operativne Zone Split, brigadir Ante Gotovina šalje komisiju da ispita učinkovitost vođenja i zapovijedanja 126. brigadom. U kratko vrijeme komisija, kojoj je bio na čelu admiral Davor Domazet – Lošo (Ante Škorić zv. Barba), dala je prijedlog o smjenjivanju Zdravka Škarpe. Istovremeno admiral Davor Domazet - Lošo održava nekoliko sastanaka sa vojnim i političkim strukturama općine Sinj, glede postavljanja novog zapovjednika 126. brigade. Za zapovjednika 126. brigade postavljen je Ante Kotromanović.  

Gubici

Hrvatska strana

Poginuo je Ante Buljan, pripadnik 126. brigade. Ivan Buljan je ranjen i zarobljen, a naknadno je razmijenjen. Ranjeni su Damir Vardić, Željko Cvitković i Stipe Bilandžić. U neposrednoj blizini brane, uslijed eksplozije naboja TNT, nekoliko pripadnika TG- 3 je lakše ozlijeđeno.

Agresor

Na položaju Alebića Kula, neprijatelju je ostao jedan PAT 20/3, te minobacač 82 mm sa znatnom količinom streljiva. Zarobljena su dva neprijateljska pripadnika (Ognjen Tadić novinar i snimatelj Predrag Marjanović iz Sarajeva (Pale)), a točan broj ozlijeđenih i stradalih vojnika sa srpske strane nije poznat.  

Obnova brane

Paralelno sa aktivnostima HV-a, brzo su djelovali svi subjekti, Civilna zaštita, inženjerija HV-a, firme sa područja općine Sinj i šire sa cjelokupnom mehanizacijom, privatnici sa osobnim kamionima i drugim strojevima, kako bi spriječili još veću katastrofu. Dvodnevnom intervencijom utvrđivanja i sanacije oštećenja brane Peruća sa svim snagama, spriječena je katastrofa koju bi prouzročilo izlijevanje vodenog vala iz Perućkog jezera.

S obnovom brane početo je odmah nakon oslobođenja jer je razorena brana prijetila urušavanjem pa je izvršeno nasipavanje materijala (gline) na površinski dio brane. Sa sanacijom brane tj. vraćanjem u prvobitno stanje kreće se nakon potpisivanja ugovora između izvođača radova Konstruktor inženjeringa te vlasnika brane HEP-a. Za sanaciju brane Peruća, idejni, glavni i izvedbeni projekt, 1996., kao voditelj projekta zaslužan je prof.dr.sc. Josip Rupčić, dipl. ing. građevine.

Na Međunarodnom sudu za ratne zločine, zbog zločina počinjenih tijekom napada na područje bivše općine Sinj, podignute su optužnice po zapovjednoj odgovornosti protiv Ratka Mladića, Milana Martića, Milana Babića i drugih. Također, na Županijskom sudu u Splitu od 14. listopada 1996. i od 11. ožujka 1997. godine, optuženi i osuđeni su pripadnici paravojnih srbijanskih postrojbi zv. Perućka grupa (zarobljeni u Operaciji Oluja).²² Potrebito je istaći, da su na području Cetinske krajine mučki ubijani civili, zarobljeni pripadnici HV-a i redarstvenih snaga R. Hrvatske. Činjenica, neposredni izvršitelji i njihovi nalogodavci ni nakon 20 godina nisu dostupni pravosuđu.

Milan Babić pronađen je mrtav u pritvoru u Den Haagu, te je objavljeno da je počinio samoubojstvo. Po zanimanju je bio stomatolog, a u početku stvaranja srpske pobune u Hrvatskoj nalazio se na funkciji gradonačelnika Knina. Milan Babić pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, između ostalog izjavio je sljedeće:

      BILJEŠKE:

  1 Dana 22./23. rujna 1991. godine, sukob Luke Džanka i Ivice Romca zbog ingerencija (raspodjele naoružanja koje su dostavili "Klub Sinj-Zagreb"), te za nekoliko dana Luka odlazi iz Sinja. Kratko vrijeme zapovjednik Grada bio je pokojni Ante Bilić, a 7. listopada 1991. godine odlazi u Ston.  Ante Bilić traži od Biuka, da stavi za zapovjednika bilo koga samo ne smije uzeti bezbjednjaka, ostali mogu. Bilić između ostalog izjavljuje: Za MES se već tri dana javljaju Splićani. Očito je, ja ću biti najkrivlji kad odem. Vi ste pogriješili što ste odredili Šimca da pregovara, a taj Šimac je veći dio svog radnog vijeka proveo s Mladićem. Da je drugi čovjek razgovarao bilo bi više koristi za Sinj. Ja ću odrediti kako će se oružje disperzirati. Najvažnije je da se sad oružje ne otuđuje. Od sada Bazini se ne može dati ništa.  Pokupio nam je sve kao hrčak. Čabo i ostali ispadaju iz igre. Imat ćete našeg čovjeka kapetana prve klase zaduženog za te stvari. Imat ćemo problema da Petričević uđe u sastav brigade jer on je dosad djelovao samostalno. Zapisnik Kriznog štaba od 07. 10. 1991. godine, u posjedu autora.
  2 Dnevnik događanja KŠ-a općine Sinj, 27. rujna 1991. godine. Petar Šimac izjavljuje, činim sve da “sve“ (ne) “odnesu“. Dokument u posjedu autora.
  3 Izjava kapetana JNA Ivana Babića, od listopada 1991. godine, u posjedu autora.
  4 Izvor: Izjava komandanta TO-a Otišić Slobodana Despinića od 6. 9. 1995. godine. Dokument u posjedu autora.
  5 Izvor: Izjava Vlatka Bandala.
  6 Isto, Slobodan Despinić.
  7 Već u listopadu 1992. GSHV-a procijenio je da je nužno formirati jednu satniju od djelatnika SOOV-a Sinj, zbog angažiranja 126. brigade na južnom ratištu.
  8 Isto, Slobodan Despinić.
  9 Protiv napad.
10 Kriptozaštite.
11 Komandno mjesto.
12 Privremeno zauzeti teritorij.
13 Protuoklopna borba.
14 Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata - Zagreb. Dokumenti, Knjiga 7. „Dokumenti Vojne Provenijencije Republike Srpske Krajine“ (siječanj-lipanj 1993.), Zagreb, prosinac 2009., str. 41, broj 25. Komandant pukovnik Milan Đilas.
15 S. Despinić, isto.
16 Izjava Jovana Bilića i Petra Bjelobrka VP-i i istražnom tužitelju 1995/96 godine.
17 Izjava J. Bilić, Isto.
18 Nakon miniranja brane, za svoje zasluge Bjelobrk je u službi napredovao. Početkom 1994. godine, postavljen za načelnika ABK zaštite, a od siječnja 1995. godine, do akcije „Oluja“, bio je na položaju pomoćnika komandanta za pozadinu.   Zarobljen u operaciji „Oluja“, a 1997. godine, osuđen na 15 godina zatvora.
19 Isto, Slobodan Despinić.
20 M. Sekulić, Knin je pao u Beogradu, str. 63-65.
21 Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata-Zagreb. Dokumenti, Knjiga 7. „Dokumenti Vojne Provenijencije „Republike Srpske Krajine“ (siječanj-lipanj 1993.), Zagreb, prosinac 2009., str. 58, broj 38.
22 Rješenje Županijskog suda u Splitu br. Kv-240/96 od 14. listopada 1996. godine, u spisu K-5/96, a koji spis je zajedno sa spisima K-65/95, K-16/96 i K-77/96 postao sastavni dio glavnog spisa K-15/95 u kojem su onda svi optuženici obuhvaćeni jednom posebno uređenom i preciziranom optužnicom od 11. ožujka 1997. godine. Dokument u posjedu autora

Izvinjavam se u ime svoje porodice, što su mi četnici ubili oca, tako mi je žao! Iskreno se izvinjavam i zbog nestalog dajdže, gospodine Tadiću.

Izvinjavam se za svoju mladost, provedenu međ’ zidovima mračnog podruma, oprostite. Izvinjavam se zbog dvije upale pluća i astme, dobijenih u gore pomenutom podrumu, gospodine Tadiću.

Izvinjavam se za svoju mladost, jer kao dječak, nekoliko dana pred rat, mahao sam vojnicima u maslinasto zelenim kamionima, a oni bi meni dizali tri prsta. Mislio sam da tri prsta imaju veze sa tri slova na kamionima, JNA! Šta sam znao ja.

Izvinjavam se zbog svoje mladosti, izrešetane gelerima od projektila iz minobacača, VBR-ova, bestrzajnih topova i tenkova na kojima su ona ista, upečatljiva, tri velika slova: JNA, gospodine Tadiću.

Izvinjavam se i zbog svojih sjećanja, jer umjesto da se sjećam bajramluka, ringišpila, i ako hoćete, novogodišnjih paketića, ja se sjećam ljudi, nana, deda, momaka i djevojaka ubijenih snajperom iz Nedžarića dok su nosili kanistere vode sa hidranta ispred zgrade Oslobođenja, gospodine Tadiću.

Izvinjavam se zbog svojih sjećanja, jer umjesto da se sjećam novih epizoda nadrealista, sa Đurom, Šiberom i onim idiotom, Neletom, čokolada, grudvanja i odlazaka na plaže Jadranskog mora, ja se sjećam prage, pamova i patova, sijača smrti, Karadžića i Mladića, Arkana i njegovih Tigrova, Belih orlova i još kojekakvih hajvana.

Izvinjavam se zbog svojih sjećanja, jer umjesto da se sjećam sankanja na Bjelašnici i očevih savjeta, sjećam se Markala i jutarnjeg guslanja i pjevanja o stražama đenerala Draže s druge strane zgrade Oslobođenja, i sjećam se Kovača…

Izvinjavam se zbog svojih sjećanja, jer umjesto da se sjećam odlazaka u kino, vožnje biciklom i zijana, ja se sjećam Srebrenice, Riste Đoge, iz rijetkih trenutaka kad bi došla struja i mršavog, premršavog Senada Hadžifejzovića, da mu dragi Bog da svako dobro.

Sjećam se gospodine Tadiću, prokuhavanja sakupljene kišnice i topljenja snijega za piće.

Sjećam se gospodine Tadiću, a volio bih da se ne sjećam…

Ali eto, ja se izvinjavam zbog ovih svojih zločina.

A koliko nas je samo ovakvih, pa čak i još griješnijih, ja ne znam da li ćete nam ikada moći oprostiti…

P.S:

Evo, i moj komšija Boris, vaš imenjak, koji je rat proveo na Čengić Vili, također vam se izvinjava.

Izvinjava se: Edin Begović

1.      Poslije buđenja najviše volite da slušate

a.       evergrin

b.      rokenrol

c.       džez ili tehno

2.      Od ponuđenog, šta biste najradije ponijeli na pusto ostrvo?

a.       kafu

b.      tjesteninu

c.       voće

3.      Koji od sportova vam najviše prija?

a.       džoging

b.      biciklizam

c.       plivanje

4.      Mislite da brak može dugo da opstane samo ako

a.       nema finansijskih problema

b.      je prisutna velika ljubav i strast

c.       postoji dobro razumijevanje

5.      Za romantičan vikend u dvoje odabrali biste?

a.       kuću na slabo naseljenom ostrvu

b.      kuću na planini

c.       luksuzni hotel

6.      Biti roditelj za vas je

a.       još uvijek samo želja

b.      cilj vrlo važan

c.       samo mogućnost

7.      Omiljeno doba za vas je?

a.       zima

b.      ljeto

c.       proljeće ili jesen

8.      Boja ljubavi za vas je

a.       crvena

b.      bijela

c.       šarena

REZULTATI

Za svaki odgovor pod A – 1 poen

Za svaki odgovor pod B – 3 poena

Za svaki odgovor pod C – 5 poena

Od 0 do 10 poena

Romantična JAGODA

Vi ste nježna i romantična duša, stalno u potrazi za razumijevanjem i pohvalama. Ne volite samoću, a vjerujete u vječnu ljubav. Voljenom biću ispunili biste svaku želju.

Od 11 do 20 poena

Brižna NARANČA

Dinamični ste, veoma emotivni, često brižni i melanholični. Potpuno ste predani poslu, te vas po karakteru privlače ljudi posve drugačiji od vas.

Od 21 do 30 poena

            Uravnotežena JABUKA

Imate pozitivan stav prema životu, praktični ste i uravnoteženi. Vaspitani ste u tradicionalnom duhu, cijenite porodične vrijednosti. U ljubavi ste iskreni, vjerni i isto tražite i od partnera.

Od 31 do 40 poena

Intrigantna BANANA

Seks, posao, porodica, djeca, zabava – kod vas je sve odvojeno. Na poslu ste strogi, sa djecom nježni, ispod pokrivača vatreni. Vi kao da imate hiljadu lica; važna vam je forma, i umijete da se izborite za svoje ciljeve. Intrigantno ste zavodljivi, skloni prevari.

Yuri Aleksandrovic Bezmenov - koji je prebjegao u SAD 1970. Ovaj intervju iz 1985. jos uvijek je nevjerojatno aktualan. Zasto? Saznat cete iz sadrzaja.
Ovome slijede 3 video uratka koja ce prenijeti prosirenu verziju razgovora s gospodinom Yurijem.

Da bi imali dublje shvacanje na sto nas ustvari g. Bezmenov upozorava - odnosno da bi shvatili istinsko znacenje 'Amerikanizma' - pogledajte video-seriju:
'Istinski izbor i jedina prijetnja' - na ovom kanalu.

Kada shvatite da je komunizam ustvari korporatizam, a fasizam tek nesto blaza verzija korporatizma u ekonomskom smislu - jasno je cemu teze ''Ljudi iza zavjese'

Ponovno formiranje srpske terorističke organizacije ''Mlada Bosna'' u Istočnom Sarajevu budi sjećanje na neprekinuti niz terorističkih akata, uperenih ka komadanju Bosne. Srpski teroristi, Gavrilo Princip i ostali, pripadnici ''Mlade Bosne'' ubili su Austro-Ugarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Srpska obavještajna služba pred sami početak Drugog svjetskog rata ubila je dr. Mehmeda Spahu. Na današnji dan (18. januar)1977. godine ubili su u nerazjašnjenom atentatu predsjednika SIV-a (Savezno Izvršno Vijeće ili Vlada SFRJ) Džemala Bijedića i njegovu suprugu Raziju. Ratnih godina, uz pomoć UNPROFOR-a, srpski teroristički vojnici ubili su predsjednika vlade Bosne i Hercegivine Hakiju Turajlića. Poslije rata, srpski teroristi, ubili su preko stotinu bošnjačkih povratnika i učinili nebrojani niz nasilnih akata sa terorističkim predznakom. Srbin Mihajlo Mihajlović ubio je, nožem, 2003. godine ministricu vanjskih poslova Švedske Annu Lindh...
Otvorena reafirmacija terorističke organizacije ''Mlada Bosna'', koja je bila produžena ruka srpske državne terorističke organizacije ''Crna Ruka'', ukazuje na vrijeme i vrijednosti koje se baštine u komšiluku i koje su perspektive ekspresije političke sile u regionu. Iako su srpski teroristi organizacije ''Mlada Bosna'' prouzrokovali Prvi svjetski rat, koji je odnio 20 miliona žrtava, ne može se u sigurnosnim procjenama čuti, kako su srpski teroristi opasnost za nacionalnu sigurnost, ili opasnost za evropsku sigurnost. Postavlja se pitanje da li je ''Srpski terorizam'' uopće terorizam, ili postoji neki poseban termin, kao npr ''povratnički terorizam'' kako ga okarakterizira neki srpski profesor sigurnosti iz Banja Luke, govoreći na jednom seminaru iz oblasti sigurnosti. Ako pojedini novinari i analitičari dovode u vezu islam i terorizam, praveći kovanicu ''Islamski terorizam'', jer za političko nasilje terorista pronalaze islamske motive, onda je očito da je dominantni oblik političkog nasilja, terorizma, u regiji, ''Srpski terorizam''. To je onaj terorizam koji za posljedicu ima stvarne crne statistike i neopisivi strah koji je prouzrokovan tim terorističkim djelima. Historijski se može povezati neprekinuti niz nasilnog terorističkog djelovanja, koje u pozadini ima srpski nacionalni interes. Bosna, Region, Evropa i Svijet osjetili su stvarne posljedice ''Srpskog terorizma''. Ipak, ponekad se čini da su amnestirani svi teroristički akti ''Srpskog terorizma'' i da ga se ne prepoznaje kao takvog.
Terorizam, to kukavičko, nelegalno i nelegitimno djelovanje svojstveno je srpskoj politici, a ne bosanskoj. Priča o bjeloj, plavookoj Al-Kaidi – Bošnjacima, kao evropskim spavačima i sl., dio je terorističkog djelovanja koji za cilj ima da se zaplaše bošnjački vjernici, da se oslabi patriotsko djelovanje, i da se diferencira bošnjački narod kako bi se ostvarili preduslovi za nastavak projekta SANU-a, ''Velika Srbija''.
Na žalost, narod, političari i intelektualna elita ponaša se konformistički i pristaje na autodestrukciju naroda i države! Da li je moguće da su Bošnjaci pogeli glavu nad silom i smutnjom, da li je moguće da će pristati na komadanje domovine i svoj nestanak!?
Međutim, vrijeme je da se govori o stvarnom terorizmu, opasnostima koje prijete, te da se konačno zauzda njegov destruktivni hod! Vrijeme je da se srpsko političko nasilje okonča, legalnim i legitimnim sredstvima. Ostaje nada da obavještajne i sigurnosne službe i agencije u Bosni i svijetu prate srpske terorističke aktivnosti, te da postoji zabilježen, makar, približan broj srpskih terorista u Bosni i regionu. Nada je da postoje realne procjene nacionalne, regionalne, evropske i svjetske sigurnosti. Kažemo nada, jer obavještajne agencije se ne oglašavaju po ovom pitanju. Sigurno imaju preča posla...

Evropska unija ponudila je da vlasti Republike Srpske ponište odluku o održavanju referenduma, a da zauzvrat međunarodna zajednica inicira i provede temeljitu reformu pravosuđa Bosne i Hercegovine

Ako ga Dodik prihvati, prijedlog bi značio da će međunarodna zajednica, u prvom redu EU, osigurati sveobuhvatnu reformu bh. pravosudnog sistema u najkraćem mogućem roku, a s druge strane u BiH bi se formirala državna vlada.

http://www.ljutibosanci.com/vijesti/article/eu-ponudila-dodiku-reformu-bh-pravosuda.html

U svijetu je, inače, posljednjih godina postala jedna vrsta trenda da se teroristički napadi u raznim dijelovima svijeta kvalifikuju odrednicom "islamski", što ima za cilj diskreditaciju islama kao vjere i svjetonazora.

Kada su, u posljednjoj agresiji na BiH, pravoslavni Srbi ubijali bosanske muslimane, u jednom danu i po nekoliko hiljada, taj teror i strahote nisu kvalifikovani kao "kršćanski". Kada Rusi još ubijaju Čečene u njihovoj zemlji Čečeniji, onda niko ne naziva ruski terorizam "pravoslavnim" ili "kršćanskim".

 Isto je i s Palestinom, dok Židovi sistematski trijebe Palestince u njihovoj, hiljadama godina staroj domovini Palestini, nikome ne pada na pamet da taj ekstremizam naziva "židovskim", ali ako neko od muslimana, nad kojima se u raznim dijelovima svijeta vrši nasilje, uradi neko zlodjelo, onda svjetski mediji to odmah kvalifikuju kao "islamski terorizam".

Dakle, očito je da postoje krugovi kojima je stalo do toga da se manipuliše ovim pojmovima i pojavama.

Oni koji su govorili o tzv. islamskom terorizmu u BiH, takvi su dopustili da se, pred očima cijeloga svijeta, izvrši genocid nad Bošnjacima na kraju 20. vijeka.

Ta priča o tzv. bijeloj El-Kaidi uklapa se u velikosrpske planove i strategiju kako bi se potisnuo govor o četničkim zlodjelima.

 Mi ne smijemo nikada zaboraviti da je u posljednjoj agresiji zaklano i ubijeno više od 200.000 Bošnjaka, isto toliko ih je prošlo kroz koncentracione logore, više desetina hiljada ih je ranjeno i osakaćeno, a silovano je oko 50.000 Bošnjakinja.

Razoreni su cijeli gradovi i sela, srušeno i devastirano više od 1.000 džamija i mesdžida.

Naravno, priča o tome ne odgovara mnogima, naročito onima koji bi trebali odgovarati za ta strašna zlodjela. Zato treba izmisliti priču o terorizmu i bijeloj El-Kaidi u BiH.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=41789

Dr. Hamza Mujagić je eksponirao ključne historijske događaje kojima je bio učesnik, opisao događaje i osobe u liderstkom ešalonu. Pametnom dosta. To je SDA, očima jednog od onih koji su željeli pomoći Bosni. Hvala na pažnji, i pročitajte ovo. Kada Prof. Dr. Hamzi Mujagiću nije bilo teško sve ovo učiniti što je opisao, kada Bedrudinu Gušiću nije bilo teško sve ovo zapisati, kada meni nije bilo teško sve ovo postaviti, ne budite Vi lijeni da to barem pročitate - jer u laži je porazno živjeti

Hadži Bedrudin GUŠIĆ: Koliko je trajao Tvoj angažman u MBO i zašto si se razišao i s njima?

DR. MUJAGIĆ: Ja sam na mjestu potpredsjednika MBO formalno bio mislim oko dva mjeseca. Stvarno je moj angažman trajao svega oko 20 dana. Nakon SDA za mene više nije postojalo ništa! Znao sam da smo očajni gubitnici i bio sam svjestan da narod mene smatra najvećim izdajnikom i organizatorom svega.

Naše je sjedište ostalo u stanu koji je bogataš Adil uredio kao sjedište Stranke, na istom mjestu gdje smo imali i sjedište SDA. Svako je imao svoju sobu. Htjeo sam da se makar sad postave pravila i organizacija i strategija i taktika i cilj i kriteriji i da sva trojica prionemo na posao i raziđemo se po Bosni. Ma kako?! Njih dvojica su danima umirali u ljubavi i slavi prema sebi provodeći sahate sa ljudima koje im je SDA slala da bi im odvukla pažnju od akcije i umirali su od ljubavi prema svojim veličinama, dajući intervjue. Ja sam gledao i patio. Je.. se njima za Bosnu i narod! Došli su na svoj račun. Obojica u centru pažnje sa kurvinjskim novinarima oko sebe, a Adil i sa plaćenim novinarima i hizmećarima. Obojica su uživali govoreći kako se samo o njima u Bosni govori!

U toj tolikoj našoj tragediji u kojoj sam živio kao u bunilu, u kojoj sam osvanjivao širom otvorenih očiju, sa potpuno mokrom posteljinom od znojenja zbog velikih psihičkih udara koje sam doživljavao. Svaki seljak koji je nazvao, svaki obični naš Bošnjački čojk, to sam zaboravio kazati! Njih su zvali liziguzi, i svakovrsna druga svjetska probisvijet, ALI MENE JE ZVALO ONO NAJVRIJEDNIJE ŠTO JE BOSNA IMALA, MENE SU ZVALI OBIČNI LJUDI, SELJACI, ZANATLIJE, RADNICI, UČITELJI, MENE JE ZVALA SIROTINJA I SVAKI TAKAV POZIV JE DUBOKO ZASIJECAO U MENE I DRMAO I TRESAO SA MOJIM ŽIVCIMA, SA MOJIM SRCEM i SA MOJOM DUŠOM.

Te psihičke udare sam kasnije žestoko platio svojim zdravljem. Adil se kleberio UŽIVAJUĆI BESKRAJNO! Jednom sam upao u sobu kod njega koja se plavila od duhanskog dima. Bio je kod njega nekakav Sikirić, čiju je familiju on plaho poštivao. Ja sam počeo vikati da ću rastjerati i pobiti sve i ove prdiguze koji dolaze, šta se tu istresaju u praznim razgovorima, šta on tu zvekeće i blebeće, ništa od posla, ništa nismo uradili, samo guta duhanski dim, još će dobiti rak na plućima, a već ima rak na grlu, itd. On je gledao u mene ukočen od straha i bez teksta, taj Sikirić je šutio, a ja sam izašao videći ponovno da nikome ovdje nije stalo do ničega osim svoga JA! Kasnije mi je rekao da sam ga jako uvrijedio pred tim Sikirićem. Je..i ga i Sikirići!! Ja nisam htjeo ići ni na jedan jedini razgovor gdje su se natezali sa Muhamedom Čengićem, možeš misliti, čovječe, Muhamed Čengić. Pa jel’ bio iko imalo pametniji od tog čovjeka?!! Pogotovo nisam htjeo ići na razgovore gdje su se priganjali sa Fikretom Abdićem.

Sjećam se, jednom su se trebali sastati u lovačkoj kući kod Dervente. Dođe meni Adil u sobu i kaže: "Eto, makar pođi samnom ovdje". "Gdje"?- rekoh. Kaže da se sastanemo sa Abdićem u Derventi. "Po stoti ti puta kažem, gubiš vrijeme, maršni to đubre, rekao sam ti ko je on"!! "Ovog puta imam u džepu Crnog Petra", reče on! "Bogati, šta ti je to-Prni Petar"? Kaže, "Fikretu je k’o za glavu zakvačilo, treba mu 75 milijuna dolara da plati kredit Zagrebačkoj banci, a ja mu te pare mogu dati sad iz džepa. Hajde, kad vidi tebe i kad mu ponudimo pare neće moći odbiti, prići će nama "! Tad mi je priznao, vjerojatno nije svu istinu, da je u tom trenutku imao 850 milijuna švicarskih franaka suhih para na kojima je sjedio!! Adil mi je glavu probio, i danas mi njegov raspukli starački glas zvoni u ušima: "Ali oni su meni obećali da ću ja biti predsjednik Bosne, de učini ti nešto "!! Na koncu sam Tunju uhvatio za prsa i rekao: "Heeeej Muhamedeeee, čovječe, makar si ti pametan čovjek, pa univerzitetski smo profesori, sramota je čovječe, daj smiri se, daj da sjednemo, pusti ***ene intervjue i novinare, rašćeraću tu kopilad, daj da idemo objasniti narodu, moramo ići u sela i provinciju, narod ne zna i tako dalje"! On je zapomagao: "Pusti ti mene, Hamza, pusti me molim te. Ti si puno mlađi, tebi je ostalo dosta života! Ja ovo što mi je ostalo hoću da provedem kako ja hoću, za svoj vlastiti ćeif! Dobri moj rođak Tunjo Filipović, plaho pametan a beskoristan.

Kad smo imali osnivačku skupštinu u Skenderiji i kad sam pogledao iza govornice, srce mi je bilo naraslo k’o Trebević. U sali je bilo oko 3.500 ljudi, ali ono najbolje što je Bosna imala! Moj je plan bio da one ljude koji iz gore navedenih razloga nisu htjeli u SDA, da ih pokupim u MBO i da napravimo prvo savez sa SDA, a kasnije da se spojimo. Nisam u tome uspio. Sve su to upropastili dvojica staraca: prvi od bolesne želje za vlašću i da bude predsjednik Bosne, a drugi se želio neprekidno vrtiti po novinama, televizijama i da on bude i stranka i narod i država(!) - improvizator Adil, loš govornik, loš strateg i nikakav političar koji je i pamet i pristaše i novinare plaćao u švicarskim francima i Muhamed koji se igrao riječima i rečenicama bez veze sa stvarnošću i životom. Uzeo sam vozača i kola i pošao obići Krajinu, a među njima u Saraj’vu je nastalo veselje što me se riješiše. Obišao sam Krajinu i Sjevernu Bosnu, usamljen i očajan. Kasnije sam uspio nagovoriti Tunju pa smo skupa obišli središnju Bosnu i istočnu Hercegovinu. Od svega slaba fajda. Raskol je napravio Adil onda kad je sve bilo gotovo i kad se to nije smjelo. Napravio ga je kad je definitivno shvatio da mu neće dati da bude predsjednik Bosne. Bio sam gorak izvana i iznutra, nisam imao volje ni za što, nema više mojih ljudi, nema više ezana ni elana, ima nekakvih protuha polumuslimana, poluvlaha i Adilovih plaćenika koji su me posebno nervirali. Jednog sam dana, nakon što smo dogotovili program i deklaraciju, uzeo velik i težak svežanj papira i bacio ga Adilu u lice i pljunuo ga. Otišao sam. Dao sam pismenu ostavku.

Njih dvojica nisu trebali mene. Njih dvojica su mene samo iskoristili da bi osnovali MBO i domamili pristalice. U dva navrata su me zvali i ja dolazio u Sarajevo pa su me optuživali kako ja i dalje radim za SDA, kako sam ja izdao njih dvojicu, kako ja imam plan uništiti i njih i MBO, kako sam i dalje tajni član SDA, i tako dalje. Zadnji sastanak takve vrste je bio u Adilovu luksuznom stanu na Breki. Adil bi obično sipao optužbe, ja bi pogledaj u Tunju kao pametna čovjeka, a Tunjo bi gledaj ufitiljenih očiju negdje u plafon i tako. Zadnji put sam mu rekao neka me se više ne usudi zvati na ovakve razgovore i nije više ni zovnuo.

Moram još jednom spomenuti moju Ravnu iza roditeljske kuće u Tešnju i mjesto pod trešnjom na Ravni kao povijesno mjesto. Tu su se desila tri povijesna događaja: moj razgovor sa Alijom, razgovor sa Podrinjcima i naredba nakon čega su onemogućeni sastanci njih dvojice sa četnicima u Zvorniku i potpisivanje, kako su ga zvali, "historijskog dogovora" i dogovor da se uzme oružje i oprema od Teritorijalne obrane u Cazinu i da se počne sa oružanom pripremom. Na prvi dogovor su došla četvorica Podrinjaca (sad se mogu sjetiti samo Fejze i Abdulaha, ali druge dvojice ne mogu). Opisali su mi situaciju i rekli: "Profesore, šta da radimo? Tvoji bivši jarani paktiraju sa četnicima, odvući će nas u Srboslaviju "! Rekao sam: "Braćo, nama je vrijeme jako važno jer, kao što znate, zbog Alijinih smo propusta potpuno nespremni. Ali, vrijeme se od krvoloka više ne može kupiti, prekasno je, a u Srboslaviju nećemo, pa neka ide glava! Razvalite te sastanke, ako možete". Otišli su sretni i-razvalili sastanke. Nakon tog sam primio nekoliko telefonskih poziva od ljudi sa Drine, ne znam više imena, ali ljudi su vikali: "Ejvalaaa ti Hamzaaaa, potprašili smo ih "! Čovječe, tvoji ljudi ovdje razvaljuju! Ja sam bio utučen jer sam znao da ćemo mi biti razvaljeni!! Na dogovor o organiziranju otpora u Cazinu je došao samo Huse sa Alom. Pod trešnjom smo odlučili da idemo uzeti ključeve i oružje od Muhameda Beganovića koji je kao komunista bio komandant Teritorijalne obrane u Cazinu i koji je pod ključem držao i opremu i karte. Tako je to krenulo. Sjećam se da sam nakon tog otišao u Cazin i da smo u avliji mog suborca i jarana Huse i u avliji Husinog brata pod grožđem tri dana ubjeđivali Beganovića dok ga na koncu nismo ubijedili. Odatle je krenula odbrana Cazina. Ovom prilikom samo napominjem, da ne bi palo u zaborav, još dvije stvari:

1. Prvi ratni dogovor u Krajini je bio u Husinoj kući u Cazin-Polju (mislim da je to bio januar 1991.) kad su došla dvojica Hrvata iz Cetingrada (jedan od njih se zvao Mateša, a drugi je bio apotekar) kad se napravio prvi spisak i dogovor oko preuzimanja opreme i oružja.

2. Prvi dogovor sa Hrvatima u Bihaću je bio početkom ljeta 1991. godine kad sam sa Husom otišao u Bihać gdje nas je čekao Irfan Ljubijankić i sastali smo se sa jednim Hrvatom čijeg se imena ne sjećam u jednoj zabačenoj avliji za stolom.

Moj zadnji pokušaj da urazumim abdićevce je bio početkom 1992. godine u jednoj privatnoj kući u Pećigradu, kad ih nisam uspio ubijediti baš u ništa i nisam ih uspio odgovoriti od opasnog postupka idenja za Abdićem čak i kad sam rekao ako će tako, vjerojatno će ubijati brat brata!

Inače, budući nisam bio iz Saraj'va a bio svakome opasan daleko sam najviše bio vrijeđan. Novinari su izbrojali čak 15 laži i teških uvreda koje su govorili Izetbegović, Behmen, Muhamed Čengić i zasebno Silajdžić. Ovaj zadnji oko godinu dana i nije znao govoriti ništa drugo doli kako sam ja lažni znanstvenik a on pravi znanstvenik i kako on to najbolje zna jer se kreće u znanstvenim krugovima!

Hamza je imao prilika i molio Tuzlake da im pomogne, ali - Hamza je bolji i Hamza se borio za domovinu i svašta govorio i - zato Hamzu treba ubiti! Ja sam izbjegao tri SDA-ovska atentata, a i danas u Sarajevu živi čovjek koji je došao plačući u sjedište tadašnje MBO i rekao pred svima (bili su prisutni i Adil i Tunjo)' da je dobio naredbu da povali i ubije Hamzu Mujagića, ali da on čovjeka poštuje i da to ne može učiniti. U Tuzli živi čovjek koji za ovo zna! Drugi je atentat trebao biti u jednom selu kod Gradačca, na proklanjavanju nove džamije, gdje sam bio pozvan i gdje sam imao mnogo pristalica, a treći u Tešnju na Skupštini SDA gdje sam se trebao pojaviti, ali me fizički spriječiše braća Švrakići i moj rođak Tunjo. Ovaj puta je on mene uhvatio za prsa i rekao da će me u Tešnju ubiti ako odem! Kasnije sam saznao da su bili spremni petorica Sandžaklija da me ubiju. To mu ga dođe kao muslimanska nagrada što sam išao u Sandžak i probijao srpske policijske barikade. Inače, Skupština SDA, sazvana da se izbaci nas trojicu, je bila zakazana u Gradačcu, ali su tamo ljudi iz poštivanja prema meni, odbili to uraditi! Izdajničku Skupštinu jada i srama su organizirali moji Tešnjaci i to oni koje sam ja podučavao politici i kako će govoriti, skupština je namjerno organizirana u mom rodnom mjestu i ja to Tešnjacima nikad neću zaboraviti, niti oprostiti! Jest, Alija i kompanija su bili verzirani u uklanjanju opasnih protivnika!
********
Centar kulturnog, znanstvenog i svakog drugog oblika života u Bosni je birtija, a u bosanskoj su se birtiji uvijek sve važne stvari rješavale ili uz masnu ovčetinu i jahorinski čaj (vruću šećerli rakiju) ili uz kolac i čakiju kad se u birtiji zatvore vrata i utrne fenjer, jašta.

GUŠIĆ: Dok si živio u Banja Luci, bio si i politički aktivan. Naime, 7. jula 1990. postao si prvim predsjednikom Glavnog odbora SDA Banjaluka. Zašto si se uopće opredjelio da se politički tada aktiviraš i jesi li tada bio svjestan s kim ulaziš u mutne političke vode? Malo je, ipak, simptomatično da si se prihvatio funkcije u toj Stranci, a nisi bio na njihovoj osnivačkoj skupštini u Sarajevu niti si potpisnik Saopštenja (da li se tako zvalo?) za javnost?

DR. MUJAGIĆ: Bio sam politički žestoko aktivan i bio sam veoma kratko vrijeme u javnoj politici. Bio sam izabran za predsjednika SDA Banjaluke i kasnije Banjalučkog područja iako me ta mjesta nisu zanimala. Te sam godine, da sam htjeo, mogao biti izabran za bilo koju poziciju u SDA, osim Glavnog odbora i bilo gdje. Glavni odbor je bio rođački i zetovski i tko nije imao te titule-nije tu mogao doći. Smatrao sam, da ako već trebam biti izabran na kakvu funkciju, da sam najpotrebniji svom gradu u kom sam živio i u kom su bili moja obitelj i egzistencija, iako sam znao u što će se pretvoriti Banjaluka!

Prvi sam oko godinu i pol prije svih ostalih uradio SDA organizaciju zajednice općina Banjaluka (Regionalni odbor), bio sam nas spojio sa Krajinom preko Une, kad to nitko nije imao u glavi ni smatrao važnim, sa svojim sam ljudima bio počeo organizirati narod na Drini, mislio sam povezati Krajinu i Drinu preko Dervente i Tešnja (sadašnji izgled četničke teritorije dovoljno kazuje zašto je to bilo važno), počeo u Stranci polahko uvoditi kriterije u svemu, algoritam odlučivanja i akcije, itd. Gdje god nije uspijevala osnivačka skupština, ili je bilo teško, išao sam ja. Bilo je mnogo toga.

Moja uloga te godine daleko je prelazila granice područja Banjaluke i granice Bosne što najbolje pokazuje činjenica iz kojih su sve krajeva ljudi dolazili k meni u Banjaluku: iz Krajine, iz Sandžaka, sa Drine, iz Hercegovine, iz Osijeka, iz Makedonije, iz Crne Gore, iz europskih zemalja, pa čak i iz Australije! Nisu išli u Sarajevo, nego k meni! Ljudi mi jednostavno nisu dali da se ostožim u Banjaluci, nego su me odvodili s kraja na kraj Bosne i dalje od Bosne! Dešavalo se mnogo puta da sam se znao vratiti recimo iz Krajine u dva sahata ujutro, a kad bi dođi do stana već me je čekala skupina ljudi da idem na Drinu. Bilo je ljudi koji su noćivali pred zgradom u kojoj sam stanovao samo da bi me dočekali. Bilo je i smiješnih situacija. Na samom početku kad su Đulbehara i djeca još bili samnom desilo se da su došli ljudi sa Drine a ja se tek bio vratio negdje iz srednje Bosne.

Kaže (supruga) Đulbehara njima: "Ne može, sad je tek došao", a veli jedan ovako: "Afedersum, gospoja, ali ovo su muški poslovi i ti se tu ne pitaš"! Jednom sam se vratio u pola tri iz Konjodora iz Krajine i samo što sam se spustio na kauč, netko zvoni. Otvaram prozor i vidim pred ulazom čitava skupina ljudi. Rekoh: "Tko ste da ste, razlaz, ne mogu gledati od umora". Jedan od njih nizak i nabijen tamne puti koji se zvao Fejzo Hasanović i koji će kasnije postati moj veliki prijatelj, izvadi revolver i reče: "Znaš šta je, šefe, volim te više nego svog brata! Mi ćemo čekati. Ako sad ne iziđeš, izići ćeš kad tad, a tad' ću te ubiti k'o zeca"! Dobri moj jaran Fejzo Hasanović koji je bio bogat čovjek i za SDA je dao sav imetak! Kasnije su ga šutnuli! Njegov rođak Mujo Ledina je došao iz Njemačke, otišao u Sarajevo i zviznuo na stol 500.000 njemačkih maraka. Niko s njim nije ni popričao i nitko s njim nije kahvu popio!

Jurio sam po cijeloj Bosni vrtoglavom brzinom, ljudi su me nosili na rukama i na leđima, bacali u zrak i dočekivali na ruke, grlili i ljubili, doživljavao sam saobraćajne nesreće, namještene i nenamještene, osvanjivao budan sa ljudima savjetujući ih šta da rade, mijenjao po troja- četvera kola u toku jednog puta, imao mnogo ljudi za čuvare, probijao sa Podrinjcima policijske blokade po Srbiji i Sandžaku, klanjao sa svojim ljudima rani sabah nasred Kadinjače, izbjegao tri atentata, izbjegao čak i KOS-ovski atentat, dizao na noge desetine hiljada ljudi i čitave stadione, izgarao sam i davao sebe nemilice jer sam potpuno bio svjestan da je domovina u pitanju! Iz tog vremena mi je najviše krivo što nisam otišao govoriti na skupštini u Zenici jer su me zaista mnogo molili, među njima i Alija! Jedino u čemu sam tada slabo uspijevao bilo je što nisam mogao omasoviti SDA u gradu Banjaluci. Veoma mnogo ljudi mi je dolazilo i izjavljivalo lojalnost i pripadnost, ali su tražili da njihova imena ostanu tajna. Strah među Banjalučanima je bio prisutan od samog početka!

Kad se sve smiri i utiša ostaše partijskim drugovima fotelje i pare, generalima penzije i kurve, a nama što smo se borili za domovinu osta od šake do lakta!!

Postoje veoma krupni razlozi zašto sam se opredijelio aktivirati u politici i bio sam potpuno svjestan s kim ulazim u mutnu vodu, ali nije bilo drugog rješenja. Ja sam znao da je opstanak Bosne u pitanju, da je biološki opstanak Bošnjana muslimana kao ljudske skupine u pitanju, znao sam da su određeni ljudi koji će pokušati uraditi izdaju i propast iznutra, znao sam da će i Srbi i Hrvati grabiti priliku i napasti, znao sam da glavna opasnost nije izvana, nego iznutra, i bio sam svjestan činjenice da moj narod nesvjestan ničega spava stogodišnjim snom, da nije organiziran, nije kompaktan, nije spreman i morao sam ili crknuti, ili nešto učiniti! Morao sam pokušati probuditi ljude, morao sam ih dići i ohrabriti da zaborave komunistički strah. Mislim da sam u ovome uspio.

Šta se tiče pitanja naroda i njegove sloge, države i državnosti tu su i Srbi i Hrvati daleko ispred nas! Među Bošnjanima muslimanima je bilo najviše Jugoslavena kad takvih nije bilo više nigdje, a Bošnjani muslimani su čak i 1990. godine još uvijek vjerovali u Jugoslavensku Narodnu Armiju, iako svaki tko ima pameti je morao znati da su već 1970. godine počeli procesi transformiranja te treće po snazi vojne sile u Evropi u srpsku vojsku! Među prvih 40 potpisnika za javnost sam bio pozvan, ali nisam htio otići, nisam otišao na osnivačku skupštinu i nisam htjeo potpisati Saopćenje za javnost. Godine 1990. to nije razumio nitko, ali sam rekao da će doći vrijeme kad će razumjeti! Rekao sam također da ja kao pojedinac ne mogu nikog od mog naroda uvjeriti tko je Izetbegović i njegovi hizmećari, ali da će u desetljećima što dolaze polahko uzaznavati i dugo neće moći vjerovati! Danas je barem svakom tko želi gledati i viditi jasno da sam bio u pravu.

Još uvijek smatram da ne mogu kazivati sva imena i iznositi sve podatke, ali ono što mislim da mogu kazati jest slijedeće:

Između 1980-1985 sam živio u Bethesdi, predgrađu Washingtona, radio u Vladinoj ustanovi i bio u krugu ljudi oko predsjednika Reagana. Osim tog k nama su u Bethesdu, koja je 4 milje od Washingtona, u Nacionalni Institut često dolazili savjetnici iz vrha tadašnje USA vlasti. Godine 1983. sam od jednog skandinavskog diplomate u Njujorku saznao o tajnim izvještajima sa Kosova i saznao tajne veoma uznemirujuće vijesti o mojoj domovini Bosni. Nisam mogao vjerovati i rekao sam da to nije istina. Nažalost, bila je istina , jer kad sam se vratio u Washington iz nekoliko sam izvora počeo dobivati potvrdne odgovore. U decembru 1983. za Thanksgiving (Dan zahvalnosti, američki nacionalni praznik; op. B.G.) smo se dosta nas bili okupili u kući mog prijatelja u washingtonskom naselju Potomac.

Nakon žestoke diskusije u kojoj nisam mogao sjediti, nego sam govorio stojeći i mlatarajući rukama, tadašnji savjetnik predsjednika Reagana za atomsku energiju (nedavno je umro od raka na plućima, bio strastven pušač), na papirnatoj maramici mi je kemijskom olovkom nacrtao raspad moje domovine Jugoslavije i moje domovine Bosne, prve na dvanaest, a druge na tri državice tj. ćumeza! Bio sam šokiran! Rekao sam; David, that simply is unbelievable, and is not posible! I can not believe it! It by far would be muč better for you if you by čance could believe in it!, odgovorio je. If it presumably is so, I can stay here no more. I must go to fight for my homecountry! You better, for your own safety, stay where you are. You alone can simply do nothing. You will be left alone! So, the pošible scenarios were already known, the people on the ground were targeted, and the bloody story was about to begin!

Nisam više ni išao na posao. Nazvao sam oca u Tešanj i rekao: "Babo, bit će svašta, ja se vraćam". Kad sam kolegama i prijateljima rekao da idem, bili su izvan sebe. Da ne duljim, otišlo je četiri ili pet pisama američkoj Vladi da se meni fizički zabrani povratak u Bosnu. Kopije nekih od tih pisama mislim da bih još mogao naći u dokumentaciji.

Maramicu sam donio sa sobom u Bosnu i dugo je čuvao. Kad je u Banjaluci postalo previše opasno i kad se obruč oko mene stegao, sve sam svoje političke papire skupa sa maramicom u sigurnosnom kovčežiću po sigurnoj vezi - vozaču Remziji poslao Đulbehari u Zagreb. Kovčeg nikad nije stigao i sudbina mu se ne zna!! Ako ništa, da sam sačuvao maramicu mogao bi je danas prodati po skupe pare!! Jedan kongresmen i jedan senator su me upozorili neka se ne vraćam. Nisam se na to obazirao. Na dan polaska mi je samo iz ureda senatora Moynihan-a, koji je također rahmetlija, javljeno da se pazim jer da me policija čeka u Zagrebu. "Svejedno, ja sam iz familije revolucionara i robijaša", rekao sam, "odoh ja"! Pobjegao sam! Kratim velik dio priče.

Naravno, USA je imala i te kako interesa za rušenje komunizma, i velikog strategijskog interesa za ulazak u Bosnu. Iz Bosne je mogla kontrolirati situaciju na Balkanu i onemogućiti dolazak Rusa na toplo more-njihov životni san. USA je kao velika sila pratila situaciju, analizirala i konstruirala moguće scenarije. Targetiranje ljudi je bio ključni potez. Jer, može se planirati šta se hoće, ali ako se nema domaće ljude da to odrade, slabi su izgledi. Svaka velika država to uvijek radi pa tako i USA. Osim toga, relativno čista zemlja, sa čistom vodom i sa naftnim i ostalim prirodnim bogatstvima bila je i te kako interesantna. Bihaćki aerodrom kojeg je pola pod zemljom, Tuzlanski aerodrom koji se u određeno doba noći ne vidi na radaru, Glamoč sa zaleđinom, Han Pijesak sa komandnim centrom pod zemljom i Tuzla zbog nafte su bili i te kako dovoljna motivacija za jenkije. U tom smislu je i CIA targetirala ljude voljne da odrade rušenje komunizma u Jugoslaviji. USA vlast predsjednika Bush-a starijeg nije željela ni organizirala raspad Jugoslavije. USA su želile samo pad komunizma, a cjelovitu i Jugoslaviju i Bosnu. Evropa je htjela lokaliziran rat u Bosni sa ciljem svođenja muslimana na Evropi podnošljiv populacijski broj. Krvavo klanje koje se događalo rezultat je pameti isključivo lokalnih gazdi i njihovih nesposobnosti.

Tragedija u Bosni rezultat je prije svega silne Izetbegovićeve nesposobnosti, njegove želje za stvaranjem muslimanske državice u Bosni i rezultat porazne činjenice da je tadašnja USA vlast u Bosni bila neuspješna prvenstveno zbog tog što sa naše strane nije bilo nikog tko bi bio pravi i ozbiljan sagovornik. USA nije imala s kime razgovarati! Ja Klintonovu administraciju nisam poznavao, a pretpostavljam da su imali interesa i da su htjeli doći u Bosnu! Klintonova administracija je dobrim dijelom zbog nesposobnosti SDA rukovodstva, pomogla da se rat u Bosni razbukta, i pomogla njegov rani, po muslimane nepošten i katastrofalan kraj, koji znači nestanak Bosne!!

Ponovno, uz zdušno i poslušno sudjelovanje Izetbegovića, Silajdžića, a kasnije Šaćirbegovića! Klintonova administracija je doživila potpun neuspjeh i sramotu u Bosni, a kasna reakcija se ima velikim dijelom pripisati činjenici što se govorilo o Bosni, a ne o državi Bosni, a kad se govorilo o Bosni nije bilo nigdje Bošnjana nego Muslimani, Srbi i Hrvati i što se govorilo o podjeli Bosne, a nitko iz Bosne da to prekine, i što iz tadašnje skupine ljudi koja je vodila Bosnu nije bilo dovoljno jaka i ugledna čovjeka sa dovoljno poznatim imenom i dobrim znanjem engleskog jezika da bi mogao biti ravnopravan sagovornik i ostvariti pravi kontakt! Zapamtite, Srbi i Hrvati imaju svoje diplomatije preko 150 godina, a mi nemamo ni dan danas! Velikosrpska politika i njene aspiracije i Milošević i tako dalje, za što smo svi znali, od sekundarne su važnosti i samo primitivni oportunisti koji su još jednom iskoristili naše slabosti. USA vlast je znala da neorganizirane i nesposobne i prema tomu nespremne i nejake Muslimane u Bosni mogu kontrolirati!

To nisu mogli učiniti ni sa jednom drugog bivšom jugoslavenskom republikom jer je stanovništvo svih ostalih bilo složno, jedinstveno i manifestiralo svoju nacionalnu privrženost. Jedino su Muslimani u Bosni bili nejedinstveni, zvali se imenom vjere, a ne imenom zemlje, a Izetbegović demonstrirao samo vjersku umjesto vjerske i nacionalne privrženosti, ostavljajući zemlju Bosnu po strani i drugima i za to ona i pripade drugima! Da me je Alija poslušao kad sam ga molio i da smo naoružali narod na Drini kad je bilo vrijeme, šipak bi bilo klanja u Bosni. Ne treba zaboraviti da su Bošnjani nekad bili najbolja vojska Europe i da su i današnji Bošnjani-najbolji prašinari na svijetu!

Sva se Alijina strategija zasnivala na tome da se nas što više pokolje kako bi izazvali svijetsku samilost i prinudili Amerikance da kazne Srbe! To je umobolna strategija! Velika je laž da nismo mogli ništa učiniti. Moglo se je učiniti mnogo toga i mogli smo spasiti svoju domovinu! Svjedok sam da SDA rukovodstvo, dok je još bilo vremena, nije htjelo, a nije ni znalo! Tadašnji tako zvani ministar vanjskih poslova Silajdžić je bio izgubljen čovjek jer nije imao ni političkog znanja, niti znanja jezika, ni imena ni kakva ugleda, niti iskustva jer se sve njegovo dotadašnje iskustvo sastojalo u tome što je proveo godinu i pol radeći u Libijskoj pustinji za sarajevsku Hidrogradnju.

Harisu Silajdžiću je bio problem svezati kravatu i zašnjirati cipele! Ja se sjećam da se James Baker, tadašnji šef State departmenta zafrkavao na račun nezrela i zbunjena momka iz Bosne! I ovdje kratim priču jer su radnje oko targetiranja ljudi, Izetbegovićeva što nenamjerna, što namjerna nesposobnost i nepostojanje naše diplomatije, sve detaljno opisane u mojoj knjizi. U dva ili tri navrata su 3-4 čovjeka išli Izetbegoviću da ga umole neka kontaktira samnom i vidi mogu li ja šta pomoći i da me eventualno pošalje u USA, a on pitao: "A, zašto, pa zašto baš njega, on je otišao, nema više Hamze, ne trebamo mi Hamzu, i tako dalje, iako je u našem zadnjem 4.5 sahatnom duelu 22. septembra 1990. godine nudio mi svako mjesto koje god sam htjeo, osim mjesta predsjednika koje je htjeo za sebe, a prvo mi je nudio ministarstvo vanjskih poslova riječima: "Molim te, prihvati to i budi naš ministar vanjskih poslova. Ti u svijetu imaš ime i možeš otvoriti vrata koja mi nemeremo. Osim tebe nema tu više nikog ko bi išta mogao"! Kasnije, kad smo se razišli taj isti Alija je blatio moje ime i govorio da sam ja lažni doktor, lažni profesor, itd.

Da, ja sam znao oko 80% od onog šta će se događati, znao sam da su godine 1989-1995 sudbonosne, znao sam da su i Srbi i Hrvati zinuli otvorenih hralja, a mi u sredini k'o crvenkapica, znao sam da moj narod-nije složan narod i da moj narod boluje od mnogih pogubnih bolesti, da Bošnjani muslimani spavaju dubokim snom, znao sam da je geostrategijska situacija krajnje nepovoljna po nas, znao sam da nema kritične mase ni kohezijskog supstrata koji bi mogao držati Bosnu na Bosni, bio sam potpuno svjestan toga da su krivi ljudi poveli naš narod, ljudi kojima se nikad nije smjelo dozvoliti da dođu do izražaja, znao sam da te ljude ne zanima Bosna, ZNAO SAM DA SVE TO MORAM POKUŠATI ODRADITI SAM, ZNAO SAM DA RAT NIJE MOGUĆE IZBJEĆI ZBOG HRVATA I SRBA, ALI DA SE MUDROM TAKTIKOM MOGLO KUPOVATI VRIJEME KOJE NAM JE PRIJEKO TREBALO DA SE SPREMIMO, znao sam da su Srbi u svemu u prednosti u odnosu na nas i što se sloge i politike tiče neusporedivo bolji od nas, znao sam da Hrvati znaju mnogo, skoro sve, da su složni, spremni i da čekaju da UDBA-š Stipe Mesić odradi posao u Beogradu-znao sam skoro sve! ONO ŠTO NISAM ZNAO BILO JE DA NISAM ZNAO KOJI SU TO LJUDI TARGETIRANI DA ODRADE PRLJAVE POSLOVE, ILI KOJI ĆE JOŠ DODATNO BITI UBAČENI! Ovo sam saznao-kasno!

Kad sam se vratio 1985. godine tragao sam po Bosni za dvjema vrstama ljudi: za pravim sa kojima treba pokušati spasiti domovinu i za onima koji su već planirani da odrade šta je bilo zacrtano! Ja sam od 1985. a pogotovo 1990. tražio ljude, ali slabo sam ih nalazio, govorio, objašnjavao, dokazivao, vikao, molio, plakao, poderao svoja pluća držeći govore i neprekidno putujući, oštetio žestoko svoje zdravlje, ponudio domovini sve, pa i svoj život! Niko nije razumio, nitko nije vjerovao, skoro nitko nije htjeo saslušati, Alija je bježao od razgovora i kad nije mogao izbjeći gutao knedle i mucaljivo šutio, nitko ne sasluša i nitko ne posluša! Kad sam bio istjeran iz SDA sam sa šačicom ljudi kao privatan građanin, trošeći svoj novac, hodao po selima uzduž Drine pokušavajući probuditi narod i organizirati ih moleći ih da me poslušaju. Za ovo postoje danas živi svjedoci. Radi ilustracije navodim samo dva događaja:

1. Na Drinjači sam u jednom restoranu (mislim da se vlasnik zvao Dizdarević) okupio sve glavne domaćine iz tog područja. Prije nego li sam išta rekao diže se jedan mrk i ogroman gorštak i reče meni ovako: "Slušaj ti, profesore. Da te ne znam ko si i da nisi bio s nama sad bi te na mjestu ubio. Ti džabe uzbunjuješ narod. Mene neće niko istjerati iz SDA, slušam naredbe iz Sarajeva i - tačka".

Prije nego li sam stigao bilo šta odgovoriti, čovjek što je sjedio desno od mene, svijetle puti i žute kose, trezven, sabran i miran, ustade i okrećući se meni reče: "Profesore, molim vas, nemojte bez potrebe uzbunjivati narod. Alija je nama jasno rekao da rata neće biti i zapovijedio da se ništa ne spremamo i da niko ne smije ni prstom mrdnuti! Nego, poznat si čojk, pomozi da mi rješavamo pitanje vlasništva nad zemljom i dobrima, nama je ovdje mnoga zemlja pooduzimana".

Ukočen i polumrtav gledao sam žive a već mrtve ljude oko sebe koji ne vjeruju meni a vjeruju izdajniku i kao ovce idu pod četnički nož. Nastao je tajac. Oni su gledali mene, ja njih. Na koncu sam ustao i rekao: "Fala vam ljudi, sjetit ćete se današnjeg dana, ako ostanete živi"! Izašao sam napolje i otišao daleko, a moji ljudi su išli zamnom na odstojanju od desetak metara, šuteći. Rukom sam im dao znak da me ne slijede. Stao sam kod jednog drveta pored vode i počeo udarati glavom u tvrdu koru i počeo sam plakati!!

2. Negdje oko mjesec dana prije upada Arkanovaca preko Šepačkog (danas Lozničkog) mosta sam u selu Gornji Šepak, u kom je bilo 5000 Bošnjačkih domova na oko tri kilometra od Drine, okupio svo muškinje u još nezavršenom Domu kulture. Još uvijek se sjećam maltera na stolu za kojim sam sjedio i maltera na mojim dlanovima koji sam u očaju gnjiječio. Bilo je negdje oko 50 ljudi. Mirno su saslušali šta sam govorio. Nisam govorio nikakvu strategiju i taktiku. Od tog više nije bilo koristi.

Govorio sam šta treba praktično poduzeti da se spašavaju: da je pitanje dana kad će četnici upasti preko mosta, da se odmah moraju organizirati u jedinicu, da hitno preko naših veza odu u Hrvatsku po oružje, da žene i djecu izvuku u unutrašnjost na sigurno, da se ukopaju i da naprave sistem osmatranja, da se povežu sa okolnim selima, da hranu uskladište u zemlji i tamo gdje četnici neće doći do nje, itd. Hodža, lijevo ispred mene, poče se vrtiti na stolici. Opazim to i prekinem govor i kažem mu: "Bujrum, reci šta imaš". "Valaj, doktore, ne valja ti govor. Bez potrebe ovo radiš, odšta ti je to? Dubok je Alija, zna on šta radi". Desno od njega nizak, smeđ i mršav mlađi čovjek od oko 40 godina diže se i teško dišući zapjeni pa upirući prstom u mene reče: "Sram te i stid bilo. Ti si kriminalac, a i ovi što hodaju s tobom su kriminalci. Vas sve treba povješati, a tebe treba objesiti za noge. Ne date ljudima u Saraj’vu da mirno rade"! Ostali fizički smiriše pametnjakovića. Moji su se ljudi ostali svađati u Domu kulture.

Otišao sam izvan sela i sjeo na kamen gledajući u Drinu. Dođoše mi petorica mladića, zahvališe se i rekoše da ima njih oko stotinjak i da oni razumiju šta ja govorim pa će se pokušati organizirati. To je bio moj zadnji očajnički pokušaj na Drini. Poznato je da tamo gdje se organiziralo i naoružalo čak i samo jedno selo-obranilo se je, kao što sam na žalost i svjedok da su Bošnjani muslimani na Drini većinom bježali od oružja i neki od njih plakali, ali-nisu htjeli puške u ruke! Olahkotna im je jedino činjenica što smo svi morali kupovati oružje! Od mog boravka u Šepku nije prošao ni mjesec dana a na TV se pojavi pukovnik Vehbija Karić koji se pojavljivao svakog dana samo da bi rekao koliko je sela izgorilo i koliko ljudi pobijeno i to je bio sav njegov vojni doprinos domovini. Reče da su Arkanovci upali preko Lozničkog mosta u selo Gornji Šepak, da su u onaj isti Dom kulture zatvorili svo stanovništvo i da ih hoće žive zapaliti. Ne znam šta se sa Šepčanima dogodilo, ali bih se volio suočiti s njima ako je netko ostao živ, posebno sa hodžom i njegovim pomagačem - samo da im pljunem u lice!

Jadni mevlana Hamza Bošnjanin, potroši samo svoje pare, podera cipele, uništi zdravlje i-ne postiže ništa!

Od ljudi za kojima sam tragao iz prve skupine sam bio našao trojicu ponajboljih među Bošnjanima. Uvijek smo se sastajali odvojeno i tajno! Bilo je to doba još uvijek žestokog komunizma: Fuada Muhića, s kojim sam prvi počeo kovati rečenice naše ideologije, našeg proglasa i definicije nas Bošnjana i s kojim sam skupa skovao izraz 'muslimanski povijesni krug'. Sjetit ćeš se da je Muhić prvi javno rekao Miloševiću tko je i šta je! Odlučili smo to skupa i odlučili smo da to kaže on jer je on bio profesor međunarodnog prava i imao je legitimitet to kazati! Bio je muško i imao je petlje! Potom sam našao pravi dragulj - Alija Isaković, i s njim sam razgovarao i planirao ostvarenje moga sna - Sabor Bošnjana!

Kasnije je Alija, kad ja nisam više bio u mogućnosti jer sam bio u kućnom i ostalom pritvoru blokiran u Banjaluci, to uradio u zadnji čas, onda kad je bilo najpotrebnije! Treći je Kasim Suljević, profesor filozofije i politike u Sarajevu i Banjaluci, moj jaran kojeg sam od ranije poznavao i s kojim sam od 1985. godine vodio vatrene diskusije i kovao revolucionarne planove, a sastajali smo se najčešće u dvorištu iza kuće mog zeta Fuada Alibegovića u Derventi! Svima trojici sam, među ostalima, posvetio moju knjigu. Sva trojica su rahmetli, da im Uzvišeni podari džennet. Četvrti je bio također moj jaran Josip Pejaković. Josip je, koliko znam, još dobro živ, ali se nisam čuo s njim ima godina. Josip je bio našao još nekolicinu kvalitetnih Bošnjana u Novom Sadu i u Beogradu.

Tu sam još bio planirao mog bivšeg brata Borišu Starovića i mog kuma Nijaza Abadžića. Boriša ne htjede, jer reče da mu je dosta politike i stranaka, a ne htjede niti Nijaz, reče da ne želi izdati komunizam! Obojica su rahmetli, nek i njima Uzvišeni podari džennet i mom bivšem bratu Boriši, svejedno što je vlah i što je kasnije iz koristoljublja otišao na četničku stranu. Kasnije, kad se ja preko pravoslavne veze koja nije obraćala pažnju na ministra zdravlja u Saraj’vu zaposli u Banjaluci, nađoh još dvojicu: bivšeg gradonačelnika Ahmeda Verema, veoma pametna i iskusna čovjeka i Miru. Ahmed reče: "Doktore, neozbiljno je da ja, koji sam čitav život bio član Komunističke partije sad prevrćem ćurak.

Čestiti čovjek Ahmed Verem, za razliku od drugih komunista koji svi prevrnuše ćurak. Miro ne htjede jer je bio privatnik i zaokupljen svojim problemima. Tako, sakupila se skupina, vjerojatno najkvalitetnijih. Kad smo se spremali da se sastanemo, nazvah ja Josipa i predložih da odemo do Adila Zulfikarpašića, a moj prijatelj Josip, koji me inače i voli i uvažava, reagira veoma burno i grubo i reče da ne želi ići i neka ga ne vodim kod sumnjivih ljudi. "Ali, ti ideš samnom", rekao sam. "Neću, makar i s tobom", odbrusio je moj prijatelj Josip. I on je bio u pravu. Ja sam otišao Zulfikarpašiću sa drugom dvojicom ljudi i razočarao se jer tada ni s njim nisam uspjeo razmijeniti ni jednu pametnu riječ, a ljudi koji su bili samnom su se nakon nekog vremena počeli smijati, pa sam se smijao i ja. "Ljudi, nadrljat ćemo", rekao sam, "Bogami, ovo su sve same mahalske barabe, željne samo položaja, derneka i ahinjka"! "Pa profesore, zar vama još nije jasno da vi nemate s kim, vi ste sami, imate samo nas kokuze koje niko ne zarezuje i ne pita", reče moj pratilac Elvir, a mene probode sandžija i zaboli u želucu jer se sjetih šta su mi moji prijatelji govorili u Washingtonu, a evo to ovdje u Bosni ponovi i Elvir koji nikad nije vidio USA!

Kratko vrijeme, potom, išao sam zbog jedne bolesnice u Pariz, a bio sam pozvan i kao kopredsjedavajući jednog znanstvenog skupa u bolnici Paul Debre u istom gradu. Iskoristim tu priliku da malo "omirišem situaciju i prošvrljam okolo", a ono što sam vidio nije bilo obično zlo, nego je bilo pomamno i vriščeće zlo! Duplerice u časopisima su bile pune slika safova u džamijama sa natpisima islamske opasnosti, da bauk Islama kruži Evropom, da zapadna Evropa ne vodi računa o tome koliko muslimana je u njoj i kakva je to opasnost, itd. Sjetih se gromoglasne propagande svih glasila beogradske i srpske čaršije, sjetih se iste galame iz zagrebačke čaršije, sjetih se kako se po Bosni Srbi sporazumijevaju očima i pogledima, riječi im nisu potrebne, sjetih se da su katolici dobro organizirani, opremljeni i spremni čekaju i šute i sjetih se naših prostodušnih budala, ahmaka i seoskih svatova nesvjesnih ničega, ili može bit' svjesnih, ali se tako moraju ponašati, jer drugačije nisam sebi mogao objasniti njihov potpun bezosjećaj za situaciju i njihovu nemogućnost ocjene situacije i procjene naših mogućih izlaza iz nje, njihovo potpuno nepoznavanje važnosti kriterija odabira najboljih i važnosti upotrebe pravog sistema organizacije, njihovu neobjašnjivu neodgovornost i neozbiljnost i ponovno u meni prostruji ružan bol koji se skvrči u želucu. Obli me hladan znoj.

Sjetih se da se moram vratiti u Banjaluku gdje osim Elvira, koji razumije, ali kojeg nitko osim mene ne uzima za ozbiljno, sam iako okružen ljudima-potpuno sam, sjetih se da ja nemam koga nazvati u sjedištu Stranke u Sarajevu jer ih tamo nema nikad i kad ih se koga od njih slučajno dobije nema nikakve pomoći ni dogovora jer o svim važnim pitanjima ili se sprdače ili ne znaju kazati ništa i sjetih se ponovno šta su mi govorili u Washingtonu. Sjedio sam dugo pored vodoskoka na Trokaderu i bespomoćno i beznadežno se osvrtao oko sebe gledajući očajnički u sretne ljude koji nešto govore i negdje idu, grle se i ljube i jedu sendviče, koji se smiju, pa sam se zapitao kako je u mojoj Bosni, dokle ćemo mi moći govoriti, a odakle će nas klati i ubijati, hoće li se i naša djeca ovako sretno i veselo moći igrati kao francuska djeca oko mene, ili će našu djecu na nosilima nositi, dođe mi muka i ja povratih žutozelen sluzav sadržaj u vodoskok iza mene.

Postao sam svjestan scenarija na koji sam davno u Washingtonu upozoren, postao sam svjestan da su ljudi koji će odraditi zadaće na terenu davno targetirani i odabrani, postao sam svjestan koji su to ljudi, postao sam svjestan da naš narod hoće te ljude, svjestan da ja tu baš ništa, a ni niko drugi ne može učiniti, da će biti izabrani ljudi za koje je određeno da budu izabrani, a izabrani će odrađivati poslove koji su im naređeni, sjetih se imena ljudi iz Zagrebačke džamije, šta će oni po Bosni, što se ne brinu za muslimane u Hrvatskoj i spoznah da je kasno za sve! Može bit' i nije kasno, rekoh sam sebi, može bit' se među narodom još nešto može uraditi, pa tu su Krajina i Drina, ako drugi spavaju, ne smiju spavati oni, mora bit izlaza, moraaaaa!

Ljudi me počeše čudno gledati kao u ludaka koji govori stranim čudnovatim jezikom sam sa sobom. Mene pretekoše mahalaši. Ja sam mislio da u odsudnom trenutku treba naći najbolje, treba se sastati, treba dobro sve odmisliti, napraviti kriterije, postaviti odgovornost, strategiju, cilj i taktiku da se dođe do cilja. Dok sam ja sve to planirao i dogovarao sastanak pojavi se skupina ljudi koja nije tražila najbolje nego jednomišljenike i poslušnike, koja nije odmislila nego krenula bezglavo, koja nije poznavala nikakve kriterije vrijednosti nego kriterij poslušnosti, nije ni znala niti prihvaćala bilo kakvu odgovornost, nije znala šta je to strategija osim strategije podmuklosti i laži i nije znala kakav bi mi to cilj trebali imati osim da sjednemo na vlast, a poslije-vidit' ćemo, i koja, naravno, nije imala nikakvu taktiku. Zakazaše sastanak u Holiday Inn i proglasiše Stranku! Nisam htjeo u tome sudjelovati. Kratko vrijeme poslije tog nazva mene i reče da će doći u Banjaluku meni u posjetu Adil Zulfikarpašić. Adil je k meni dolazio tri puta nagovarajući me da uđem u SDA.

Ovdje trebam kazati da nije SDA prva stranka među Bošnjanima muslimanima koja je osnovana u Bosni. Prva je osnovana na inicijativu mog jarana Hamze Čarkadžića - Muslimanska Demokratska Stranka u Kladuši.

Ja sam među potpisanih 40 osnivača SDA u Saraj’vu raspoznao nekoliko imena - tajnih saradnika komunističkog režima a koje su neki članovi moje familije, koji su robijali u Foči i u Zenici, vrlo dobro poznavali. Nisam se htjeo sastajati s tim ljudima, nisam htjeo otići u Holiday Inn i nisam htjeo da moje ime bude na tom spisku jer: SDA nismo osnovali mi, nego ju je osnovao KOS, a odradila KOS-ovska grupa iz Zagrebačke džamije na čelu sa notornim KOS-ovim agentom Salimom Šabićem i drugim agentom - Romom iz Dervente, Mirsadom Srebrenikovićem, koji je zbog uhodarenja istjeran sa radnog mjesta iz Klinike Rebro.

Predsjednika SDA nismo birali mi, nego ga je targetiranog postavio KOS, a mi morali prihvatiti. Prvi potpredsjednik SDA je bio čovjek za kojeg se znalo da je preko 25 godina UDBA-š i preko 15 godina KOS-ovac (dosije u Beogradu kupio Adil Zulfikarpašić a po dosije otišao i platio 75000 švicarskih franaka advokat Faruk *****agić - lična Farukova izjava meni), a drugi potpredsjednik SDA, major OZN-e koji je prvi ušao u poklanu Foču i vidio poklane članove svoje familije i to raportirao Josipu Brozu, kasnije bogataš u inozemstvu jer je početni kapital stvorio prevarivši u Švicarskoj bivšeg golmana Sarajeva Lava Mantulu i trgovac na veliko oružjem za državu Kuvajt, a veliki trgovac oružjem ne može biti nitko tko nije 'pokriven' sa tajnom službom kao u ovom slučaju drug potpredsjednik sa KOS-om. Treći potpredsjednik, momčić iz sela Miljanovaca kod Tešnja, čiji je sav svijet bio između Miljanovaca i Banjaluke, da ne govorim o Glavnom odboru, jer i ovako govorim previše, itd. Poče naša politika u odsudnom trenutku kao seoski svatovi i – kao seoski svatovi i završismo.

Kad mi dođe drug Adil - potpredsjednik i kad mi kaza sve ovo što sam ja već znao, ja od očaja počeh čupati kosu s glave, a on reče. "Zašto nisi ti krenuo prvi pa bi mi radije svi išli za tobom nego za ovim blentama"? "Ne radi se", rekoh, "ko je prvi, nego to moraju biti najbolji ljudi, čovječe, odsudni je trenutak, shvaćaš li ti to, jeste li vi normalni, ili ste ispišali pamet pa se samo igrate, šta je vama, imal' među vama iko o sebi i pri sebi, pa to su mahalaši, to je pasija kucanja čovječe, heeeej, urazumi se, neće ovo izaći na dobro, ovi su targetiraniii, targetirani, tebi govorim", a on kaže: "Ko, šta, šta je to targetirani", i ja vidih da ja nemam kome govoriti! "Eh, tako ti je moj gospodine", reče Adil, Stranka je formirana, saopćenje izdato, nisi htjeo sudjelovati, Alija je predsjednik, ja potpredsjednik, nego hoćeš li ili nećeš"? "Neću, reko'. Kaže: "Ako ti uđeš, ući će i Tunjo". "Ma", rek'o, "šipak, kad je Tunjo koga slušao osim Hamdiju Pozderca kojem je morao pisati govore "?! "Tebe će", kaže, "slušati. Ako vas dvojica pristanete, objavit ćemo to u svim novinama na velika zvona jer će to bit naša definitivna pobjeda , a ja ću tebe i Tunju uglaviti u Glavni odbor i među tim budalašima lahko ćete preuzeti Stranku i okrenuti je dobrim putom. Pristaješ li"? "Ne pristajem". Ode on modar od ljutine.

Kad je došao zadnji put, pristao sam. Mene nije mogao nagovoriti ni Adil, ni bilo ko od njih. Mene bez i jedne izgovorene riječi nagovoriše u abdesthani tešanjske čaršijske džamije moji seljaci i moje zanatlije. Po njihovim osmijesima, nijemim pozdravima i po sretnim licima i čvrstim hvatanjima za ruke nijemo su mi rekli šta hoće. Shvatio sam i rekao: "Uzvišeni, ti najbolje znaš a čovječija je pamet kratka. Džabe ti 28 godina lomatanja po svijetu, džabe Evrope, Washingtoni, Njujorci i Parizi, kao da je prošlo 28 sekundi i kao da i nisam nikad odlazio odavde, shvatio sam gdje spadam-priklonio se i, pristao da me vode targetirani, unaprijed obrađeni izdajnici-u propast i mene i moj narod! Da, bio sam svjestan svega, znao sam s kim ću gaziti mutnu Drinu, a gajio sam nadu da ću moći popraviti makar nešto. Svejedno što sam činio lomove i raskole ne popravih ništa, ne sasluša me nitko, ne posluša me nitko i-ja ostadoh sam. Sjetih se tada Washingtona i mojih prijatelja i Davida i Grega i Ernsta i Patricka i Brucea kako mi viču: "Ne idi, nećeš imati s kim, ostat ćeš sam"!! Život u saznanju a nemoći i život u žalu za izgubljenom domovinom je tuga koja se ne može preboliti! Poslije žalosti za djecom, najgora je žalost za izgubljenom domovinom!

Izdaju i prodaju Bosne i pripremljene budalaše je pokušao zaustaviti 1983. godine moj prijatelji i zasigurno dokazani domoljub Hamdija Pozderac. Nije uspio - poginuo je zbog tog. Ubi ga Nikola Uzelac iz pištolja. Ja sam u USA žrtvovao karijeru i sve drugo i 1985. godine se vratio, sastajao sam se sa Hamdijiom u Sarajevu u Domu poslanika (tada je trebao otići za predsjednika Predsjedništva Jugoslavije u Beograd) i on mi je sve rekao. Ja sam pokušao - nisam poginuo, Allahovim sam čudom ostao živ- ali ni ja nisam uspio!

Da sam ostao među tadašnjim rukovodstvom SDA našli bi načina da me ubiju, kao što su ubili i Turajlića koji je bio puno manje opasan jer je došao puno kasnije! Izdaja je planirana 1983., odrađena 1990-1995 i finalizirana 2005. Nisu je odradili stranci! Odradili su je naši! Izetbegović, Silajdžić, Šaćirbegović, Tihić, Bičakčić, Čengići i kompanija. Ja sam se tada bio složio sa Hamdijom da je za nas najbolje da mi branimo naš Ustav iz 1974. godine u kome su našoj domovini dati svi atributi DRŽAVE, dok se ne stvore dobri uvjeti da radimo novi Ustav! Kao što se sjećate drug Alija i njegova paščad su prvo poništili taj Ustav, potom su sa našim koljačima za istim stolom komadali i prodavali našu zemlju i nas, da bi se nakon tog sve to definiralo u Dayton-u u kom se uništi Bosna a ustoliči republika srpska i Alija nakon tog pojavio u Narodnom pozorištu u Sarajevu i nije ga bilo stid, da bi saopćio kako smo, eto, sačuvali izdatu i prodatu domovinu! I ljudi Aliju doživljavali, a i danas doživljavaju kao heroja! Glupi i mutavi i tuntavi Bošnjanski muslimani! Dabogda vam Uzvišeni Allah dao malo pameti u glavu jer do sada ste mislili samo guzicom!

Prvo je uništen Ustav države Bosne, potom je komadana Bosna, potom je komadanje definirano, nakon tog je drug Aljo počeo govoriti o Bosanskim muslimanima (do tada je govorio samo o muslimanima) i o Bosni kao o ideji i od 12 stoljeća stare države, možete misliti, napravio ideju za koju bi se trebalo tek početi boriti. Naravno, pod Bosnom je mislio Vrhbosnu sa Sarajevom i okolicom u kojoj bi on, a nakon njega njegov Bakir bili nasljedni muhtari! To je neumitno podrazumijevalo podjelu Bosne na dvije jednovjerske državice i na Alijinu Vrhbosnu!

Bošnjani muslimani su svaku izdaju mirno i sa razumom prihvaćali i odobravali. Ja se sjećam tuzlanskog lista Zmaj od Bosne u kome, ako netko nije uništio te brojeve, se još uvijek može vidjeti kako su Hasan Čengić, braća Latići, Vedad Spahić i tadašnji šef tuzlanske SDA Elmir Jahić bili Alijini miljenici i kadar do nebesa jer su pisali o muslimanskoj državi u Bosni, koliko bi bila duga granica muslimanske Bosne, koliko bi kilometara imala željezničke pruge (od Sarajeva do Zenice), koliko šumskog i rudnog bogatstva, itd. Sve su to muslimani prihvaćali i mudro klimali glavama. Aferim, sad izračunavajte kolika vam je Aljaska, Australija, Južna Afrika, Arizona ili Južna Amerika!

Mene je u SDA dočekala strašna mržnja članova rođačkog i zetovskog Glavnog odbora! Ali nisu imali kud, morali su me trpiti. Moja nagla popularnost u narodu koji me je naglo izbacio na vrh su im bili mrski i opasni i panično su se bojali za sebe i svoje zauzete pozicije. Otkud sad taj Hamza, ko njega dovede, šta će on tu, on nije bio planiran! Ja se sjećam da je Adil stvarno pokušavao Tunju i mene ubaciti u Glavni odbor kako bi osmislili strategiju, uradili taktiku, postavili pravila i cilj i okrenuli je pravim putem.

Adil je pokušavao, a mahalaši se s njim zafrkavali kako to samo Sarajlije znaju. Ja se sjećam kad me je pozvao u Sarajevo i našli smo se nas trojica pred jednom slastičarnom, ja mislim u Hrasnom. Adil je počeo plakati. Rekao je ovi će me ljudi izluditi, ja s njima više ne mogu. Okrenu se Tunji i reče: Za tebe Muhamede, kažu ovo: "Onaj Tunjo, stara i olinjala komunjara, njega ćemo može bit' nekad i primiti. Okrenu se meni i reče: za tebe Hamza kažu ovo: "A onaj Mujagić, njega nećemo ni mrtva, ako ga primimo izvrnuće nas na leđa, uzet će nam Stranku. Tako se je krojila kadrovska politika u odsudnim trenucima po Bošnjane i Bosnu i tako se je krojila strategija Bosne. Mi smo na periferiji i u provinciji odrađivali i odradili sve. Oni u Saraj’vu nisu radili ništa i nisu uradili ništa. Nikad ih se nije moglo dobiti telefonom, uvijek su bili po nekakvim ručkovima, večerama i minderpuženjima a i kad bi ih čovjek dobio nikad se od njih ništa nije moglo saznati ni dobiti nikakva uputa. Čovječe, s kim smo krenuli dobro nas ikako igdje ima! Oni su SDA smatrali svojim privatnim vlasništvom da posluži bivšim robijašima za osvetu svom narodu što ih je poslao na robiju!

Nije tu bilo ni kriterija, ni odabira najboljih, ni ikakve druge strategije, taktike i pripreme za obranu Naroda i Domovine, bio je samo ružan, podmukao, muslimanski lični interes za vlašću i zaradom. Vi koji ste glasali za Izetbegovića, Silajdžića, Čengiće, Ganića, Behmena i ostali ološ dobili ste nagradu - raseljeni ste od Kine do Aljaske! Naša bivša domovina Bosna je vaša država. Uživajte. Sad kad se završi sve i kad po naređenju druga Holbruka, a na osnovi potpisa seoskog matičara Tihića i komuniste i narcisa po zanimanju Lagumdžije od Bosne nastanu Srpska Republika, Hrvatska Republika i Ničija zemlja, oni od vas koji se budu htjeli vratiti da makar umru i budu ukopani u tlu domovine-pitanje je, pitanje je kako i da li će se moći vratiti jer će na Ničijoj zemlji bit za vratove i čak i na 10% Ničije zemlje nećemo odlučivati mi!!

Još sam početkom 1990. godine tadašnjem predsjedniku SDA, rahmetli Izetbegoviću, rekao u lice da nisu obična izdaja, nego veleizdaja svoje domovine i svog naroda, nepostojanje i nepoštivanje kriterija čestitog vrednovanja individualnih ljudskih kvaliteta i nepoznavanje i ne poštivanje sistema organizacije i nepostojanje sistema odgovornosti lične i kolektivne. Tad sam mu, kao deklariranom vjerniku, citirao 58. ajet Sure An-Nisa iz Kur'ana časnog u kome je Uzvišeni dao pravilo najvećoj umješnosti na svijetu - pravom odabiru ljudi:

Bismillahirrahmanirrahim,

Innellahe ja'murukum entuveđu amaneti ila ehliha veiza hakemtum bajnannasi en tahkimu bil adli. Innelahe bima jeizukum bihi. Innellahe kane sami'un basira!

Allah vam naređuje da dragocjenosti i odgovorne poslove onima koji su ih dostojni povjeravate i kad o ljudima sudite da pravedno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet, a on sve vidi i sve zna (Kur'an An-Nisa:58).

Svjedok sam da je predsjednik, koji se izdavao za čestita muslimana, prvi temeljito pogazio ovaj ajet. Kako može netko biti musliman, ako ne poštuje Božiju zapovijed u knjizi Kur'an?

Samo zbog nepoštivanja ovog ajeta od strane ljudi koji su vodili politiku Bosne u potonjih 15 godina, propali su i Bosna i njen narod!

Da nikakvu drugu veleizdaju Alija nije uradio, nego samo ovu, ne poštivajući Božiju naredbu, nego postupajući suprotno i umjesto čestitih, sposobnih i pametnih dovodio lopove, polupismene i tunte, samo i samo zbog tog je Alija Izetbegović veleizdajnik Bosne i Bošnjana jer je ovo najveći zločin i najveća izdaja koja se može uraditi protiv Države i Naroda!

Ostavljajući po strani žestoke istine o uzrocima naše propasti, koje se nadam objaviti u svojoj knjizi, navodim samo nešto od činjenica:

1. U vremenu od 1992-1994 su rukovoditelji SDA, predvođeni Izetbegovićem i Silajdžićem samo kroz Zagreb protjerali i rastjerali diljem svijeta na stotine najboljih i najstručnijih ljudi koje je Bosna ikad imala! Bilo je među njima veoma kvalitetnih stručnjaka koji danas rade kao najamnici po svijetu. Onaj tko mi ne vjeruje uvjeriće se i sam ako uradi statistiku!

2. Potom su se po svojim i sebi poslušnim novinama počeli žaliti kako nemamo kadrova jer su skoro svi otišli. Nakon tog su na podobnim SDA univerzitetima i fakultetima preko noći počeli nicati, nazovi magistri i doktori znanosti, docenti i profesori, a neki od njih su postali i članovi Bosanske Akademije Znanosti. Uporedo s povećanjem broja ovog ološa, podobnih partijskih profesora, povećavali su se i korupcija i opadanje kvaliteta rada na univerzitetima (kupovanje ispita, polaganje preko jakih partijskih veza, plaćanje magisterija i doktorata, itd.). Ako netko ima vremena nek uzme, ne svjetske i evropske, nego makar hrvatske kriterije o vrednovanju znanstvenog rada i znanstvenika, pa će vidjeti da u nas preko 95% (slovima: devedeset i pet odsto) magisterija i doktorata ne mogu proći ozbiljnu znanstvenu provjeru, a više od 80% postojećeg nastavnog kadra nema uvjete za zvanja u koja su izabrani. Situacija je došla do toliko zastrašujućeg procenta da čak i oni kandidati koji su kvalitetni i koji bi bili u stanju uraditi pravi doktorat, pa čak mogu stvoriti nešto od uvjeta da rade, nisu zainteresirani, jer uz puno manje truda u poplavi smrada i smeća-mogu postići isto, bez rada i truda. Odbrane magisterija i doktorata u nas i izbori u nastavna zvanja su postali obična cirkuska predstava. Ono jedino što je značajno i važno na takvim predstavama je - koliko i čega je kandidat priredio za - krkanluk i eventualno - kakvu je frizuru i odjeću imala kandidatkinja?!

3. Od 1860. godine, od kada su bili vidljivi i vanjski znaci odlaska turske imperije iz Bosne, onaj tko je imao dukate mogao je u Bosni kupiti sve: kuću, njivu, djevojku, ljepotu, pamet, pašinsku i begovsku titulu, i tako dalje. Mislite se - kako tada, tako i sada! Ne, varate se! Ne zaboravite da 150 godina muslimanskog brižljiva njegovanja negativne kadrovske selekcije i gaženja Kur'anskih propisa ipak znače nešto - danas je mnogo gore! Za to mi danas imamo dekane, rektore i političare koji ne da ne znaju strane jezike, nego ne znaju govoriti ni svoj maternji jezik i koji nemaju znanstvene uvjete za ta mjesta! Za to što oni nisu sposobni komunicirati sa svijetom, zbog tog naših univerziteta, koji bi imali međunarodne projekte,nema nigdje u svijetu! Da se svi uvjerimo možemo provjeriti znanstvene i stručne kvalitete sadašnjih rektora: Muratovića, bivšeg Kapetanovića, Šahinovića, itd., (ako bi netko uopće uspio doći do njihovih životopisa i publikacija koje ovi brižljivo kriju).

Zato mi danas imamo političare koji služe svijetu za ruglo i sprdnju, a nama na sramotu, ali oni dobro služe sebi za svoju korist! Čak i najveću sramotu, postojanje tako zvanog visokog predstavnika (koji udara po ušima kad se ne sluša) i život u rezervatu pod protektoratom i postojanje tako zvane republike srpske, muslimani u Bosni podnose vedra čela, a njihovi tako zvani ambasadori po svijetu, redom rođaci poslušnih partijskih drugova, nabacuju li, nabacuju na sve nas taman, sraman i smrdljiv pokrov-također puna džepa i vedra čela! Zato su muslimani u Bosni i Bosna danas najveće svjetsko ruglo i sprdačina! Nemojte samo pomisliti da je ovdje kraj tragedije! Nije! Nedavno sam ovdje u Bostonu imao posjetu dvojice ljudi od kojih mi je jedan rekao: "Vjerujte mi, ova administracija (misli na sadašnju USA vlast) nema nikakva interesa u Bosni osim da tamo bude mir, ne rat! Radite kako vas je volja"! Sva će svjetska politika brižljivo podržati vladavinu kombinacije seoskih baraba i prigradskog ološa u Bosni! U skladu sa Makijavelijevom doktrinom, naravno. Na njoj, na kriterijima vrednovanja i organizaciji, počiva moć Zapada. Nema te države koju barabsko-ološka braća u trci za vlastitu korist i zaradu nisu u stanju uništiti! Samo hrabro, braćo muslimani - još ne znate na čijoj ste strani!

Govorio sam Aliji u julu 1990. godine: "Molim te, zašto okupljaš oko sebe seoske barabe i prigradski ološ. Zašto vrijeđaš Fuada, Tunju, mene, Šaćira? Sa ološom nećeš nikad napraviti državu. Oni čitav život bježe od gole guzice i gladne duše pa nit oni pobjeći niti one njih stići. Od samog sebe se ne može pobjeći. Moja je majka uvijek govorila: "Sine moj, gola guzica tvrđa od Budima". Završit će ti država na golim guzovima mahalske kopiladi"! Alija je po običaju gutao knedle i mijenjao boje i mučio i šutio i blijedio i znojio se i to mi je kod njega uvijek bilo najmučnije i najgore - to užasno zatvaranje u sebe, mučenje nečega u sebi, nikad direktna i čestita i čista govora, nikad ja njega nisam mogao izazvati na duel, nikad se on ni o čemu nije izjasnio, samo bi nakon svakog mog govora nešto u njemu muklo odjeknulo i potonulo u dubinu njegove meni nepoznate psihe skupa s njim!

Muslimani Bosne nemaju neprijatelja - oni imaju sami sebe i što vrijeme više odmiče oni sami sebi postaju sve više nesavladiv neprijatelj i - to je dovoljno za uništenje! Ne treba nitko upotrebljavati četnike! Osim svega, u vrijeme komunizma je natalitet u Kosovu iznosio 15%, a u nas u Bosni 12%. Kad sam prije 5-6 godina javno u Tuzli progovorio da se nitko ne brine kako mi kao narod veoma brzo starimo, da mladi odlaze vani, a vraćaju se nene i djedovi i da će se natalitet drastično smanjiti i da ćemo mi u Bosni doći u situaciju izumiranja - svi su se smijali. Danas se mogu smijati sami sebi. Podatak za 2005. godinu je da nas je u Bosni više umrlo, nego li se rodilo, i da je, dakle, natalitet ispod nule! Međutim, drug Reis se još uvijek fali našim natalitetom i da ćemo mi prevladati brojčano. Drug Reis ne zna statistiku i ne razumije se u populacijska istraživanja. Drug Reis-se razumije u druge stvari!

Alija Izetbegović je klasičan veleizdajnik Bosne koji je žrtvu izjednačio sa koljačem, sjedio za istim stolom sa krvnim neprijateljima svoje zemlje time ih izjednačavajući sa nama, 16 puta potpisivao komadanje i propast naše domovine, prodavao i švercao naše gradove rijeke i doline, zemlju i našu očevinu i čukunđedovinu po privatnim sijelima po svijetu, osnivač najveće sramote u povijesti Bosne - Republike Srpske, otac negativne kadrovske selekcije, uništavatelj Armije Bosne i Hercegovine, onemogućio da naša Armija oslobodi našu zemlju, pristao da ova zadnja agresija bude okarakterizirana kao građansko-etnički rat bez žrtve i pobjednika, čak kad je u Dayton-skom tekstu vidio gdje stoji Republika Srpska, a da ne stoji nigdje Republika Bosna, čak je i na to pristao, itd.,

Izetbegovićevu i Silajdžićevu izdaju je platilo životima 200.000 ljudi, raseljenih u Bosni milijun ljudi, raseljenih po svijetu milijun i pol ljudi, popaljena sela i gradovi, 25000 silovanih i genetski onečišćenih žena i 8000 kopiladi i 100.000 siročadi!! U svojoj 12 stoljeća dugoj povijesti Bosne nikada nije više Bošnjana mučeno, poklano, pobijeno, protjerano u svijet i tamo zauvijek asimilirano, silovano, ekonomski uništeno, podijeljeno i nacionalno obogaljeno. Ovo što se dogodilo u potonjih 15 godina je najveća tragedija i katastrofa Bosne i Bošnjana u povijesti i mi koji sad živimo smo doživjeli i doživljavamo najveće ruglo i sramotu i trpimo poniženja kakva u povijesti nitko od naših predaka nije. Alija Izetbegović je najveća tragikomedija i najveći bijednik u povijesti Bosne. Istovremeno i SDA-ovci i muslimani ovo razdoblje našeg najvećeg stradanja i sramote prikazuju kao razdoblje našeg najvećeg uspjeha!! Neka mi samo netko dokaže gdje je tu uspjeh?

Je li uspjeh to što tri izolirana, međusobno odsječena rezervata očajnika muslimana (šačica ljudi u Sandžaku, šačica u Krajini i kordon suludih i gladnih muslimanskih tjelesa kroz Bosnu) u moru vlaha proživljavaju zadnje raspadanje svoje zajednice i trpe poniženja koja nitko nebi trpio! Je li to uspjeh što su izdali našu domovinu i umjesto nje sad imamo srpsku i hrvatsku državu u Bosni i ničiju zemlju u Bosni, komad švicarskog sira na kom nastojimo opstati mi, Bošnjani, nekadašnji gospodari Bosne! Je li to povijesni uspjeh što mi sadašnjosti nemamo, nego nam je kroje gazde i što naša djeca budućnosti nemaju, nego nam budućnost zavisi od strategijskih interesa naših gazdi?!! Je li povijestan uspjeh što su jedine karakteristike naših političara na vlasti primitivizam, nepismenost i krađa?!! Je li uspjeh što naši univerziteti i škole zvrlaju prazni i što se nema sa čime izvoditi nastava i što nauka u Bosni ne postoji i što je doprinos Bošnjanske nauke svjetskoj nauci nula-0?! Da, Alija Izetbegović i njegova paščad kao Silajdžić su najveća tragedija i najveće ruglo Bošnjana u povijesti Bosne. Njihovi, međutim, financijski dobici i računi u stranim bankama, nisu ruglo, nego respektabilni!! I o njima strane gazde sve znaju i njihove račune mirno njeguju i - šute!!

Zbog Alije Izetbegovića i nesposobnosti njegovih oficira je za svaku važnu kotu u Bosni ginulo u prosjeku po 200 mladića! Naravno, kako bi drugačije i radio čovjek koji je porijeklom sa Ade *****lije, koji se uvijek izjašnjavao kao Srbin i koji je u zatvoru dva puta posjećivan od "članova engleske vlade" (MI-6) i koji je iz zatvora oslobođen na peticiju najvećih srpskih četničkih ideologa.

Nakon osnivačke skupštine u Tešnju otišli smo mojoj kući posjetiti moju majku Safetu i sestru Selmu. Iza kuće je zaravan zvana 'Ravna' a s nje se vidi na sve četiri strane kilometrima daleko. Uze mene Alija po običaju podruku i odvede pod jednu trešnju i gledajući u zemlju reče: "Znaš šta je, ja se svega ovog bojim". Ja sam mislio da nisam dobro čuo, pa rekoh: "Šta reče ti". "Ja se svega ovog bojim". "Čega", upitah ja. "Pa ovog, svega. Vidiš ti, narod se digao naveliko, mase su naroda na skupštinama, velika graja i galama, previše je to. Ja sam mislio, k'o nama je dovoljna jedna strankica od kakvih 100 hiljada članova i jedno mjesto u Parlamentu"! Mene obli hladan znoj. "Slušaj, reko', Alija. Vidi od moje kuće sa ovog brda vidiš pet munara, vidi prekrasan krajolik ljepotice Bosne koje više nejma. Za ovu se zemlju isplati boriti i bit Šehid! Ovo je naša zemlja i ovo je naš narod. Digao se je naš narod, uspjeli smo. Trebaš biti sretan.

HAMDIJA POZDERAC JE BIO MOJ DOBAR PRIJATELJ I HAMDIJA JE MENI LIČNO OBJASNIO ZAŠTO GA JE SMJESTIO U ZATVOR. Kao što znate, Hamdija je poginuo braneći Ustav iz 1974. godine koji je garantirao državnost BiH, a Izetbegović i Silajdžić su uništili taj Ustav praveći od gotove države veresiju i ideju za koju bi se trebalo početi boriti! Naravno, četnicima je trebala budala koja će praviti muslimansku državicu u Bosni. U POTONJIH 80 GODINA ČETNICI SU SE TRUDILI DA NAĐU DOVOLJNO VELIKE BUDALE u Bosni koji će zagovarati muslimansku državicu. Tokom II svjetskog rata je bio pokret Muhameda efendije Pandže, zeleni kadar, ali nisu uspjeli osloboditi značajniju teritoriju. Eto uspjeli su Izetbegović i Silajdžić napraviti Ničiju zemlju! Kakav je to narod koji trgovima i ulicama daje ime veleizdajnika?! To je samouništavački narod koji je sam sebi izabrao i izbire svoje dželate! To je ono što ja znam. Ono što ja ne znam, a što sam ga u našem zadnjem razgovoru direktno pitao, a on opet progutao knedlu, jest da ja ne znam da li je bio ucijenjen, potkupljen i da li je to radio planski i svjesno, ili zbog svoje nesposobnosti, ili pak zbog abnormalne ideje o muslimanskoj državici u Bosni. Da je moguća takva državica i da može opstati - ja bi se prvi borio za nju. Nažalost, to nije moguće! No, bez obzira na razloge i vrstu izdaje - posljedica po nas je uvijek ista - gubitak domovine!

2. Kao što sam rekao, Izetbegović mi je u našem zadnjem 4.5 sahatnom razgovoru nudio sve pozicije u vlasti osim njegove - predsjednika, ali je najviše insistirao da uzmem posao ministra inozemnih poslova i stalno mi preporučivao svog Bakira. Ovo govorim zato da odvrtiš film i sjetiš se početka 1991. godine kad se odjednom na TV pojaviše skupina do tada potpuno nepoznatih (Silajdžić, Ganić, mislim Bičakčić, Latići) koja sebe označi muslimanskim intelektualcima i - sjedoše na vlast. Nakon mog razlaza sa Izetbegovićem, Silajdžić je zauzeo moje mjesto. Na brzinu mu je u Zagrebu drug Šabić (KOS) kupio intervju u Vijesniku, a potom 5 minuta na Omladinskoj TV. Čim se momak vrati u Sarajevo, Nikola Gurović se pojavi na TV i proglasi čovjeka muslimanskim publicistom i još što-šta i meni mnogo što-šta posta jasnije!

Smatram da je Haris Silajdžić poslije Alije Izetbegovića drugi po redu izdajnik, ali opasniji od Alije jer je školovan lopov, jer su mu izdaja Bosne i borba za Bosnu jedno te isto, jer nema drugog interesa osim ličnog interesa, podmukao manipulant i nakon 15 godina u politici bez svijesti i ikakva znanja o politici, narodu i domovini, opasan, ne što je bezlična neznalica koja za dobre pare hoće uraditi sve, nego opasan zbog tog što to - MORA! Silajdžić je jedini koji je sudjelovao u svim događajima oko komadanja i propasti Bosne i čak sam pokušavao rasparčati Bosnu i unatoč tome ostao u politici i čak popularan!?

Priznajem javno da je Haris Silajdžić dobrim dijelom moja greška. Uvijek se pojavljivao na skupovima SDA 'odnekud', sjedao uvijek u prvi red ali skroz na kraju i kad god sam sa govornice instinktivno pogledao u tom pravcu vidio sam zavist i mržnju. Odlučio sam ga pokušati izliječiti od te muslimanske bolesti. Na skupštinu u Odžak ga je doveo Muhamed Huković i zamolio me da, budući je to sin imama Begove džamije i da se boji govoriti javno, da ga ohrabrim i najavim. Momak je gužvao nekakav časopis u rukama, nervozno trljao ruke i znojio se. Ohrabrio sam ga. Zamolio sam gospođu Nevzetu Mešović, koja je vodila sastanak, neka ga posebno i kitnjasto najavi, a o njemu sam u superlativima prozborio i ja. Naravno, narod je oduševljeno pozdravio. Momak izađe na pozornicu, profuflja nešto što je napisao i siđe. Publika je u sali šutila. Mislio sam, dobro za prvi put, bit će kasnije bolje. Poslije svake skupštine je bio ručak, ili večera, što se meni nije sviđalo i izbjegavao sam to. Uvijek je bilo mnogo mojih pristalica koji su se htjeli viditi i zagrliti samnom pa tako tada u Odžaku, umjesto na večeru, ja odoh sa mojima u dvorište gdje smo se jaranili.

Kad sam se vratio u salu gdje je bila večera da uzmem kaput vidim, momak zasukao rukave, uzeo čitav ovčiji but i grize i šljapće umašćen do ušiju i do lakata. Meni se nešto podvali i pomisli; jesam li promovirao pravog, nešto u ovom čovjeku ne valja! "Gdje ste vi bili, upita on mene"? "Bio sam, reko', u dvorištu, družio se sa mojim jaranima". "Znate šta, reče momak, ja mislim da mi koji smo glavni, da se mi ne trebamo družiti sa narodom"! Potapšao sam budalu po ramenu, rekoh, de se ti lijepo najedi, pa sjedni u kola pa hajde u svoje Saraj’vo! Izašao sam vani i zamislio sam se. Prevari mene Muhamed Huković, mislim da će ovaj izrast u veliko đubre! Pogodio sam. Izrastao je u veće đubre nego što sam mogao i predpostaviti! Nakon skupštine u Sarajevu priđe mi i reče da su mu dvojica Srba - Vojislav Maksimović i Aleksa Buha ili nisu dali, ili ne daju da doktorira zato što je musliman i da mu i dalje prave probleme pa bi li mu ja mogao šta pomoći. Koliko je meni rečeno, doktorat mu nije valjao. Ja mislim da je on vjerski fakultet završio u Libijskoj pustinji. Onaj tko je pratio sudbonosne događaje zna šta je sve ovaj čovjek odrađivao i odradio - po naređenju. Kad sam se na zadnjem razgovoru razišao sa Izetbegovićem riječima: "Hvala ti, ja ne želim s tobom sudjelovati u propasti moga naroda i moje domovine kuda ih ti vodiš", znao sam da će jadni i unezvijereni momak sa Bistrika, bez svijesti o zemlji i narodu i državi, tjeran samo bolesnom željom za afirmacijom, zauzeti moje mjesto. Smatram da je tu dobrim dijelom moja greška. Da sam ostao među njima, spriječio bih ga da odradi ono što je odradio.

Inače, Silajdžić se je meni dostojno odužio, kao pravi musliman. Počeo se uspinjati na temelju vrijeđanja i blaćenja mog imena. Pravili su političke tribine gdje je glavna tema bilo vrijeđanje mene (moj nećak je prisustvovao i sve zapisivao). Od tada mu počinje uspon. To je jedinstven primjer čak i u povijesti primitivne balkanske politike zato što se nisu kritizirali moji politički

Intervju je dugačak, ali sadrži pravo blago istinitih podataka o situaciji uoči agresije, pogotovo o osnivanju SDA i njenim ključnim članovima

Gramatika bosanskog jezika za srednje skole"  prva je gramatika u Bosni i Hercegovini . Dozivjela je vise izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim sto od 1908 g. nosi naziv "GRAMATIKA SRPSKO-HRVATSKOGA JEZIKA".

Bosanski jezik nije nastao ni u okrilju srpskoga ni u okrilju hrvatskoga jezika, nije njihova izvedenica, vec jedna od objektivnih naporednosti.

http://personal.inet.fi/cool/blt/gramatika.htm

"Cuvaj rode jezik iznad svega - za njeg'  zivi umiri za njega!"

• Gramatika bosanskoga jezika - (PDF) - 1890.

BOSANSKIM - nazvase stari Bosnjani, Bosanci, Bosnjaci - jezikom dajuci mu ime po zemlji u kojoj jesu, svojoj - Bosni. Svaka polemika van tih okvira ide na pobijanje i negiranje postojanja jednog naroda i njihovog jezika dajuci mu drugo ime,a uporedo upotrebljavajuci isti taj BOSANSKI jezik.

Bosanski jezik je tokom historije mijenjao svoj sadrzaj,na pocetku bijase to jezik starosjedilaca zemlje Bosne,da bi do kraja 19 vijeka naovamo, dosao pod osnovno ime maternjeg jezika Bosanskih Muslimana,islamiziranog slavenskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopce.U nekoliko osvrta prati se vezanost jezickog izraza pojedinih autora za maticno,bosansko tle,sagledavanju kontinuiteta od prvih znacajnih knjizevnih koraka Bosanskog jezika (Matija Divkovic,16-17 st.),preko Muhameda Hevaije Uskufije (17 st.),Mula-Mustafe Baseskije (18 st.),Mehmed-bega Kapetanovica Ljubusaka (19 st.) do njegovih uzleta u savremenu svjetsku literaturnu galaksiju - djela naseg savremenika Mehmedalije Mese Selimovica. Tokom tih pet stoljeca ispisivana je rijec o Bosni i njenim ljudima,koja je ujedno i svjedocanstvo o razvoju jezika,njegovom hodu "od gnijezda do zvijezda".Osporiti sva ta STOLJECA vrlo je tesko,bez obzira sto su dugo vremena, ne samo Bosanski jezik ,vec i sami Bosanski muslimani bili predmetom "politickih igara" svih onih koji su tezili za dominacijom tih prostora - bilo iz politickih,religijskih ili nekih drugih interesa.

Sve ono sto Srbi imenuju srpskim, Hrvati hrvatskim, muslimani bosanskim, te narodni govori i knjizevni jezik Crnogoraca,plus govori knjizevnojezicka aktivnost svih onih koji se ne osjecaju u nacionalnom smislu pripadnicima spomenuta cetiri naroda,cini sadrzinu termina jezika za potrebe nauke - srpskohrvatski jezik. "On je predstavljao, kao clan zapadnog ogranka juznoslovenskih jezika,narodne govore i knjizevni standardni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca.

Dakle, standardnog jezika koji opsluzuje spomenuta cetiri jugoslavenska narode NEMA.

Nazivan je, jos od vremena reformi V.S. Karadzica i iliraca od sredine 19 st. kada su za osnovu uzeti novostokavski govori istocnohercegovackog tipa,pod zajednickim imenom svakako - od srpskohrvatski, hrvatskosrpski, sa crticom izmedju, srpski ili hrvatski, hrvatski ili srpski, hrvatsko odnosno srpski, srpski, hrvatski, bosanski i dr.

Gotovo stoljece i po je proteklo, a da se nije postigla stabilnost u zvanicnom imenu, sto predstavlja kuriozum u svjetskim razlmjerama.

Srpskohrvatski ili obratno, je "politicko rjesenje i umjetna tvorevina", a postoji kao sto bi postojao neki npr. "austro-ugarski"jezik.(O.P.C.H.). Medjutim treba naglasiti da se ta "politicka tvorevina zbratimljenih naroda (SHS) odrzala skoro jedno i po stoljece, da bi na kraju kad je nestalo para - prestala i muzika.

Ako se vec ime jezika u zvanicnoj upotrebi vezuje za ime naroda, muslimani ne mogu zatvarati oci pred tom cinjenicom i ciniti se gluhim. Neosporno je da je podesnost imena srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik vec znatno smanjena cinom distanciranja od tog slozenog naziva samih Hrvata u Hrvatskoj i Srba u Srbiji. Previse je u takvoj situaciji ocekivati od muslimana da budu zesci zagovornici naziva u kome nije niti bilo zastupljeno njihovo ime, od onih cije je ime figuriralo u terminu srpskohrvatski jezik (i svim njegovim modifikacijama).

Taj termin je izraz konvencije Srba i Hrvata, jer upravo su oni imali glavnu rijec u nominaciji zajednickog jezika. Njegova prozirnost lezi upravo u samoj cinjenici da su jedni prihvatili nominaciju srpskohrvatski, a drugi hrvatskosrpski, sto je utiralo put danas sve cesce upotrebljavanim jednoclanim, nacionalno markiranim (po potrebi)nazivima srpski jezik i hrvatski jezik.

U takvoj situaciji samo po sebi se razumije da ce muslimani vratiti u upotrebu ime bosanski jezik.

Historijat imena bosanski jezik

Prvo pouzdano svjedocanstvo o Bosni imamo od cara-pisca Konstantina Porfirogenita (oko 950.god.), razvojem Bosne u toku 11. i 12 v., a posebno u doba vladavine bana Kulina (1180-1204), potpuno se afirmise kao drzava. Zahumlje (Humska zemlja, Hum)vec 1322 dolazi u ruke bana Stjepana II Kotromanica, da bi od 1378 (za vrijeme kralja Tvrtka I ta oblast bila sastavni dio BOSANSKE DRZAVE. Dakle, Bosna obuhvata i Hum koji se Hercegovinom naziva od Stjepana Vukcica Kosace (on je titulu hercega uzeo 1448 g., a ta je titula u onovremenoj evropskoj hijerarhiji znacila stepen vise u odnosu na titulu vojvode i dolazila odmah iza kraljevske. Naziv Hercegovina javlja se prvi put, u pismu osmanskoga komandanta Esebega iz Skoplja, 1.februara 1454. godine.

Od pada bosanskog kraljevstva pod Turke 1463 g. imenom Bosna obuhvataju se: Bosna u uzem smislu, Hercegovina i Novopazarski Sandzak (kao jedinice nekadasnjeg Bosanskog ejaleta). Dakle, naziv Bosna i Hercegovina i "nije neka prva tradicija, to je vise manje vezano za austrijsku okupaciju, nasljedje onoga-"Bosnien und Herzegowina".

Zato se u ovom tekstu znacenje sintagmi Bosanski muslimani, bosanski jezik odnosi na siri teren: na islamizirano stanovnistvo slavenskoga porijekla, muslimane koji u jezickom smislu pripadaju standardnoj novostokavstini tj. sredisnjem stokavskom arealu, a koji su se u osnovi razvili u okviru nekadasnjeg Bosanskog pasaluka.

Etimologija imena Bosna

Bosna hidronim, pritoka Save, izvor blizu Sarajeva, odatle naziv predjela gdje izvire: Vrhbosna. Toponim pl. Bosnjaci, prezime Bosnjak, Bosnjakovic ili Bosnjanovic, pridjev bosnjanski. Od imena drzave Bosne izvodjeni su kasnije etnici Bosnjanin, Bosnjak, Bosanac, a kao prisvojni pridjevi: bosnjanski, bosnjacki, bosanski. Od 13 v. postoje podaci o razlicitim predmetima pod bosanskim nazivom, razno oruzje koje je bilo u prometu u Dubrovniku, te specijalne bosanske mahrame, bosanski cilimi, nakit bosanske izrade i dr.

Ime bosanskog jezika u knjizevnim djelima i historijskim izvorima

Bosanski muslimani od uvijek svoj maternji jezik imenuju najcesce bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi cesto su ga imenovali tako (najcesce katolici) - kako u Bosni tako i izvan nje - o cemu svjedoce brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge nase krajeve.

Navodimo svjedocanstva, argumente, cinjenice i primjere:

1) Bosanski muslimani su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15 do pocetka 20 v. stvaraju knjizevna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvecim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa knjizevnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik zitelja Bosne nazivan je bosanskim. Vise od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/ Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U cetiri vijeka osmanlijske vladavine uocavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosancici, drugi je stvaralastvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku i treci, alhamijado-literatura, knjizevna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu.

Bosanska kurzivna cirilica ili bosancica upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvazniju ulogu u ocuvanju kontinuiteta slovenske pisane rijeci medju muslimanskim stanovnistvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandzakbega, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Vecina srednjovjekovne korespodencije na nasim prostorima je pisana bosancicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. (Srbi govore da se govorio srpski, a Hrvati - hrvatski). Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovackom Republikom i drugim susjednim zemljama sluzili bosancicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je rasirena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Cak se neki tekstovi na turskom jeziku pisu tim pismom, sto govori o dubokim korjenima cirilicke tradicije u Bosni i kod Muslimana. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve vise se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezickog bica i izraza kao sto je to slucaj u poeziji D.Bajezidagica (umro 1566/1603), M.Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D.Mezakije (umro 1676/77), A.Rizvanbegovica - Stocevica (1839-1903), H.Rizvanbegoviceve (1845-1890).

2) Naziv bosanski nije uobicajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Baseskije) nego i kod Bosanskih muslimana koji su pisali alhamijado knjizevnost. (Spanjolska kovanica al agami=stran, tudj, bukvalno: strana knjizevnost).

Dok je turski jezik bio jezik administracije, sluzbeni jezik, perzijski je dominirao u pjesnistvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Medjutim, ti jezici nisu nikada usli u sire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

3) Konstantin Filozof (pisac s kraja 14 i poc.15 v.) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, ceski i hrvatski.

4) Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletacki knez u Kotoru kupio je petnaestogodisnju djevojku "bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

5) Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g.fra J.Arsenigu "bosanskim jezikom";

6) U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, poc. 17v.) spominju se uz ostale nase govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

7) Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, iliricki/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17 v. naovamo: Matija Divkovic, "Bosnjak rodjen u selu Jelaskama sjeverno od Varesa koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Ivan Frano Jukic, Martin Nedic, Anto Knezevic...

8) Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735, pise da u Bosni ima devet svecenika koji u vrsenju vjerskih obreda ispomazu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je ucenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

9) Evlija Celebija, turski putopisac iz 17 v., u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga cuvenog putopisa hvali Bosnjake, za koje kaze: "kako im je jezik, tako su i oni cisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rijecnik M.H.Uskufije.

10) Jedan od prvih gramaticara, Bartol Kasic (Pag 1575 - Rim 1650), rodjeni cakavac, odlucuje se za stokavstinu bosanskog tipa, kakva je Divkoviceva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) istice da je za stvaranje zajednickog knjizevnog jezika (lingua communis) u juznoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaze za bosanski slijedeci na taj nacin preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

11) Isusovac Jakov Mikalja (1601-1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649 zeli kako kaze da uvrsti "najodabranije rijeci i najljepse narjeceje" dodajuci da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepsi", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pisu.

12) Dubrovacki dramaticar Djore Palmotic, opredijelio se za govor "susjednih Bosnjaka", isticuci ljepotu toga govora.

13) Hrvatski pjesnik Andrija Kacic Miosic (1704-1760) autor "Razgovora ugodnog", snazno afirmise stokavstinu;svoju je "Korabljicu" " prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovica" u "jezik bosanski".

14) Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ceskog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljkovic (1732-1798).

15) Antun Kanizic, Franjo Marija Appendini (1808 u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u cijem predgovoru istice da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanskinajsavrseniji, Ivan Popovic (kojemu je bosanski govor medju slavenskim isto sto i aticki medju grckim), u nastojanju da Juzni Slaveni oforme jedinstven knjizevni jezik, zalazu se za usvajanje bosanskoga govora jos mnogo prije Beckog dogovora iz 1850. godine.

16) Alberto Fortis (1741 -1803. god 1774 u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu nasu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlackim, ali i bosanskim.

17) Mula Mustafa Baseskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Niksicanina (1780),koji govori pola turskim,pola bosanskim jezikom.

18) Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlicic (zupnik u Djakovu,1707) i Matija Petar Katancic (1831 u Budimu objavio u sest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

19) Prema svjedocenju Matije Mazuranica ("Pogled u Bosnu ucinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski pasa, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i istice "da je nas slavni bosnjacki jezik od svih najljepsi na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendise Bosnjacki".

20) Svoj jezik naziva bosanskim i Stocanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849).

21) Hercegovacki srpski prvaci, medju kojima i Prokopije Cokorilo, traze od Ali-pase Rizvanbegovica da se za vladiku postavi covjek vican bosnjackom jeziku. Bosanski biskup Vujicic jos je 1881 g. nas jezik zvao bosanskim.

22) I hercegovacki ustanici su ga tako zvali : Pero Tunguz, jedan od njihovih vodja, znao je reci: "Razumi me, coece, bosanski ti govorim !".

23) Autor prvog naseg stampanog alhamijado teksta, s prvim pokusajem stvaranja stabilnijeg arabickog pravopisnog uzusa za stampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inace je pripisivano Mehmedu Agicu iz Bosanskog Broda.

24) Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvodjenje narodnog jezika u skole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875.g., ovo je prva knjiga pisana arebicom a nasim jezikom, objavljena u Bosni) kaze: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani citab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku":

"Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji,
Svatko njime vama vikom besidi,
Slatka braco, Bosnjaci,
Hak (istinu) vam Omer govori".

Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

25) "Gramatika bosanskog jezika za srednje skole" nepotpisanog autora Frane Vuletica, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno skolstvo. Zemaljska vlada BiH stampala ju je 1880 g. Dozivjela je vise izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim sto od 1908 g. nosi naziv "GRAMATIKA SRPSKO-HRVATSKOGA JEZIKA".

26) Salih Gasovic, rodom Niksicanin, autor je Mevluda ("Casni mevlud na bosanski jezik ", Sarajevo 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Celebije) za ciji nastanak kaze:

"Molise me kolasinski prvisi,
Mevlud nami daj bosanski napisi".

27) Ibrahim Edhem Berbic stampao je "Bosansko-turski ucitelj" (1893 u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udzbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

28) Sejfudin Proho izdao je 1907 u Sarajevu "Tedzvidi-inas (na najlaksi i najkraci nacin bosanski jezik.)".

29) Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedzvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puske.

30) 1908 u Sarajevu se pojavljuje djelo M.Dz.Causevica "Bergivija", koje je urednistvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi opcenite koristi".

31) Arif Sarajlija takodjer je dao svoju verziju prevoda Mevluda S.Celebije, ("Terdzuman mevludski na jezik bosanski",Carigrad 1909).

32) Franjevci su 1894 g. otpisivali M.P.Desancicu da ne govore srpski nego bosanski.

33) Gradonacelnik Mostara I.Kapetanovic ne jednoj sjednici 1895 g. zabranjuje da gospodin Stagner nesto kaze na njemackom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Becu niti Gracu, vec u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

34) U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i sluzbeni, ali ga ta uprava poslije i napusta, akceptirajuci ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao cime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879 upotrebljavan je naziv bosanski jezik, kao sluzbeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stnoviste da se naziva "bosanski zemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879 vec je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907 g. odredjeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

35) Prvi stampani kalendar "Tursko-bosanski rjecnik" (Bitolj,1912)sto ga je sastavio Ahmed Kulender,

Zapazanja pojedinih autora i pisana o jeziku Bosne

1) Petar Kocic usprotivio se uticaju njemackog jezika i stila austrougarske administracije, jer to dovodi do "varvarstva… naseg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika… To nas kao stare i dobre Bosnjane mora boleti, jer je nas jezik i u najstarijim vremenima bio neobicno lijep i zvucan, mnogo ljepsi i narodniji od jezika u istocnim srpskim zemljama koji se razvio unekoliko pod uticajem vizantijske kulture i grcke sintskse". Navedeno prema: M.Sipka, jezik Petra Kocica, Radovi Instituta za jezik u sarajevu, knj.XIII, Sarajevo, 1987, 92.

2) Isidora Sekulic: "Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost ciste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo cudo proslosti, nego cudo sadasnjosti"

3)Aleksander Belic "….Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovackim i Danicicevim vojvodjanskim, narodna osnovica naseg knjizevnog jezika".

4) Mesa Selimovic : "Najsublimniji izraz cjelokupne nase narodne poezije, a mozda i naseg jezika uopste nalazi se u baladi

'Omer i Merjema':

"Djul mirise, mila moja majko,
Cini mi se Omerova dusa".

5) Skender Kulenovic u "Ponornici" kaze: "Jos pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdasnji patarini govorili bi bosanski"

Navedeni podaci o bosanskom jeziku u knjizevnim djelima i historijskim izvorima znace sljedece:

1) Da ime bosanskog jezika ima visestoljetnu tradiciju, kakvu ima i bosanska drzavnost;

2) Da je to ime prisutno i u predosmanskom periodu;

3) Da se kroz cio osmanski period protese na sve tri nacionalne supine u Bosni (muslimane, katolike, pravoslavce), a tek krajem tog perioda sudava se na muslimanski krug usljed jacanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti kod bosanskog pravoslavnog i katolickog stanovnistva;

4) Da pokriva znatno siri teren od adminstrativnih bosansko-hercegovackih granica, osobno kod slavenskomuslimanskog stanovnistva.

5) Da je osnovno narodno ime jezika Bosanskih muslimana, ne samo u Bosni, sto pokazuje i najnoviji popis stanovnistva.

Glavne osobenosti govora Bosanskih muslimana (i uopste bosanskog jezika) su :

1) Siroka zastupljenost upotrebe turcizama;
2) Ocuvanje glasova h i f;

a)Upotrebu turcizama u nasem jeziku (i knjizevnom jeziku) najelementarnije prikazuje djelo Mese Selimovica "Dervis i smrt" i pjesma Skendera Kulenovica "Na pravi put sam ti, majko, izas'o".

b)Fonema h cini sastavni dio konsonantizma muslimanskog govora, tj. da je cuvanje h opstemuslimanska crta, dok se taj konsonant kod katolika i pravoslavaca, po pravilu, gubi. Dok je kod muslimana h zastupljeno npr. dodjoh, kod Hrvata i Srba ga nema ili kao sto ga nema niti kod irenica (stra, gra) umjesto strah, grah i dr. Dok je odlika muslimanskih govora primjena foneme h , kod Hrvata i Srba se najcesce uklanja sonantima "v" i "j" (uvo, njijova, snaja). Umjesto "h" u tim govorima je cesto "k" (dodjok), ili "g" (od njig, uzeg). Sto se tice imena lijepo se "h" u izgovoru spominje (Haso, Huso, Husnija, Hercegovina), dok je to kod Hrvata i Srba (Aso, Uso, Usnija,Ercegovina). Mogli bismo navesti veliki broj primjera, ali nam to sada nije potrebno.

Bosanski jezik nije djelo pojedinaca: stvarali su ga Bosanci, stoljecima. Stoga uopste nije "politicko nasilje nad jezikom" reci da Bosanski muslimani govore bosanskim jezikom.

A sto se tice spoljne historije naseg standardnog jezika, zapavo je svojevrsna prica o tradiciji unitarizma na ovim prostorima i nju ovdje nije vrijedno niti spomenuti.

" Cuvaj rode, jezik iznad svega,
U njem zivi, umiri za njega".

Salihaga: Cuvajmo materinski jezik, "Bosnjak". List za politiku pouku i zabavu,I / 1891, br.5, Sarajevo, 30.jula 1891, str.1.

Nas jezik je nas moral i ne treba osobit trud da bismo objasnili pojam: BOSANSKI JEZIK

preuzeto sa:http://www.camo.ch

Dokumentarac Avde Huseinović o mitu "Dobrovoljačka" U filmu svjedoče Stjepan Kljuić, Ejup Ganić, Jovan Divjak, Zaim Backović Zagi, Ismet Dahić, Dževad Topić Topa, Jusuf Pušina...

 Ovo je četvrti Huseinovićev dokumentarac snimljen u produkciji "Habera".

 Riječ je o neispričanoj priči o 2. i 3. maju 1992. godine, kada se odigrala jedna od ključnih bitaka za odbranu BiH, o kojoj u filmu svjedoče Stjepan Kljuić, Ejup Ganić, Jovan Divjak, Zaim Backović Zagi, Zoran Čegar, Ismet Dahić, Dževad Topić Topa, Jusuf Pušina, Emir Zlatar, Hasan Dolovac i mnogi drugi.

Film "Bosna ili smrt" je dokument koji raskrinkava namjere Srbije da od svog velikog vojnog poraza sagradi novi lažni mit nazvan "slučaj Dobrovoljačka".

Tog 2. maja 1992. agresorska JNA, sa svojim najelitnijim jedinicama koje su predvodili pukovnik Milan Šuput i major Marko Labudović, krenula je u opći napad na Sarajevo, na zgradu Predsjedništva i institucija RBiH.

Plan je bio zauzeti Sarajevo, a kasnije ovladati i BiH. Huseinovićev film svjedoči o tome kako je napad uspješno odbijen na svega 150 metara od zgrade Predsjedništva BiH zahvaljujući herojstvu slabo naoružanih sarajevskih branilaca.

Podsjetimo, u nastavku te operacije jedinice JNA na aerodromu u Sarajevu otele su tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića, koji se vraćao s pregovora u Lisabonu. Izetbegović i nekoliko osoba koje su bile s njim tada su odvedeni u kasarnu JNA u Lukavici.

- Osim priče o dešavanjima iz sata u sat tokom 2. i 3. maja 1992. godine, autentičnim snimcima, izvještajima i dokumentacijom do koje smo uspjeli doći prezentirat ćemo javnosti i zlo koje je JNA do maja 1992. počinila po BiH, od napada na selo Ravno, u septembru 1991. godine, do osvajanja Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Foče, Bosanskog Šamca, Bratunca i Vlasenice, pa sve do napada na Sarajevo, Mostar, most na Savi u Brčkom (gdje je ubijeno 80 ljudi) tokom aprila 1992. - rekao je Huseinović za "Dnevni avaz".

Tog 2. maja 1992. godine elitne jedinice JNA, po naredbi generala Milutina Kukanjca i Vojislava Đurđevca, izvršile su i diverziju u Glavnoj pošti u Sarajevu, čime su uništene rejonske centrale i drugi TT kapaciteti, uređaji za napajanje, računarska oprema, unutrašnjost pošte je u potpunosti izgorjela, a van funkcije se našlo 45.600 telefonskih priključaka.

„Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.
Laž je srpski državni interes.Laž je u samom biću Srbina.

U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.

Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž...Dobrica Ćosić

Film „KRVAVI PLES PO ŠEHERU je snimljen u produkciji Udruženja za zaštitu istorijskih vrijednosti BiH „HABER i on je neispričana priča o velikim ratnim pobjedama u odbrani grada Sarajeva, kao i o strahotama kroz koje su prošli građani Sarajeva tokom opsade u periodu 1992-1995. godine. U filmu svjedoče preživjeli akteri o napadu na Policijsku školu Vraca 05.aprila 1992. godine - koji je označio početak agresije na Sarajevo, o dešavanjima ispred Skupštine BiH 05. i 06. aprila 1992. godine kada ginu i prve civilne žrtve u Sarajevu Suada Dilberović i Olga Sučić, o pobjedi nad Šešeljevim paravojnim jedinicama 21.aprila 1992. godine kod slastičarne Palma, o pogibiji sarajevskog heroja Vinka Šamarlića na Hrasnom brdu 08.juna 1992. godine na dva dana prije nego je trebao ponijeti bosansku zastavu na otvaranju Olimpijade u Barseloni, te o jednoj od najslavnijih pobjeda sarajevskih branilaca - bici „11 plavih kod Željinog stadiona. Ovo je i eksluzivna istraga o učešću ruskih dobrovoljaca u napadima na Sarajevo, a tu je i priča o svirepim zločinima Veselina Batka Vlahovića nad civilnim stanovništvom Grbavice. Inače, ovo je nastavak prvog dijela "Vanzemaljci iznad Sarajeva" koji je urađen 2008. godine.

Nase neprijatelje ne vezuje nista osim zelje da nas uniste:

Da ja sam taj ludak
sto ti mira ne da
fanatik znaj, rodjen
samo da te gleda


Jedini lik koji se
opisat ne da
drugaciji od svih
onih sto si srela ti

Hamajlija si moja ti
kraj srca cu te nositi
u privjesku od zlata
na lancu oko vrata
hamajlija, hamajlija
hamajlija si moja ti

Daj mi bar znak
da ce od nas nesto biti
ti si ko zrak
ja te moram udisati

Dosadan sam ali
neces pogrijesiti
nikada se neces
moci mene rijesiti

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=41543&HOLANDIJA:_DEBATA_O_IMIGRANTIMA_-_SMETAJU_MUSLIMANI_I_JEVREJI

Sedmi kolektivni ukop i dženaza za bošnjačke žrtve bit će obavljen sutra 23. aprila na šehidskom mezarju “Rakita”. Uz organizovan besplatni prevoz, očekuje se prisustvo između 4 i 5 hiljada građana iz cijele Bosne i Hercegovine. Mezarje “Rakita” bit će na dan ukopa pokriveno internet signalom, tako da će sve medijske ekipe imati besplatan pristup internetu.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=41538

Uostalom, funkcija koju obnašam nije profesionalna nego politička. Svakom je jasno da posao ministra kulture i sporta nije da sklada opere, glumi u filmovima (ili reklamama), slika, piše poeziju ili, pak, trči na 110 m s preponama, nego da stvara pogodan ambijent i efikasno rješava probleme sa kojima se suočavaju umjetnici i kulturni i sportski radnici.

vise:http://www.sarajevo-x.com/bih/politika/clanak/110417017

Živimo u vremenu apsurda. Sasvim normalno prihvaćamo kad je neko prema nama grub, zloban, kad odbije uraditi nešto što bi trebao, što nas povrijedi i kad za to nema nikakav razlog. Iznenadi nas, ostavi bez teksta, čak nas rasplače lijepa riječ, običan ljudski gest.

Od kad sam počela objavljivati u Hrvatskoj i sa tih prostora su mi se počeli javljati neki obični, mali, dragi ljudi. Šalju razglednice, pisma, e mailove, pišu poruke. A ja odgovaram. Među prvima mi je počeo pisati jedan stari gospodin, penzionisani profesor iz dalmatinskog grada. Neću pisati njegovo ime zbog onoga što slijedi. Helem, pismo po pismo, razglednica po razglednica, i odjednom se činilo da se zapravo dobro poznajemo. Pisao mi je o sebi, ženi, djeci, unucima, bolestima koje je starost donijela, strahvima, ljubavi prema moru, kamenu, prastarim stablima maslina...

Onda su prestala stizati i pisma i razglednice. Kad god bih pomislila na njega, istini na volju to nije bilo često zbog jurnjave u kojoj živimo i svakodnevne okupiranosti tekućim problemima, javilo bi se nelagodno pitanje: da se nije ozbiljno razbolio, da nije... Onda je stiglo pismo pjesnika i bibliotekara, prijatelja moga profesora, u kome mi je napisao kako je njegov prijatelj upao u pravu krizu, kako je beznadežno nesretan, neutješan. Samo hoda okolo, a mira ne nalazi. Žena mu oboljela, rak uzeo maha, kasno je operativni zahvat, čak i za hemoterapiju. Predloženo je zračenje koje bi se trebalo obavljati u splitskoj bolnici. Međutim, u bolnici nema mjesta, u dogledno vrijeme ga neće ni biti. U prvi mah sam se osjetila zatečenom i bespomoćnom, ružan je, poražavajući je osjećaj da si nemoćan. Onda sam se sjetila Izeta Hozo, kolege iz klase na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Izet je voditelj Odjela za gastroenterologiju i hepatologiju Kliničke bolnice u Splitu, doktorirao je medicinske nauke, profesor je na Medicinskom fakultetu i ugledan znanstvenik, autor više radova i kjniga. Uzmem mobitel i nepišem kratku poruku: Žena mog prijatelja bi trebala na zračenje u tvoju bolnicu, a mjesta nema. Poslala sam poruku pa napravila limunadu, a odgovor je već stigao. Kratak: Pošalji podatke.

Drhtaj

Obuzelo me uzbuđenje, u samom srcu sam osjetila drhtaj. Nakratko. Napišem: Imam samo broj telefona 023...

Ne prođe ni petnaest minuta, telefon zvoni. Stari, dobri doktor Izet Hozo kaže: Nuro moja, te sam ljude šokirao.

I ispriča mi. Stari gospodin nije bio u kući. Hodao je okolo tražeći, a ne nalazeći mira. Javila se kćerka. Kad se Izet predstavio kao voditelj u splitskoj bolnici žena se prenerazila, a kad je rekao da zove zbog smještaja njene majke u bolnicu jer sam ga ja pozvala, žena se načisto šokirala. Vidim da mu ništa nije jasno. Objasnim mu da te ljude uopće ne poznajem, da smo se samo dopisivali, da mi jednom napisao broj telefona kad me čisto molio da muž i ja ljetujemo kod njih.

- Onda nije ni čudo što je tako reagirala - kaže meni moj kolega Izet.
- Kako nije, pa to je najnormalnije, najmanje što sam mogla uraditi. Nije mi jasno zašto danas ljude ne pogađaju ružne, nego lijepe stvari.

Govorim to, a mislim kako sam i sama zasuzila kad me je nazvao i rekao da će sve poduzeti. Hvala ti, Izete moj. Vazda si bio ljudina. I onda, davno, davno, kad smo bili sasvim mladi iz tvojih očiju je tekla dobrota.

Moja generacija iz sedamdesete

Poslije sam sjedila i razmišljala o dragim kolegama iz moje generacije. Ima tu sjajnih ljudi, izuzetnih stručnjaka, velikih humanista. Nabrojat ću nekoliko sa uspješnom karijerom. Sjećam se Zore Vukobrat-Bijedić koja je sa mnom dijelila razred i u Medicinskoj školi ne Bjelavama, poslije smo zajedno studirale. Lijepa, samozatajna, intelektualno superiorna djevojka sada je profesor, šef Klinike za gastoenterologije KC Sarajevo. Obje smo bile odlikašice i nijedna se nije šminkala niti frizirala. To nam je bilo zajedničko.

Rešad Pašić, sjajan, zgodan, visok momak, sin profesora fizike. Dosta nas je došlo kada je polagao da vidimo kako će otac ispitivati sina. I gle, otac prepušta nama da mi postavljamo pitanja. Prekrasno. Paja je sada doktor medicinskih znanosti, predsjednik svjetskog udruženja minimalne laparaskopske ginekologije. Zoran Potparić je ugledni estetski hirurg u SAD-u, Emir Solaković je profesor doktor vaskularne hirurgije, Edina Bešlagić profesor doktor medicinske mikrobiologije, Nada Koluder- Ćimić je docent i šef na klinici za infektivne bolesti, draga Nada Pavlović je docent na gastoenterologiji KC u Tuzli...

Pa, prof.dr. Edib Korkut, onkolog, kućni prijatelj Billa Clintona. Moj dobri Edib je mojoj dragoj, teško oboljeloj, sada pokojnoj prijateljici Slavici, "izganjao" socijalno osiguranje. Pa meni silno drage doktorice, vrhunski specijalisti – Zulejha Rizvanbegović i Zorica Beroš (cure, sjećate li se Zulejhine djevojačke večeri?) Sigurna sam kako sam mnoge nehotice izostavila.

Ljudi moji, hoćemo li se ove godine najzad okupiti, prvi put nakon sedamdeset pete? Ponosna sam na moju generaciju 70/71. Malo je takvih, garant!

Piše: Nura Bazdulj-Hubijar

“sandžak” – Dok Bošnjaci Sandžaka preskaču prepreku za preprekom u užurbanom šprintu ka potpunom zaokruženju odbrambenih mehanizama samozaštite od režimskih nasrtaja na njihovo jedinstveno nacionalno tkivo, usijane glave i dalje pokušavaju zapaliti tribine i, makar lupajući kašikama u tendžere, izvući svoj propali projekt iz beznadežne situacije.

Jer, jako je nezgodno i valja odgovarati pred publikom za sva pogrešna rješenja, truhlu koncepciju, niz niskih udaraca, ali nadasve potcjenjivanja protivnika koji, iako sastavljen isključivo od domaćih igrača, superiorno vlada svakim pedljom terena. Ne pomažu ni potkupljene sudije, ni prljava igra, ni poništavanje golova, ni namještanja slobodnih udaraca i penala – jednostavno stasala je pobjednička generacija, koja uz svog kapitena, svako malo zatrese mrežu skupo plaćenog protivničkog golmana. Već je i najstrastvenijem režimskom navijaču postalo jasno kuda vode jeftini trikovi uspaničenog rukovodstva državnog tima, a ponosni bajraktari slobode bošnjačkoga naroda odavno čitaju i agresivnu i pasivnu strategiju protivnika i taktički mudro odgovaraju na svaki pokušaj ugrožavanja svog dijela terena.

Jedna od najstarijih režimskih mućak-taktika jeste falsificiranje autohtonih bošnjačkih vrijednosti da bi se isti obesmislili i doveli u pat-poziciju paralelizmom. Tu strategiju rabe još od vremena Kralja Aleksandra i skopske Kraljeve medrese, koja je bila formirana da bi se školovali duhovnjaci po mjeri vlasti. Istu taktiku pokušali su primijeniti i zadnjih godina u Sandžaku, tvoreći paravjerske institucije s ciljem slabljenja i uništenja jedinog preostalog autonomnog i slobodarskog dijela bošnjačkog bića. Pedeset godina infiltracije udbaških kadrova unutar Islamske zajednice pokazalo se nesposobnim da se kontrolira energija regeneracije i izgradnje vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Država je morala mijenjati taktiku, izvući istrošene polutane iz tog nezaustavljivog progresivnog pokreta i stvoriti im ambijent u kom će nastaviti obavljati kvislinšku misiju. Dobrom čitaču nije mogla promaći najava takvih scenarija ravno godinu dana prije otvorene agresije na institucije Islamske zajednice. Naime, gostujući 2006. godine u emisiji Ključ na RTS-u sa Slavenkom Terzićem i Muhamedom Jusufspahićem, Darko Tanasković je izjavio: „Vlast mora uspostaviti kontrolu nad obrazovnim i odgojnim institucijama Islamske zajednice.“

Dakle, još tada je najavljen rat Islamskoj zajednici i sugeriran glavni razlog tog rata: uspostava kontrole nad obrazovnim i odgojnim institucijama koje nisu pod direktnim patronatom režima, odnosno onim institucijama u kojima se mladi muslimani obrazuju bez grča i konstantnog nametanja inferiornog odnosa spram srpskog naroda. Nije bilo moguće odjednom neprimjetno ovladati ni Medresom ni Fakultetom za islamske studije, pa čak ni obdaništima Reuda i Wildan. To je, prema scenariju, trebao biti drugi korak invazije na IZ. Nakon neuspjeha prve faze, direktnog udara na IZuS, postalo je jasno da nikada neće ispuniti ni drugu. Zato se krenulo u formiranje paralelnih obrazovnih institucija čiji je cilj legalizacija pečata da bi se davale diplome beogradskom kadru koji će imati zadatak da duhovno unakazi muslimansku mladež i obesmisli one vrijednosti islama koje se sadrže u samom fundamentu te religije: moral, iskrenost, ponos, čast i dostojanstvo. Ali ne samo to, napuštanjem IZuS saradnici beogradskog režima su praktički ostali bez vidljivih izvora primanja što je dodatna opasnost da se stopostotno raskrinkaju. Ako neko živi luksuzno a nema vidljivih izvora primanja, postaje očigledno da je na nečijem tajnom platnom spisku, u ovom slučaju državne bezbjednosti.

Da bi njihova primanja imala makar prividan smisao, država je nelegitimno iz Vladine komisije za vjeronauku isključila prof. dr. Mevluda Dudića i trideset devet vjeroučitelja IZuS iz srbijanskog obrazovnog sistema da bi na njihova mjesta postavila nekvalificirana i kriminogena lica. Time su zadovoljeni apetiti niskorangiranih saradnika DB-a iz redova paravjerske tvorevine. Pozicija krupnijih agenata nije omogućavala takvo što, njih je trebalo uzdići na „akdemski nivo“, formiranjem nekakve visokoškolske ustanove koja će visokoprofiliranim agentima davati pravni okvir djelovanja, ali i pokušati parirati FIS-u. Da apsurd bude veći, formiraju se Beogradski islamski fakultet i njegovo istureno odjeljenje u Novom Pazaru u martu mjesecu i navodno dijeli šezdeset pet indeksa studentima bez ikakvog prijemnog ispita i raspisanog konkursa. Falsifikat je na samom početku raskrinkan ne samo spomenutim činjenicama već i kadrovskom strukturom. Na čelu te institucije postavljen je provjereni udbaški kadar koji se javno hvalio po Novome Pazaru da je kupio i magistarsku (4500 DM) i doktorsku (9000 DM) diplomu, te nudio istu stvar potencijalnim kupcima.

Na koncu, država ovakvim falsificiranjem želi postići još jednu stvar. Ona je obavezna iz budžeta odvajati sredstva za finansiranje crkava i vjerskih zajednica. Stvaranjem paralelnih institucija, režim će upumpavati novac u njih i prati ga kako bi izbjegao obavezu davanja istog legitimnim i autohtonim predstavnicima muslimana IZuS, kao što su nedavno pokušali oduzeti stipendije studentima FIS-a. Doduše, država ionako nije vraćala sredstva vjernika kao poreznih obveznika IZuS, već je isti prosljeđivala SPC i njezinim ispostavama u susjednim državama.

Nezamislivo je da poreska sredstva građana Srbije idu za finansiranje institucija drugih država. Ali, Srbija je zemlja apsurda, srbijanski režim fabrika falsifikata, a ideološka osnovica velikosrpskih projekata fašisoidna potka sadržana u programima Načrtanija  Ilije Garašanina, Homogenoj Srbiji Stevana Moljevića, Instrukcijama Draže Mihajlovića, Memorandumu Sanu, tajnom Memorandumu II SANU i Nacionalnoj strategiji očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu koju je Vlada Srbije usvojila kao dio zakona ZOD 2011. godine.

Autor: Jahja Fehratović

Koordinacija KBSA u državi WA je pokrenula peticiju podrške za rezoluciju u parlamentu države Washington. 

Zelimo da vas upoznamo o trenutnom stanju akcije o usvajanju senatorske rezolucije da se 11 Juli, 2011 u drzavi Washington proglasi kao Dan sjecanja na zrtve genocida u Bih 1992-1995.

Do sada imamo finalnu verziju rezolucije i nakon sastanka sa drzavnom senatoricom Maralyn Chase (Shoreline District) ona je pristala da bude sponzor rezolucije i da je predstavi u drzavnom senatu na glasanje. Senatorica Chase je inace velika prijateljica bosanskog naroda u drzavi Washington i nama je cast  sto je ona pristala da predlaze nasu rezoluciju.

Vazno je da mi kao zajednica pokazemo senatorici Chase i drugim senatorima da postoji veliki interes i podrska za ovu rezoluciju. U tom smislu pokrenuta je PETICIJA sa ciljem da se skupi sto vise potpisa koje bi senatorica koristila kao argument za usvajanje ove rezolucje.

PETICIJU MOZETE PRONACI NA LINKU:

http://www.petitiononline.com/11071995/petition.html Na datom linku potrebno je da unesete svoje ime (name), e-mail adresu (e-mail address), i grad u kojem zivite (city). Ako hocete mozete napisati komentar u kojem kratko kazete sta ova rezolucija vama znaci.

Pozimavo sve zainteresovane da se sljedecih 7 dana ukljuce u prikupljanju sto viseg broja potpisa za peticiju i na taj nacin pomognemo senatorici Chase u realizaciji ovog vaznog projekta.

Molimo vas da odmah POTPISETE nasu PETICIJU i da ovaj e-mail (sa linkom za peticiju) posaljete (forvardujete) vasoj rodbini i vasim prijateljima preko e-maila. Zamolili bih sviju da posalju ovaj e-mail najmanje 5 drugim ljudima i tako da se znaje o ovoj peticiji siri i sve vise potpisa skupi.

Uz vasu pomoc Bosanske zrtve genocida nikad nece biti zaboravljene. Hvala vam na pomoci!

Mirza Velagic
Clan UO Kongresa Bosnjaka Sjeverne Amerike u Drzavi Washington (KBSA-WA)

http://www.bosniak.org

Slavica Vučić, predsedavajuća Komisije za granice Bosne i Hercegovine rekla je za "San" da viši organi vlasti treba da odluče hoće li se pristati na razmenu teritorija, koje je od BiH zatražila Srbija.

Podsećanja radi, Srbija od BiH traži razmenu teritorija na međudržavnoj granici kod hidroelektrana Zvornik i Bajina Bašta, te u blizini Rudog, a zahtev za razmenu podnešen je još na sastanku državnih komisija BiH i Srbije održanom u maju 2010. godine.

"Mi ne možemo pristati na bilo kakvu razmenu teritorija bez saglasnosti viših organa, a to je ovom slučaju Veće ministara BiH. Međutim, poznato je da nakon izbora, vlast nije formirana, tako da je ovo pitanje za sada još nedefinisano. Ono će biti rešeno u zavisnosti od interesa dvaju država", kaže Vučić.

Na ovim prostorima proteklih stoljeća islam opstaje zahvaljujući Allahovoj dž.š. volji, a potom vakufima koje su veliki dobrotvori ostavili da služe vjeri, znanju, moralu, a sve za dobrobit šire ljudske zajednice. Posljednjih decenija svjedoci smo raznih oblika otimanja i uništavanja vakufske imovine. Najveći dio vakufa je uzurpiran od strane komunističkih vlasti u nekoliko navrata poslije Drugog svjetskog rata. Najavljena je demokratizacija cjelokupnog društva, što podrazumijeva otvaranje nove stranice za vjeru, vjerske zajednice i vjernike, u smislu ostvarivanja svojih vjerskih prava, kao i najave da će dio zuluma učinjenog prema vjeri u proteklom periodu  biti otklonjen.

U tom smislu već je u proceduri Zakon o vraćanju oduzete imovine vjerskim zajednicama. Međutim, ovih dana smo svjedoci da oni koji su bespravno eksploatisali tu vakufsku imovinu proteklih godina, nastoje preteći pomenuti Zakon i pod geslom privatizacije prodati sljedeće vakufske objekte i zemljišta:

* U Novom Pazaru:

• Islamske ustanove, gdje je trenutno smještena robna kuća "Pazarka",

• zemljište kod Pete mjesne zajednice na Hadžetu,

• zemljište sa nedovršenom zgradom dječijeg vrtića na Poilima,

• zgradu stare Novopazarske banje i okolno zemljište,

• ugostiteljski objekat preduzeća "Lipa" na Musali,

• samoposlugu preduzeća "Uniprom", takođe na Musali,

• zemljište u krugu bolničkog kompleksa.

* U Sjenici:

• zemljište u krugu starog pogona Fabrike "Raške",

• zemljište taksi-placa kod Autobuske stanice i dio Ambulante na njemu.

* U Tutinu:

• zemljište desno od Glavne džamije.

* U Prijepolju:

• zgradu društvenog preduzeća "Svetlost" (ranija "Musala"),

• zgradu Veterinarske stanice u Šarampovu, podignute na temeljima stare Medrese.

* U Priboju:

• zemljište u starom gradu "Brijeg",

• stambenu zgradu, takođe na "Brijegu",

* U Rožajama:

• zgradu škole "Mustafa Pećanin" na fakufskom zemljištu u centru grada.

* U Bijelom Polju:

• objekat "Elektro-prenosa" u centru grada na temeljima porušene Harem džamije, i druge vakufske parcele i objekte.

Od svih pripadnika islama i drugih dobrih ljudi očekujemo da se na ovakve ponude, kao eventualni kupci, ne pojavljuju, da imaju u vidu da je vakufska imovina neotuđiva i da spada u red islamskih svetinja, te da će eventualni saučesnici u otuđivanju i uništavanju vakufske imovine, kako oni tako i njihove porodice, biti veliki gubitnici na ovom i budućem svijetu.

Muftijstvo sandžačko najoštrije osuđuje antimuslimanske poruke izrečene u emisiji „Re-akcija“ pod naslovom „Ko vlada Kosovom“ Televizije B92 od ponedjeljka 11.04.2011. god. u 21 sat.

U toku emisije po ko zna koji put samozvani ekspert za islam Darko Tanasković iskazao je svoje antiislamske i antimuslimanske stavove, ovaj put upotrijebivši sintagmu „psi džihada“, čime se časna kur'anska riječ džihad, a to znači vjera islam, skrnave. U emisiji su korištene sintagme „gomila Kur'ana“ i „gomila džamija“, što predstavlja govor mržnje i uvredu najdubljih osjećanja vjernika.

Muftijstvo sandžačko od direktora i glavnog i odgovornog urednika Televizije B92 traži hitno javno izvinjenje, kao i prestanak ovakvog odnosa ove medijske kuće prema islamu i muslimanima. U protivnom, Muftijstvo će zatražiti od najviših organa Islamske zajednice pokretanje odgovornosti ove medijske kuće pred nadležnim sudskim organima, a od Radio-difuzne agencije zatražiti oduzimanje dozvole za emitovanje programa.

Informativna služna Muftijstva

Bojim se da nemamo državotvorne svijesti i da uvijek lutamo i tražimo krivca u drugome

- Upravo ovako, kao danas, padao je snijeg kada smo iz Potočara prvi put otišli u šume iznad Srebrenice - sjeća se u ekskluzivnoj ispovijesti za "Dnevni avaz" legendarni komandant odbrane Srebrenice Naser Orić. 

Devetnaest godina od formiranja Armije RBiH, Orić se prisjeća da su se tih dana branioci u njegovom kraju morali kriti čak od "naših ljudi". Upravo su Bošnjaci, kaže, vjerovali da je šačica domoljuba, mahom aktivnih i rezervnih srebreničkih policajaca, zapravo samo grupa "željna belaja".

Nesvjestan narod 

- Naš narod nije bio svjestan da će početi rat, da je JNA naoružala Srbe. Bila nas je šaka... Imali smo samo policijsko naoružanje. E, iz tog jezgra nastale su oružane formacije koje će kasnije preći u TO Srebrenice, pa Armiju RBiH. Bošnjaci u početku nisu znali šta nas čeka, mislili su sve će trajati dan-dva. Tek kada su nas četnici opkolili i kada su počeli ubijati zarobljene Bošnjake u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu i kada su u džamiji u Glogovu zapalili Bošnjake, svi su postali svjesni šta nas čeka. Armija RBiH praktično je nastala iz krvi i nevolje - priča Orić, ističući da smo se "samo borili za svoja ognjišta".

Legendarni komandant smatra da je formiranje Armije RBiH bilo od neprocjenjivog značaja za BiH, kamen temeljac opstanka države. Posebno je to, smatra on, važno za bošnjački narod, koji je tada prvi put u historiji dobio oružanu silu i državu

vise na :

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/31000-ekskluzivno-naser-oric-za-dnevni-avaz-armija-je-nastala-iz-krvi-i-nevolje.html

Danas je u Komemorativnom centru u Tuzli izvršena identifikacija posmrtnih ostataka četiri osobe, a riječ je civilima bošnjačke nacionalnosti, nestalim u protekloj agresiji na području opštine Vlasenica. Na osnovu podudarnosti DNK-a nalaza izolovanih iz uzoraka kosti uzetih sa ekshumiranih posmrtnih ostataka i profila dobivenih iz uzoraka krvi krvnih donatora nestalih osoba, danas su identifikovani:

1-Imširević Ajkuna rođena 1921.godine, ubijena u desetom mjesecu 1992.godine u selu Mršići općina Vlasenica
2 -Muminović Ibro, prijeratni nastavnik OTV u O.Š.”Devetnaesta birčanska brigade” Vlasenica, rođen 08.avgusta 1952.godine, ubijen 1992 u Vlasenici
3-Ambešković (Mehe) Adnan 1967-1992 Vlasenica
4-Dautović (Bajro) Ahmet 1933 – 1992 Vlasenica
vise:

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=41436&23._APRILA_-_DŽENAZA_U_VLASENICI_ZA_18_BOŠNJAKA_STRADALIH_U_GENOCIDU

>>>Романијски Четнички покрет<<<

I poslije Franja, Ivo!

Ovakve izjave smo već ranije imali prigodu slušati od haških uhićenika Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, dodaje se.

Stranka demokratske akcije (SDA) Hrvatske izražava svoje duboko ogorčenje izjavom predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića u kojoj iskazuje "svoju duboku zabrinutost" za mogući porast ekstremizma u susjednoj državi Bosni i Hercegovini "u kojoj živi veliki broj muslimana", priopćeno je danas iz ove stranke.

Ovakve izjave smo već ranije imali prigodu slušati od haških uhićenika Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, dodaje se.

Najmanje što smo mogli pretpostaviti da će te se pridružiti osvjedočenim ratnim huškačima i kreatorima genocida nad pripadnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Vi ste to učinili i veoma smo zabrinuti zbog mogućeg generiranja širenja nesnošljivosti u cijeloj regiji, navodi se.

Gospodine predsjedniče, poručuje SDA Hrvatske, već smo ranije uočili vašu spremnost koketiranja s Miloradom Dodikom koji je samo u jednoj stvari dosljedan a to je nestanak i raspad Bosne i Hercegovine. Za nas je Milorad Dodik bio i ostao sustavna prijetnja postojanju neovisne i cjelovite Bosne i Hercegovine, ističe se.

I dok cijeli svijet nastoji marginalizirati njegov rad vi, gospodine predsjedniče, dajete mu pojačani legitimitet u daljnjoj destrukciji dijelova Bosne u kojima njegova vlast nije upitna. Stoga nismo iznenađeni da se iznova u dijelovima pod ingerencijom Milorada Dodika iznova događaju napadi na sakralne objekte islamske i katoličke provenijencije i na pripadnike nesrpskog življa, poručuje se u priopćenju.

Za razliku od vaše izjave, pozdravljamo smirenu i dostojanstvenu izjavu dr. Franje Topića (predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak) koji živi u BiH i koji dobro zna da većina Bošnjaka nije za radikalizaciju, stoji u priopćenju SDA Hrvatske.

Dr. Tanković: Devedesetih godina je na isti način srpski narod pripreman na genocid u BiH

Predsjednik Stranke demokratske akcije kritizirao je predsjednikovu izjavu u kojoj je rekao kako misli da bi ratovi u Libiji mogli utjecati na radikalne muslimane u BiH

Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Šemso Tanković komentirao je izjavu Ive Josipovića koju je dao za Reuters. Predsjednik je prije nekoliko dana rekao kako Hrvatska zabrinuto prati događaje u Libiji i na sjeveru Afrike jer bi oni mogli utjecati na radikalne muslimane u susjednoj BiH.

- Ispada da su muslimani krivi za sva zla ovoga svijeta. Devedesetih godina je na isti način srpski narod pripreman na genocid u BiH. To su riječi kojima su se služili Radovan Karadžić i Vojislav Šešelj - kritizirao je Tanković za Dnevnik.hr.

Da podsjetimo, hrvatski predsjednik u interview za agenciju Reuters istrčao se s nekoliko nepromišljenih rečenica, među kojima je i zaključak da je “Hrvatska u osjetljivoj situaciji zato što graniči s BiH u kojoj živi puno muslimana”. Josipović je muslimane u BiH stavio u kontekst nereda u arapskom svijetu, posebno u Libiji, kazavši da bi ih takva zbivanja mogla radikalizirati.

http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=41370

Dženaza, arhiv / Vijesti.ba

HADŽIĆI - Na mjesnom mezarju Đapići (Binježevo) u Hadžićima danas je klanjana dženaza i ukopano šest ratnih žrtava s ovog područja čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice na lokalitetu Đurđevača podno Igmana, udaljenom oko pet kilometara od Hadžića. Ukopani su Hajrudin Nizić, Ahmed, Kemal i Jusuf Poljo, Fuad Kunarić i Juso Alemić.

Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su zajedno s ostacima još osam osoba. To su Džemal i Nusret Gačanović, Mesud Valjevčić, Hasan Moco, Ismet Isić, Muhamed Bašić, Sifet Hrvat i Zahid Halvadžija.

Za 22. april najavljen je ukop još šest od tih žrtava na gradskom mezarju Kopišanj, a prema želji porodica, dvjema će biti klanjane pojedinačne dženaze 9. i 15. aprila na porodičnim mezaristanima Solakovići-Kiseljak i Kućice-Hadžići.

Ekshumacija iz masovne grobnice na lokalitetu Đurđevača podno Igmana počela je krajem prošle godine nakon što je uočena plitka masovna grobnica.

Hadžičko udruženje porodica nestalih odmah je alarmiralo da se iz zemlje već uočava potresan prizor - skeletni ostaci, dijelovi odjeće, dječija igračka lutkica...

Uslijedio je apel da se grobnica prvo zaštiti od eventulanog kontakta sa životinjama te od drugih mogućih nepogoda.

Ekshumacija je ubrzo počela i nakon preduzetih procedura i postupaka, utvrđen identitet ovih zvjerski likvidiranih Hadžićana.

Članovi Udruženja su u momentu pronalaska grobnice pretpostavljali da je riječ o nestalim mještanima koji su se tokom rata pokušali probiti na slobodnu teritoriju, ali su naišli na srpske položaje i stradali.

U međuvremenu je ustanovljeno da su to žrtve koje su odvođene direktno iz svojih kuća i ubijane.

Udruženje, koje je u kontaktu s porodicama odredilo datume i mjesto ukopa, pretpostavlja da na Đurđevači u blizini postoji još jedna masovna grobnica u kojoj se kriju ostaci 12 ili čak 16 žrtava, među kojima su tri žene, zlostavljane prije ubistva.

Pretpostavka je da ta grobnica krije ostatke nestalih mještana Donjih Hadžića koji su pokušali, ali nisu uspjeli domoći se slobodne teritorije.

Na takav zaključak ih navodi saznanje da je jedan od nestalih pri bijegu nosio u ruksaku lutkicu, već pronađenu na Đurđevači, igračku svog djeteta koje je majka pethodno uspjela izvući iz pakla.

Udruženje očekuje provjeru i čim prije ekshumaciju ako se ispostavi da su ove pretpostavke tačne.

(Vijesti.ba/Fena)

Jasmin Jusić / Vijesti.ba

SARAJEVO - Microsoft je objavio pobjednike 8. Europskog Foruma - Microsoft „Partners in Learning“, događaj na kojem se prepoznaju inovativni nastavnici koji uz pomoć kreativnosti i upotrebe novih tehnologija poboljšavaju nastavni plan i način na koji učenici stiču nova znanja. Iz cijele Europe, ukupno 6 nastavnika je osvojilo...

... prvu nagradu, a njih 18 je dobilo priznanje „lidera“ zbog načina na koje koriste inovativne tehnologije u sklopu svojih predavanja. Svih 24 pobjednika ovog foruma u Moskvi su postali kandidati za takmičenje na „Parneri u učenju“ – Globalnom Forumu koji se održava u novembru ove godine u Washington DC, SAD.

vise

http://www.vijesti.ba/biznis-dana/35855-Nastavnik-BiH-Jasmin-Jusic-osvojio-jedno-prvih-mjesta-Microsoftovom-Forumu-Inovativnih-Edukatora.html

Konzumiranjem hrane kao što su celer i peršun, koja sadrži prirodni flavonoid apigenin, može da se spreči leukemija, zaključili su holandski stručnjaci sa Groningenskog univerziteta.

Prema rečima Maikela Pepelenboša, jednog od učesnika istraživanja, testovi su pokazali da je apigenin - uobičajen sastojak voća i povrća - u stanju da zaustavi razvoj dve vrste leukemičnih ćelija i smanji izglede za njihov opstanak, preneo je Rojters.

S druge strane, međutim, holandski tim je utvrdio da apigenin može da umanji pozitivne efekte hemoterapije kod osoba kod kojih je leukemija već utvrđena.

Flavolnoidi su jedinjenja sa antioksidantskim svojstvima, koja štite ćelije od oštećenja molekulima kiseonika.

Neka prethodna istraživanja su pokazala da apigenin, kojeg ima u celeru, peršunu, crnom vinu, paradajz sosu i raznoj drugoj hrani na bazi biljaka, može takođe da bude koristan u prevenciji raka jajnika

BiH je jedna od najsiromašnijih i najzaostalijih zemalja u Evropi, i neka je.

Jedna od milion neobjašnjivih gluposti i budalaština koje smo proteklih godina uradili je i ta da već deset godina iz potpuno neshvatljivih razloga prepuštamo Hrvatskoj i Srbiji 22 miliona maraka svake godine koje bismo dobili da sami obavljamo kontrolu vazdušnog prostora iznad BiH. Razlog je, pazite sad, to što softver koji nam je isporučila neka španska firma, još ne funkcioniše najbolje. U proteklih deset godina to iznosi 220 nama, očigledno, nepotrebnih miliona maraka.

Naravno, nije to jedini primjer. Evropska komisija je spremila sto miliona evra podrške budžetima u BiH, a jedini uslov je da se dogovorimo u vezi s globalnim fiskalnim okvirom u BiH za naredne dvije godine. Da li se neko makar počešao po glavi što ovaj izuzetno povoljan kredit propada? Nekoliko miliona evra koje nam je EU donirala za izgradnju graničnih prelaza je takođe propao jer nismo uspjeli da izganjamo građevinsku dozvolu i papire... Zbog loših propisa, nepostojanja dogovora i nebrige naši poljoprivredni proizvodi često ne mogu ni primirisati u susjedne nam države, ali je zato BiH preplavljena lukom, kupusom, krompirom i mrkvom koju nam prodaju naši dalji i bliži susjedi. Takvih primjera ima milion...

I da li se poslije takvih stvari neko još može pitati zbog čega su nam najniže plate, najgori životni standard, a perspektiva da postanemo dio evropske zajednice zemalja praktički svedena na nulu? Naravno da je to logično i naravno da nas ne treba žaliti zbog toga. Bitnije je to kako će se pojedine partije dogovoriti u vezi s raspodjelom fotelja u federalnoj i državnoj vladi nego kakva će nam biti ekonomska strategija da popravimo deficit koji imamo sa svim zemljama s kojima trgujemo. Ali, barem ne možemo nikoga kriviti, u ovoj situaciji smo jer smo sami to zaslužili.

.Svako ima pravo da voli koga zeli a mrzi koga zeli,to je stvar srca I na to se ne moze uticati.Mnogi muslimani mrze druge muslimane iako je to vjerom zabranjeno,ali sta mi tu mozemo..Mozemo samo savjetovati

 "Neka vas mrznja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!Pravedni budite,to je najblize cestitosti..."(Al-Maide,-8.)

"Kada zavolis svoga brata muslimana,onda se s njim ne raspravljaj,ne cini mu stetu,ne raspituj se o njemu,jer mozda sretnes nekog njegovog dusmana koji ce ti slagati na njega i time vas razdvojiti."(Ebu Nuajme od Muaza)

Gustoća koštanog tkiva i mineralni sastav kostiju ovisi i o tome koliko često koristite mobitel. Elektromagnetska radijacija iz njih djeluje štetno na ljudske kosti, pokazalo je novo istraživanje. Elektromagnetska radijacija iz mobitela može negativno djelovati na čvrstoću ljudskih kostiju, pokazala je studija objavljena u martu u Journal...

... of Craniofacial Surgery.

Muškarci koji imaju naviku nositi mobitel na pojasu na desnoj strani, imaju smanjenu količinu minerala u kostima (BMC) i manju gustoću kostiju (BMD) na desnom kuku, tvrdi autor istraživanja dr. Fernando D. Sravi s National University of Cuyo, Argentina.

"Različiti sastav minerala i asimetrija desnog i lijevog kuka kod onih koji koriste mobitel u skladu je s efektom valova elektromagnetske radiofrekvencije", dodao je.

Razlika u kvaliteti koštanog tkiva među ispitanim muškarcima ovisila je o tome koriste li mobitele i o tome koliko ga dugo nose obješenog na pojasu, piše Net.

Iako je studija relativno mala, jasno ukazuje da dugotrajna izloženost elektromagnetskoj radijaciji iz mobitela može utjecati na mineralni sastav kostiju.

(Vijesti.ba)

Kako doznaje portal Vijesti.ba, iz izvora bliskih SDP-u, ovih dana “platformaši“ vrše veliki pritisak na OHR, odnosno Valentina Inzka, da poništi odluku Centralne izborne komisije (CIK) kojom je utvrđeno da izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH nije proveden u skladu sa Izbornim zakonom BiH.

Lagumdžija, kako doznajemo, ima informacije da će Sud BiH potvrditi odluku CIK-a pa žestokim pritiskom na OHR želi spriječiti donošenje ovakve sudske odluke.

Ukoliko bi Inzko poništio odluku CIK-a, mada je u to teško povjerovati,  to bi najviše išlo na ruku onima koji žele podjelu Bosne i Hercegovine, i kojima uostalom odgovara kršenja zakona i Ustava te legitimira ranije i sva buduća kršenja istih.  Nije tajna da Dodik gaji simpatije prema kršiteljima Ustava i zakona. 

U narednim danima, očigledno, neće se odlučivati samo o uspostavi vlasti u Federaciji već i o sudbini državnih institucija pa i same države.

S.Ć
(Vijesti.ba)

Предсједник Србије Борис Тадић поручио је на данашњем панелу Бриселског форума ''Приближавање Балкана ЕУ" да је нереално очекивати да се у БиХ може створити једна нација - Босанци

Желим онима који мисле да је у БиХ могуће створити једну нацију, Босанце, поручити да је то нереално", рекао је Тадић на панелу.

Истакавши да је очигледно да у БиХ тренутно постоје неки специфични проблеми и да има разлога за забринутост, Тадић је рекао да ће Србија прихватити свако рјешење до кога дођу лидери у БиХ, јавља дописник Срне из Брисела.

Одговарајући на питање да ли је одржавање заједничких сједница влада Србије и Републике Српске у сукобу са његовим тврдњама о односу Србије према БиХ, Тадић је рекао да је сарадња Београда и Бањалуке потпуно у складу са Дејтонским споразумом.

Он је истакао да се на свакој од тих сједница подвлачи да територијални интегритет БиХ не смије да дође у питање, те поручио да Балкан има Европску унију као заједничку визију.

"Будите сигурни да Србија неће учинити ништа што би негативно утицало на територијални интегритет БиХ, као ни Хрватска. Ми смо гаранти Дејтонског споразума", рекао је Тадић.

Он је оцијенио да је, осим очигледног резултата успостављања мира, Дејтонски споразум стабилизовао земљу и тако створио темељ за њену даљу изградњу, те подсјетио да је сарадња Београда и Бањалуке потпуно у складу са Дејтонским мировним споразумом.

Говорећи о Косову, Тадић је нагласио да сваки договор по том питању мора да почива на реалности на терену - да Албанци никад неће прихватити суверенитет Србије, као ни што Срби са сјевера ове покрајине никада неће прихватити суверенитет Косова.

Предсједник Србије је додао да је због такве реалности на Косову дијалог Београд-Приштина започео техничким, практичним питањима која би требало да олакшају свакодневни живот, како би се дошло до рјешавања тежих питања.

На панелу су данас учествовали и предсједник Владе Црне Горе Игор Лукшић, замјеник директора за проширење у Европској комисији Стефано Санино и амерички конгресмен и аутор идеје о "Дејтону 2" Мајкл Тарнер, који је рекао да ће можда рјешавање проблема у БиХ захтијевати и претходно рјешавање проблема на Косову.

"Посматрајући цјелокупну ситуацију у региону, 15 година након рата, можда би требало потражити једно заједничко рјешење на темељу 'Дејтона 2", рекао је Тарнер, који није улазио у детаље свог приједлога.

Ј.В.

U Komemorativnom centru Tuzla do sada su identificirani posmrtni ostaci tri nevino ubijena Vlaseničana: Hajrudin Muje Ahmetović (1927), Ramo Rašida Kuduzović (1927) i Šaćir Muje Redžić (1934). Očekuje se da će do sedme kolektivne dženaze, koja će biti obavljena 23. aprila ove godine, na Šehidskom mezarju "Rakita" u Vlasenici, za ukop biti spremna tijela više od 20 vlaseničkih šehida.

izvor:http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=41174

Министарство правде Србије упутило је аустријским правосудним органима захтјев за изручење пензионисаног генерала тзв. Армије БиХ Јована Дивјака, потврдила је данас за Срну министарка правде Србије Снежана Маловић.

В.Д.

Piše: Mirha Dedić

Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove „u kojima Srbija nije učestvovala", u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu „patentiran" je njegov nastavak - Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa „prethodnikom", dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i „bitke koje mogu biti i oružane". Prema saznanjima „SB" ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu.

„Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu...", pojasnio je riječi Vuka Jeremića, ministar policije i lider SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci.

Nakon posljednjih izjava srbijanskih zvaničnika čak i oni potpuno neupućeni teško više mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija usmjereni na stabilizaciju odnosa u regionu. Istražujući i pokušavajući da dobijemo odgovore na čemu se zapravo zasniva srbijanska politike prema Bosni i Hercegovini i državama u regionu, naš list je došao do senzacionalnog otkrića.

Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU ponio i epitet «oca nacije», nedavno je sa prof. Ljubomirom Tadićem, ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko akademika SANU-a, sačinio «Memorandum 2». žZa razliku od "Memoranduma 1" koji je ispisan u SANU osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, "Memorandum 2" je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Kako saznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku "čitanje bez daljeg rasturanja».

MEMORANDUM ZA NOVE BITKE
Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju (Hrvatska, BiH, Kosovo).

Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija može odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi u Haškom tribunalu - Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu Momčilu Perišiću. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske. Misli se na Radovana Karadžića, Miću Stanišića, Stojana Župljanina... Jedan od načina je da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicama i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu.

Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.

Također, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima sa EU-om.

Tu je i uputstvo kako se pažnja svjetske javnosti treba zaokupiti do prestanka mandata i rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i tražiti da se general Ratko Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, također je jedan od ciljeva Memoranduma 2.

Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa bivšim jugoslovenskim republikama.

MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA
Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast, slaba država". U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. «U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije», računaju autori Memoranduma 2.

Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala.

Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo „događanje naroda", s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je „brigom za položaj Srba u tadašnjim republikama".

Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednica u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstitutivan narod.

Autori «Memoranduma 2» nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića.

Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje.

Da se Tadić već angažovao u njegovom provođenju, govori i činjenica da je iznenađujućom brzinom otvorio još nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poručio da Beograd na Srbe u regionu ne može gledati kao na dijasporu. Kako naš izvor tvrdi, Tadićeva posjeta Crnoj Gori bila je isključivo sa ciljem da se što više građana Crne Gore na predstojećem popisu izjasne kao Srbi. Nakon žestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz novouspostavljene državne „Strategije o Srbima u regionu", izbačena je sporna odredba kojom se tražila politička konstitutivnost za Srbe u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Da nije bilo pritisaka i oštrog protesta zemalja u regionu, ova odredba posljednjeg dokumenta Vlade Srbije ne bi bila zamijenjena formulacijom "pojačane brige za Srbe u susednim državama". U tom kontekstu, iz Beograda poručuju da se o Srbiji više ne može govoriti kao o remetilačkom faktoru. Međutim, to nikako ne znači da je nestala i briga za Srbe u bivšim republikama. Upravo zato, ministar Jeremić hvali novu strategiju za Hrvatsku i Crnu Goru, ali i poziciju Srba u Bosni i Hercegovini.

„Republici Srpskoj prilično dobro ide, u tom smislu. Pre svega treba odati priznanje rukovodstvu Republike Srpske, na čelu sa predsednikom Dodikom, jer Srpska je danas stabilna, prosperitetna, Srpska korača sigurnim koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je potpuno posvećena da pomogne na svaki način", kaže Jeremić.

Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge polovine 20. vijeka, nedavno je za beogradske novine rekao da su Srbi u 20. vijeku izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. vijeku trebaju gledati kako se «u miru dobijaju izgubljeni ratovi». Ova njegova formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu sa izjavom prof. Ljube Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: «Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu".

NASTAVAK SNA O VELIKOJ SRBIJI
Nedavno usvojeni srbijanski Zakon o dijaspori i Srbima u regionu, čije je usvajanje u javnosti prošlo prilično neopaženo, a koji govori o tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu, što je samo eufemizam za veliku Srbiju, neodoljivo podsjeća na Memorandum SANU. Međutim, ne podsjeća slučajno. Njegovi autori su upravo akademici koji su ispisali "Memorandum 2". Na odredbe ovog zakona nije reagovao niko iz političkog i javnog života niti jedne zemlje u regionu.

Skoro neopaženo i u našoj kao i u političkoj javnosti zemalja regiona prošla je sjednica „Saveta za odnose sa Srbima u regionu" održana 8. februara ove godine, na poziv srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Osnovna i jedina tačka dnevnog reda bila je ona koja se odnosila na popis stanovništva koji bi se u svim zemljama regiona, osim u Srbiji, trebao održati u toku ove godine. Miodrag Jakšić, sekretar srbijanskog Ministarstva za dijasporu, rekao je da je „cilj sastanka da Srbija potakne Srbe nastanjene izvan Srbije da se izjasne kao pripadnici srpske nacionalnosti". Jakšić je naglasio da se „vlast u Srbiji protivi asimilaciji našeg stanovništva u zemljama regiona i eventualnom sprečavanju njihovog prava na slobodno izjašnjavanje tokom popisa". Srbijanski režim čak otvoreno ističe kako predstojeće popise u zemljama regiona smatra „jednim od najvažnijih u istoriji srpskog naroda". Naš dobro upućeni izvor ističe da je slijedeći korak politička i diplomatska borba za položaj Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a odmah potom i zahtjevi za teritorijalnu autonomiju (konstitutivnih) Srba u tim državama. Posljednji korak bi bio onaj koji Milorad Dodik, predsjednik RS-a, provodi u BiH.

Pomenutoj sjednici je prisustvovao i Milorad Dodik, koji je inače Tadićev sluga pokorni u izvršenju ciljeva iz «Memoranduma 2». Naš dobro upućeni izvor ističe da hapšenje generala Divjaka treba posmatrati u kontekstu provođenja ciljeva Momoranduma 2. Zapravo i pokretanje istrage protiv Ejupa Ganića, generala Jovana Divjaka, hrvatskog branitelja Tihomira Purde, dr. Vesne Bosanac predstavlja prebacivanje krivice, zamagljivanje istine, obmanjivanje javnosti i skretanje pažnje sa slučajeva koji se protiv srbijanskih zvaničnika vode u Haagu, što su glavi ciljevi novog srbijanskog memoranduma. U tom kontekstu je i Dodikova izjava da će policija RS-a uhapsiti generala Jovana Divjaka, Ejupa Ganića ili članove ratnog Predsjedništva BiH ukoliko se nađu na teritoriji RS-a i isporučiti ih Srbiji.

Boško Jakšić, beogradski publicista i analitičar, za naš list kaže da su zvaničnici iz Vlade Srbije prekoračili svoje ingerencije i da se održavanjem zajedničke sjednice u Banjoj Luci direktno miješaju u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini.

«Moje mišljenje je da to nije posao Beograda i da zvanični Beograd može samo da se opeče ukoliko nastavi sa jednom takvom politikom. Jedno je legitimna odbrana interesa Srba van Srbije, međutim, potpuno je drugo ako to može da zadire i čak da se podvede u mešanje u odnose unutar jedne suverene države. Tako da mi se, nažalost, čini da, što se tiče odnosa sa Srbima u Republici Srpskoj, Beograd nije izvukao dovoljno zaključaka koje je mogao na osnovu događaja koji su se dešavali u vrijeme Miloševića i Karadžića i da Beograd dosta rizikuju jer radi neke stvari koje su suprotne njegovom interesu. Pod tim interesom mislim pre svega da Evropska unija od srbijanskih zvaničnika očekuje jednu konstruktivnu saradnju, da se pomogne saniranju situacije u Bosni i Hercegovini, a ne da se ona dovodi do toga da Milorad Dodik otvoreno može da govori da će Bosna i Hercegovina proći kao bivša Jugoslavija i da će se raspasti.

Što se tiče uticaja Dobrice Ćosića i akademika i drugačije postavljenih velikodržavnih aspiracija o kojim vi govorite, u tom slučaju trebao bi da postoji ozbiljan plan zvaničnog Beograda kako on vidi Srbiju za dvadeset ili pedeset godina. Međutim, ja smatram da zvanični Beograd nema tu viziju koja bi dugoročno pozicionirala Srbiju i da postoji jedna politika koja ide cik-cak, koja se provodi od danas do sutra i u kojoj se vidno primećuju uticaji tih intelektualno-nacionalističkih krugova, gde je Dobrica Ćosić jedan od njihovih simbola. Taj uticaj bi prema političkim programima mogao i trebao da pripada stranci Vojislava Koštunice DSS, ali na žalost njega je moguće identifikovati i u Demokratskoj stranci na čijem se čelu nalazi Boris Tadić. Istina, Srbija ima svoja legitimna prava da se brine o položaju Srba van granice Srbije, da im pomaže, ako hoće da ulaže u Telekom Srpske, ali rešavanje nekih statusnih problema, to jednostavno ne dolazi u obzir jer je to već uplitanje u legitimne stvari suverene države», zaključuje za naš list publicista Boško Jakšić.

Nova strategija Vlade u Beogradu mnoge je podsjetila na čuveni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je, uvodeći pitanje ugroženosti Srba van Srbije, udario temelje programa Velike Srbije. Međutim, mnogi analitičari u Srbiji ne znaju da se zapravo radi o prepakovanom memorandumu, koji srbijanske vlasti uveliko provode.

Srđa Popović, beogradski advokat, u razgovoru za «Slobodnu Bosnu» kaže da su Ćosić i kompletna Miloševićeva ekipa iz devedesetih reaktivirani i angažovani na novim projektima.

«Mislim da se radi o tome da u svesti ljudi ovde ne postoji da je Srbija poražena u tim agresorskim ratovima i da se ceo taj projekat koji je počeo 1991. godine završio porazom. Zato je i taj takozvani prevrat kada je srušen Milošević ostao jedan ambivalentan događaj. Jedni su smatrali da je podvučena konačno crta na celu tu prošlost, drugi kao što su Vojislav Koštunica i Dobrica Ćosić smatrali su da se sklonio jedan predsednik, da je došao drugi a da oni nastavljaju tamo gde su stali. Taj frontalni sukob oko 5. oktobra doveo je zapravo do Đinđićevog ubistva koje je celu zemlju bacilo u apatiju i zaustavilo procese koje je on započeo. Tokom Koštuničine vladavine sve je pokušalo da se vrati u pređašnje stanje i sada, u trenutku kada počinjemo da se približavamo ulasku u EU koja je jedina tekovina Zorana Đinđića koja je preživala i ima podršku u javnosti, njih hvata panika i oni žele da uzvrate kontraudarom. Ja to osećam na sve strane i video sam pre neki dan kako su se uspaničili zbog zahtjeva specijalnog tužioca da ispita političku pozadinu ubistva premijera Đinđića. Odmah su prešli u snažan kontranapad. Pojavila se jedna peticija u kojoj se daje podrška Koštunici i njegovoj odluci da se ne odazove pozivu Tužilaštva. Koštunicu su podržali Đogo, Nogo, Brana Crnćević, Smilja Avramov, Vučelić, Dobrica Ćosić... to je kompletna ekipa iz devedesetih. Koštunica je sazvao glavni odbor svoje stranke na kojem je pozvao na pobunu nacionalnih samosvesnih i slobodnih Srba protiv kursa kojeg zemlja zauzima, a to je približavanje Evropi. Ja mislim da je sve to prilično anahrono i to je jedan očajnički pokušaj koji može da nanese veliku štetu. Oni su još uvek tu, oni su još uvek živi i još uvek nastupaju vrlo agresivno. Opasno je to što je zemlja u velikoj ekonomskoj krizi i to je pogodno podloga za tako neku populističku pobunu koju bi oni pokušali izvesti.

Što se tiče tih velikodržavnih aspiracije Srbije prema BiH, za koje me pitate, to je deo te stare politike, nacionalne strategije i taj projekat da će oni kad-tad da se dočepaju Republike Srpske i razbiju Bosni u Hercegovinu, oni od toga nikada nisu odustali".

«Memorandum 1» je prouzrokovao genocid, urbicid, ratne zločine i razaranja, međutim „Memorandum 2", prema njegovim autorima, treba da završi u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu ostvareni u ratu.

ĆOSIĆ: „SRPSKI PORAZI NISU KONAČNI"
Profesor dr. Nebojša Popov, sociolog i urednik lista Republika, za naš list kaže da velika briga srbijanske Vlade prema Srbima u Republici Srpskoj zapravo predstavlja liječenje rana sa Kosova.

«Svi nacionalizmi u bivšoj Jugoslaviji startovali su sa tezom o ugroženosti vlastitog naroda i što su bili grlatiji da tu ugroženost dramatizuju, time su opravdavali sve veće nasilje prema drugim narodima. To što oni brane svoju raniju politiku je istorijski i socijalno katastrofalno, pogotovo ako toj pogrešnoj politici nema šta da se suprotstavi. Kada bismo pravili paralelu sa devedesetim, onda možemo slobodno reći da nedostaje nešto što je onda postojalo, a to je jedan otpor nacifikaciji politike i države. Postojale su razne grupe građana, ja sam uglavnom s njima komunicirao, u Mostaru, Tuzli, Sarajevu, Brčkom i u drugim gradovime, gde su imali dosta jasnu poziciju ljudi koji se suprotstavljaju nasilnom rešavanju problema. Sada ne vidim da tako nešto postoji, dakle šta je alternativa da se bilo čiji remetilački pokušaji u formiranju normalne države BIH, spreče.

Istina je da Dobrica Ćosić ne odustaje od svojih ideala. On se sam u današnjem broju Politike (ponedjeljak, 21. mart) vrlo jasno izrekao. On kaže da je do sada, pa i sada obavlja, pazite - sudbinske dužnosti. Ta mistifikacija ljudi na vlasti, ili kad padnu sa vlasti, da se ponašaju po nekom prstu sudbine koji ih uzima kao svoje instrumente za ostvarenje ciljeva, dakle nečim što ne domašuje životno iskustvo običnih pojedinaca, tu nikakvog izlaza nema i može trajati i duže od biološkog života tih raznih mistifikovanih junaka».

Dobrica Ćosić je inače u listu Politika, u pismu kojeg je posvetio svom ratnom drugu Dragomiru Laziću Đurici, kazao: 
„Nisam sa svojom revolucionarnom generacijom uspeo da promenim sudbinu srpskog naroda; bila je to naša partizanska i mladićka iluzija; nisam kao predsednik SR Jugoslavije uspeo da promenim nacionalnu i državnu politiku i započnemo preporod Srbije u socijaldemokratsko, prosvećeno i civilizovano društvo. Ti neuspesi su generacijski i nacionalni porazi koji su u mojoj svesti i duši postali muka i patnja koje mi umanjuju uspehe i zadovoljstva koja sam pored svih poricanja imao u svom romansijerskom radu. Promena koja je nastala petooktobarskim prevratom, izvedena je narodnim gnevom i milionima dolara američke obaveštajne službe i njenih saradnika; prevrat je u kome sam i ja zabludno učestvovao. Ta promena poretka pretvorila se u užasavajuću stvarnost: kriminalnom kontrarevolucijom stupili smo u kriminalni kapitalizam. Ja sam vrlo brzo uvideo da smo opet obmanuti».

Ćosić priznaje da je poražen, zajedno s ostalima koji su se borili za velike nacionalne ciljeve, ali nedavno u Ninu izgovara dvosmislenu rečenicu: «Ti porazi nisu konačni». Jedinu svijetlu tačku nalazi u «Republici Srpskoj» koja je dokaz da «smo osvojili i neke istorijske pobede, i u uvjerenju umnih i hrabrih ljudi sveta da smo na strani pravde i prava«.

Politiku srbijanske Vlade prema BiH možda je najpreciznije objasnila potpredsjednica Liberalno- de mokratske partije Vesna Pešić: «Srbija je i dan danas remetilački faktor u regionu. Srbija neprekidno rastura BiH. Zbog toga nema ništa od našeg puta ka EU. Ne možemo da idemo ka EU, a da ostavimo našu Republiku Srpsku. To je sve folirncija. Oni rasturaju i pokušavaju svima da pokažu je Bosna jedna neuspela država. Pokušavaju na neki način da rasture Bosnu, da se osamostali Republika Srpska i da dođe do nekog ujedinjenja. Oni se bave teritorijama. Za to vreme čekaju neke pogodne momente da svima to dosadi. Njima se iz nacionalističkih razloga uopšte ne žuri ka EU».

PROGRAM, STRATEŠKI CILJEVI I METODE SADRŽANI U MEMORANDUMU 2
- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju 
- Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu
- Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima 
- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja 
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem 
- Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije 
- Pomagati otcjepljenje Republike Srpske 
- Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu 
- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku

Šta je preporučivao memorandum SANU iz 1986. godine
TEORIJSKE „SMERNICE" ZA KONAČNO RJEŠENJE „SRPSKOG PITANJA" NA BALKANU
...Memorandum SANU je dokument koji je stvorila Srpska akademija nauka i umjetnosti kao strateški program srpske inteligencije koji je trebao da odredi pravac rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument bio je objavljen u "Večernjim novostima" u dva nastavka u aprilu 1986. godine.

Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od velikosrpskog Garašininovog programa Načertanije iz 19. stoljeće, takođe se oslanjao i na politički program četničkog ideologa Stevana Moljevića, ali i Nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844. godine koji je također sačinio Ilija Garašanin.

Program Momoranduma SANU-a između ostalog sadrži:
- granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku
- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi
- jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci) 
- potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda
Memorandum SANU imao je dalekosežan uticaj na razvoj nacionalizma u Srbiji, ali i direktan uticaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u Memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. 
Memorandum SANU je bio inicijalni akt kojim je praktično počela drama jugoslovenskih naroda sa strahovitim pogibijama, zločinima, stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih regija, koncentracionim logorima, rušenjem kulturnih i vjerskih objekata...
Autori Memoranduma su akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović...

VLADIMIR POPOVIĆ BEBA, bivši šef Biroa za odnose sa javnošću bivšeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića, za "SB"
TADIĆ JE NESPOSOBAN DA KREIRA BILO KAKVU SOPSTVENU POLITIKU I ZATO SE OKREĆE SAVJETIMA STARACA, SVOG OCA LJUBE, AKADEMIKA ĆOSIĆA, BEĆKOVIĆA...
"Jedan aspekt ovih akcija je posledica prazne politike, bez suštine i strategije koja je počela da se raspada, i to i pred očima građana Srbije. Među njima ima i dva miliona onih koji su glasali za Tadića, pre svega u strahu da se ne vrate radikali. Evo već sedam godina Tadić i njegov tim za pljačku i opsene kroz nezapamćenu kontrolu medija prodaje sebe kao pametnog, obrazovanog, savremenog, modernog, vizionarskog Evropejca, a on nije ni jedno od toga.

Taj balon od sapunice, koji najbolje oslikava politiku današnjeg DS-a i samog Tadića, raspao se još pre nekoliko godina, ali nas Tadićevi spineri i plaćeni mediji teraju da, mokri i umazani od iscurele sapunice, verujemo da je to ne balon, nego šatl i to naravno, jedinstven, najveći i najbolji na svetu.

U toj paničnoj strategiji "kontrole štete", gladnoj i neutoljivoj potrebi da bude popularan, Tadić i njegovi savetnici tumaraju u svojim potezima, do tog nivoa da izazivaju sažaljenje i podsmehe, ali i stid u samom vrhu DS-a. Od posete izmišljenoj kući dede Novaka Đokovića prilikom zvanične posete Crnoj Gori, preko organizacije žura kod predsednika Hrvatske ne bi li upoznao i smuvao izvesnu pevačicu, pa do zajedničkih sednica Vlade Srbije i privatne grupe politicara Mileta Dodika, sve je to tumaranje i bolesni pokušaj da se bude popularan i voljen, a kroz poteze za koje njegovi savetnici veruju da se najbolje primaju u srpskom narodu.

Drugi aspekt je činjenica da je Tadić u političkom smislu apsolutno zavisan od politike staraca, Brozovih i Miloševićevih apologeta, koji sebe vole da nazivaju disidentima. To su inače večiti zaljubljenici u Oznu i nikad neprežaljenu Rankovićevu UDB-u. Na čelu njih je akademik bez srednje skole Dobrica, potom agent UDB-e, akademik sa srednjom školom Matija, ali i tata Borisa Tadića, Ljubivoje, zaljubljenik u opskurne likove od Klare Mandić pa nadalje. Ova grupa staraca je dolazak na čelo države Tadića doživela kao ličnu pobedu i dolazak na vlast njihove grupe, koja će koristiti funkciju predsednika Srbije i najveću stranku u Srbiji DS kao sredstvo za ispunjenje svih ambicija koje u prethodnih 60 godina nisu bili u stanju da realizuju. Tako su svoje nikad neprežaljene neuspehe iz memoranduma zamislili da realizuju sada drugačijim metodama. Čuvene njihove parole su upravo bile - Srbija je dobijala u ratovima, ali gubila u miru! Sada su rešili da to rade drugačije! Da Srbija kao najveća, najbrojnija i najuticajnija država ex Jugoslavije bude lider u regionu, da zadobije poverenje EU činovnika i da drugačijim metodama ostvari stare ambicije osnivača Golog otoka i ostalih stradija građana Jugoslavije.

Zato se i vodi specijalni rat protiv Crne Gore već sedam-osam godina. Prvo da se ne otcepe, pa onda da ih se diskredituje, da se nazivaju mafijašima, da ih se optužuje da su ubice, da se pomaže opozicija u želji da se ruši legalna vlast, sve u nadi i ubeđenju da će jednog dana na vlast u Crnoj Gori doći 'njihovi' da će se ponovo organizovati referendum i da će se CG ponovo ujediniti sa Srbijom! Zato Tadića i DS interesuje na silu stvorena priča o tobože nekakvom političkom motivu ubistva kriminalnog vlasnika Nacionala Iva Pukanića, ali ga zato ne interesuje politička pozadina ubistva njegovog prethodnika Zorana Đinđića!

Tako je i sa Bosnom. Kad je u Sarajevu, onda je Tadić čistokrvni Sarajlija, u Istri je jednom četvrtinom Hrvat, u CG je naravno Crnogorac, Srbiji Srbijanac! To je ta politika ništavila i sve i ništa. I traži da se vodi istraga protiv Koštunice, ali i da se potpiše peticija da se ne poziva! Ode u Evropu pa im tamo sve obeća, onda dođe u Beograd pa donese zakon o akcizama kojima Rusima daje privilegije, pa kad iz EU zaprete, onda traži da se akcize ukinu!

Naravno da je problem sa Republikom Srpskom opasniji od svij ovih tumaranja, jer tamo imate jednog opasnog demagoga kao lidera Srba, a oko Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškača i profitera koja insistira na tezi o samoopredeljenju Republike Srpske (ako može Kosovo) i to čini region i, posebno, Bosnu i Hercegovinu nestabilnom.
Ipak sva ta bolesna politika, stvarana u glavama akademika bez obrazovanja, zajedno će s njima otići pod zemlju.

Prazna i jalova politika Borisa Tadića, opsene i laži koje prodaju njegovi marketinški timovi, dok pljačkaju desetine miliona evra, doživljava ubrzani kraj. Toga su svesni i njegovi najbliži prijatelji i savetnici, zato i pojačavaju nacionalnu retoriku i poteze, kao uvek siguran fiks u lokalnim politikama ovih nesrećnih naroda kojima pripadamo".

(Slobodna Bosna, br. 749, 24. 03. 2011.)

Njemački nedjeljnik "Špigl" objavio je šokantne fotografije koje prikazuju američke vojnike dok poziraju sa tijelima ubijenih Afganistanaca.

Na tri fotografije koje su objavljene smiješe se dva američka vojnika čija je jedinica avganistanske civile "ubijala iz hobija", navodi se u objašnjenju njemačkog nedjeljnika.

"Špigl" tvrdi da posjeduje 4.000 sličnih fotografija i video snimaka, ali da je objavio samo tri, jer im je to bilo dovoljno da prikažu zvjerstva američke jedinice koju su nazvali jedinicom ubica.

Tu vojnu jedinicu reporteri njemačkog nedjeljnika su istraživali pet mjeseci.

"Špigl" je uz šokantne i uznemirujuće slike objavio i to da je američka vojska pokušala da spriječi njihovo objavljivanje uz objašnjenje da bi to moglo podstaknuti osvetu vojnika na terenu. Njemački nedjeljnik je i pored apela američke vojske objavio fotografije.

Potrebno vam je malo vremena da biste pročitali tekst koji slijedi i saznali o događajima iz prošlosti i sadašnjosti. Tada ćete, inšaAllah, razumjeti šta se danas zaista dešava u Palestini i zašto cionisti žele srušiti džamiju El-Aksa.

Ovo je ozbiljno. Znate li šta cionisti rade, i još važnije, znate li zašto to rade?

Prvo pogledajte slike iskopavanja ispod džamije El-Aksa u Jerusalemu. Usljed iskopavanja ispod Mesdžid el-Aksaa, prijeti opasnost od rušenja džamije!

Izraelci kopaju ispod džamije El-Aksa. Cionisti su otvoreno priznali da im je namjera da sruše džamiju El-Aksa i da na njeno mjesto “ožive hram Solomonov (Sulejmanov)”.

Na osnovu arheoloških i historijskih spisa, oni vjeruju da ruševine Solomonovog hrama leže ispod džamije El-Aksa. Ne znamo na kojoj dubini se danas vrše iskopavanja, ali se ona izvode svakodnevno. A ovo je alarmantna situacija o kojoj treba glasno govoriti.

El-Aksa, prva kibla muslimana, u OPASNOSTI je.

Vise:http://www.putvjernika.com/U-zizi/zasto-cionisti-zele-da-sruse-mesdzidul-aksa.html

Krumpir uz rižu čini najzastupljeniju namirnicu u ljudskoj prehrani. A u obliku tanko prženih, zasoljenih i hrskavih ploškica omiljena je grickalica diljem svijeta. No, što sve progutamo grickajući čips?

Vedrana Rudan bez cenzure: Ovakva BiH odgovara Americi, a vas tretiraju poput stoke!

U iscrpnom intervjuu za DEPO PORTAL, hrvatska publicistkinja i književnica Vedrana Rudan, bez dlake na jeziku (a kako bi drugačije?!), govori zašto nije borac za ljudska prava, kako treba izgledati vlast, o aferi WikiLeaks, Bosni i Hercegovini, hapšenju bivšeg premijera Sanadera, muško-ženskim odnosima i braku, incestu, Jevrejima...

Razgovarao: Edin Barimac

Svojim stavovima riječka književnica Vedrana Rudan, koju ovdašnjoj, a Boga mi i svjetskoj javnosti ne treba mnogo predstavljati, od samog početka svoje karijere "regrutovala" je brojne vjerne obožavaoce, ali i opake protivnike. Prvi među njima bio je predsjednik Tuđman, čiju je lentu uvrijedila, a sve se nastavilo preko romana "Uho, grlo, nož" do prošlogodišnjeg javnog linča zbog napada na Izrael. Na spisak "neprijatelja broj jedan" stavila ju je i Katolička crkva, ali i State Department. U ekskluzivnom intervjuu za DEPO PORTAL Rudan objašnjava zašto nije borac za ljudska prava, koliko je ponosna na ono što radi, kako bi trebala izgledati vlast, aferi WikiLeaks, hapšenju bivšeg premijera Sanadera, braku, incestu, Jevrejima...

Narod Vas doživljava kao svoj glas i borca za pravdu, a onda ga Vi iznenadite izjavama da niste nikakav heroj niti borac za ljudska prava, niti ste tu da rješavate probleme, već da ste ljudsko biće koje je ugroženo. Da li sebe zaista doživljavate kao "ugroženo biće" i zbog čega?

Hvatam se za pištolj kad čujem riječ "narod", a kad čujem "borac za narodna prava" ubijam. Svatko je na ovome svijetu sam, nitko se ne bori ni za koga osim za svoj interes. Majka brine o svom djetetu jer njegova sreća unosi mir u njenu dušu, političati "brinu" za "narod" jer im ta briga donosi lovu i moć, ja pišem o svijetu oko sebe onako kako ga ja vidim, ne da bih pomogla "narodu", nego sebi. Fenomenalan je osjećaj kad smiješ napisati ili reći da je Sanader lopov, ali u vrijeme kad on žari i pali. Ja sam to učinila i još na Hrvatskoj televiziji. Ne, nisam borac za narodna prava, jednostavno, zaljubljena sam u svoj posao i sebe koja je povremeno toliko moćna da lokalnim gospodarima života i smrti može reći - odjebite!

Smeta li Vam kada kažu da imate “jezik oštriji od sablje”?

Zašto bi mi smetalo? Mene, to sigurno nećete povjerovati, uopće ne zanima što o meni ljudi misle. A i ne mislim da je sablja posebno oštra. Mnogo bi mi bilo draže da moj jezik uspoređuju sa britvom, ako se o mom jeziku uopće treba govoriti. Želim biti sasvim jasna kad kažem da me ne zanima što o meni misle ljudi. Ja volim samo moga muža, moju unuku, kćerku, sina, posinka i njihove partnere, oni o meni misle, kad o meni misle, sve najbolje.

Ipak, zbog svog “jezika” bili ste prva novinarka koja je dobila otkaz sa Hrvatskog radija, i to od predsjednika Tuđmana, jer ste tada, ako se ne varam, uvrijedili njegovu lentu? Kako danas, nakon skoro četvrt stoljeća, gledate na to?

Ponosna sam na sebe. Protiv moćnika treba govoriti ili pisati kad su moćni, ne kad podviju rep, pobjegnu iz zemlje i tresu se od straha da će završiti u nekakvoj 'hrvatskoj Zenici'. Meni je okej i da se gospodari naših života svim silama bore protiv nas krivomislećih. Mi jesmo njihovi neprijatelji, da sam ja bila na Tuđmanovom mjestu i ja bih novinarki državnog radija koja se izruguje meni, šefici države, dala otkaz. Svijet jednostavno tako funkcionira. Uspjeh ambicioznih "neprijatelja svih sistema", poput mene, je kad ipak negdje nađu slobodan prostor gdje mogu reći ili napisati što misle, a da im ostane glava na ramenu. To najčešće uspjeva ljudima koje se proglašava "luđacima", "ekscentričnima", "otkačenima", "pomaknutima"... Ja sam u Hrvatskoj dežurna "luđakinja" pa mi je dozvoljeno ono što onim "normalnima" nije. Doduše, "normalni" i nemaju ambicija plivati protiv struje.

Jednom prilikom ste izjavili da su političari nečasna bića i da je to kao "kad od kurve tražite dokaz da je nevina". Postoji li političar u Hrvatskoj, regiji, svijetu, koji Vam je drag? Mogu li politika i čast ići zajedno, biti "partneri"?

Nema šanse. Časni, pošteni, ozbiljni, dobri ljudi ne mogu ući u politiku kao što nevina časna sestra ne može u bordelu širiti tezu kako je tucanje grijeh. Politika je kurva, nije to slučajno rečeno i to jako davno. Doduše, autor je malo pretjerao. I najgora kurvetina je časnija od "najboljeg" političara. A "najbolji političari" su uvijek oni koji vješto kradu, maštovito  naručuju ubojstva i nježno zabijaju nož protivniku u leđa.

Uzmemo li u obzir sve navedeno, kako bi po Vama trebala izgledati vlast u Hrvatskoj?

Trebalo bi ovako ili onako zatući sve one koji su danas u Hrvatskoj na vlasti ili pri vlasti, pa na njihova mjesta postaviti nove koji bi neko vrijeme, iz čistog straha, bili nešto blaži. Kako ja uopće ne vjerujem da postoje časni političari, potpuno mi je svejedno tko je "gore". Ali će me, na moju veliku i preveliku žalost, dovijeka rastuživati kako "narod" u Hrvatskoj ni povremeno ne osjeti potrebu da nekome od njih razvali glavu. Ovih su dana engleski studenti poludjeli zbog skupljih školarina pa su princu Charlesu i njegovoj ženi razbili stakla na automobilu i sigurno im utjerali strah u kosti. To mi se sviđa. A, opet, kad se sjetim da se sve naše njuške voze u blindiranim autima okruženi vojskom, kužim koliko je naš "narod" bespomoćan.

U svojim komentarima oštro kritizirate vlast u Hrvatskoj i svijetu? Kako biste opisali ono što se događa u Bosni i Hercegovini? Koje su sličnosti, ako ih ima, sa Hrvatskom?

Kad ja razmišljam o Bosni i Hercegovini razmišljam primitivno, jer o njoj malo znam. Ovako izdaleka mi se čini da vas je netko podijelio u tri plemena. Svako pleme ima svoga vođu, a on ima zadatak da one druge vođe povremeno ugrize ili uhvati za vrat. Ne vjerujem da takva zemlja može potrajati na dužu stazu, zato jer se nije sama podijelila. Imala je veliku pomoć sa strane. Ne kažem da sam u pravu, poznata sam kao kronični amerofob, Americi odgovarate ovakvi kakvi jeste, takve vas je stvorila, trajat ćete ovako dok to njoj bude odgovaralo. A što o tome misle vaši „narodi“, totalno je nebitno. Bila sam u Sarajevu nekoliko puta, poput svih turista volim Baščaršiju i one slavne ćevape, i prekrasan srebrni nakit, i totalno sam nesposobna na cesti skužiti tko je od vas Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Mislim da to nije ni bitno. Ionako vas sve tretiraju poput stoke. Nama u Hrvatskoj je puno bolje. "Očistili" smo zemlju od Srba i ostalih "nečistih", naša je zemlja oprana u domestosu, sjaji se od "čistoće" poput pasjih jaja.

Svjedoci smo idiličnih odnosa predsjednika Tadića i Josipovića. Nakon izbora u BiH i naše tročlano Predsjedništvo se tu nađe. Da li ima šanse da se takva idila prenese i na narode?

Ovo sam sto puta rekla, opet ću ponoviti. Predsjednici nisu ljudi, oni su političari i lutke na koncu svojih gospodara. Nisu plaćeni da bi imali stav. Smiješe se tamo gdje im gazda kaže, urlaju kad im gazda kaže, ližu se međusobno kad čuju glas svojih gospodara. Oni nisu subjekt, oni su objekt. Njih zaista ne treba ozbiljno shvaćati. Jedini od njih koji ipak budi neki interes je Tadić, koga bi svaka normalna žena pokupila u krevet, a onda ga uz nadljudske napore, protiv svoje volje, vratila ženi.

Afera WikiLeaks, kao top tema u svijetu, ovih dana je u Hrvatskoj dospjela na marginu, zbog bjekstva bivšeg premijera Ive Sanadera. Kako Vi gledate na ponašanje bivšeg hrvtaskog premijera i trenutnu situaciju oko njega?

Sanader je bio i ostao lopov, to za nas Hrvate i Hrvatice nije neka novost. Ima brdo love, ima vrhunske odvjetnike, godinama će se natezati sa hrvatskim sudovima, možda dobiti neku sitnu kaznu ali će mu milijuni eura ostati. A onom Australcu skidam kapu. I njemu i svim svjetskim hakerima. Oni su heroji našeg vremena, u njih vjerujem, njih volim. Neka razruše sisteme svih svjetskih banaka, neka objavljuju tajne dokumente... Ali, ja sam kronično paranoična. Imam previše godina da bih povjerovala kako moćna Amerika možda ne drži konce u rukama i ovoga što se trenutno dešava sa curenjem "tajnih dokumenata". Ako i jest tako, ipak sam sigurna da je Amerika opako načeta i da, aleluja, kreće u propast. Jednostavno, s jednim je carstvom gotovo. Stižu Kina i ostali. Nimalo bolji, ali novi. Robu je ionako svejedno tko će ga jebati. Mene vesele male stvari, uskoro engleski neće biti službeni svjetski jezik.

Počeli ste pisati knjige. Je li to bio Vaš odgovor na cenzuru na koju ste nailazili u medijima?

Nikad me nitko tako nešto nije pitao, a baš se tako dogodilo. Dobila sam otkaz u "Feralu" jer sam za Vesnu Pusić napisala da je političarka, a ne ljudsko biće, što se redakciji "Ferala" nije svidjelo. Kad sam dobila nogu od njih, u koje sam toliko vjerovala, nikad se nisam bjednije osjećala. Bila sam, malo je reći, očajna. A onda sam sebi rekla, ma, tko vas jebe, napisat ću knjigu samo za sebe, sama sebi ću biti jedini šef, tako je nastala knjiga "Uho, grlo, nož". Bilo je to pred osam i pol godina. Prevedena je na desetak jezika, imate je i u vašim knjižarama. Moj američki izdavač mi je rekao da sam je napisala bar pet godina prerano. Sve što se u svijetu danas dešava, u mojoj je prvoj knjizi. Na nju sam jako ponosna. Vratila me je u život, izvukla iz depresije.

Koliko su danas mediji u Hrvatskoj, pa i regiji, slobodni, odnosno politički i ekonomski neovisni? Možete li navesti primjere takvih?

Mediji u Hrvatskoj su slobodni koliko i mediji u Kongu, Republici Srpskoj, Švedskoj, Jordanu, Iraku, Kini... Ne postoje slobodni mediji. Svi su mediji glas svojih gospodara. Uvijek bilo i zauvijek će ostati. Jedina svijetla točka je internet, ali, vidimo, i njega se može ušutkati. Čovjek mora na vrijeme shvatiti da nije slobodno biće, da sloboda ne postoji, da život čine male stvari, ljubav, zdravo dijete, zdravlje, ne previše novaca, nekoliko prijatelja koji će pomoći u nevolji. Svi živimo više ili manje uzbudljivo da bismo više ili manje uzbudljivo jednoga dana crknuli, zato u životu treba loviti trenutke sreće koji se ipak ponekad nekome od nas ukažu u ovom neslobodnom svijetu. Mislim da je život i lakši i podnošljiviji kad shvatiš njegovu jednostavnu suštinu. Ljudi se dijele na moćne i nemoćne. Pet posto stanovnika kugle zemaljske drži nas u šaci. Pa ti uživaj. Ja, za sada, imam sreću da pišem za tjednik 'Nacional' koji me nikad do danas nije cenzurirao. Baš sam, trenutno, sretnica. Baš sretnica. Trenutno.

Između ostalih knjiga objavili ste i naslov "Kad je muškarac peder/Kad je žena kurva". Kad je i ko je peder, a ko kurva u cijelom ovom ljudskom univerzumu?

Mislim da previše od mene tražite. Ja pokorno odgovaram na sva vaša pitanja, ali mislim da ste ipak pretjerali. Ako vam odgovorim i na ovo, tko će u Be-ha kupiti moju do sada najprodavaniju knjigu "Kad je muškarac peder, kad je žena kurva". Kupite je, reći će vam da li ste peder ili kurva, saznat ćete istinu o sebi i svojim bližnjima. I čini mi se da će ovih dana biti na popustu.

Posljednji naslov "Dabogda te majka rodila", koji je imao i svoju promociju u Sarajevu, napisan je iz perspektive ogorčene kćerke koja majku i mrzi i voli. Zašto baš taj ugao? Je li mogao biti i muškarac u toj ulozi?

Svaka kći mrzi i voli svoju majku, svaka majka mrzi i voli svoju kćer. Da li se sve moglo napisati i iz muškog ugla? Sve se može napisati iz bilo kojeg ugla ali u ovoj priči postoji problem. Još se nije rodila majka koja ne voli svoga sina. Uvijek, svakoga dana u svom životu, dok ih smrt ne rastavi. To je jedina ženska vječna ljubav.  Kad iznenada na ulici ugledam svoga sina, odmah mi život postane ljepši, sve je ružičasto. Kad iznenada na ulici ugledam kćer, osjećam se kao ona kad iznenada na ulici ugleda mene.

U knjizi govorite i o incestu. Mislite li da su društvene deformacije izraženije u društvima našeg regiona, samo su često prikrivene ili zatomljene, nego u ostatku svijeta?

Nevjerojatno! Već godinama mediji u našem "regionu" trube kako su ljudi koji ovdje žive divljaci posebna kova. Samo se mi znamo međusobno zatirati na posebno okrutan način. Mi, Balkanci, smo oličenje najokrutnijih zločinaca. A ostali? Kad Ameri na Beograd bace tko zna koliko bombi sa osiromašenim uranom i tako unesu rak u svako biće koje Srbijom hoda, gmiže, plazi ili raste, što je to... Njihove bombe su manje surove od balkanske kame, jer ubijaju na rate? Naprotiv, mi u "regionu" nekako smo više "klasičari", ubijamo nožem, kamom, snajperom, minobacačem, "regionalno ubijanje" je humanije. To bi netko trebao reći. Isto se odnosi i na incest. Naši očevi ne jebu svoje kćeri češće nego švedski. Uostalom Fritzl je svoju kćer godinama držao u podrumu svoje kuće i napravio joj brdo djece. To se nije dogodilo u nekoj bosanskoj vukojebini, nego u civiliziranoj i pravno uređenoj, demokratskoj Austriji.

Jeste li feministkinja i što općenito mislite o organizacijama kojima je cilj skretanje pažnje na položaj žene u društvu?

Pozdravljam sve one koji se bore za ljudska prava, ja, za razliku od mnogih, i žene držim ljudskim bićima. Nemam pojma tko je "feministica".

Kakvi su današnji muškarci? Prema nekim tvrdnjama, s krajem šesdesetih godina “žene su prestale biti žene, a muškarci, muškarci”, odnosno seksualna revolucija je sve promijenila i poremetila? Kako Vi, kao čest i oštar kritičar muško-ženskih odnosa,  gledate na takve tvrdnje?

Što znači, po tim nekim teorijama, biti "žena", a što "muškarac"? Sve češće nam se prodaje teza kako su muškarci "feminizirani", peru se, mijenjaju rublje svaki dan, kupuju parfeme i trude se da budu vitki. "Žene", po istoj teorij, prestale su biti "žene" jer mnogo rade izvan kuće, sve manje rađaju, draže im je odlaziti u teretanu nego muža čekati doma sa skuhanim ručkom. Pozdravljam činjenicu da se moderni muškarci češće peru nego njihovi očevi ali ne vidim da se u položaju žena išta promijenilo. U Hrvatskoj muževi, očevi, sinovi ili braća svakih petnaest minuta prebiju blisku ženu. Prošle su ih godine ubili dvadeset. Ništa se ne mijenja, muškarci su nasilnici, žene žrtve.

Također, žestoko kritikujete i instituciju braka? Da li je brak sam po sebi, kao forma, nešto naprosto neodrživo ili postoje određeni razlozi koji su ga do toga doveli? Mislite li da će jednog dana brak izumrijeti kao „institucija partnerskog odnosa“?

Brak nikad nije bio "institucija partnerskog odonosa“. Partnerstvo podrazumijeva ravnopravnost. Brak je i danas tamnica za svaku ženu, institucija preko koje država kontrolira svoje građane. Ako želite biti normalni članovi zajednice, oženite se, imajte djecu, dignite tridesetogodišnji stambeni kredit u švicarcima, ostalo je naša briga. Ulaženje u brak je ulaz u horor bez povratka.

Vjerujete li u uspješnost homoseksualnih brakova i, uopće, kako gledate na njihovu sve veću lagalizaciju? Smatrate li da trebaju biti legalizovani i u Hrvatskoj?

Homoseksualcima treba dati sve što žele. Zašto bi oni plaćali manji porez na budale od nas "normalnih“?
vedrana rudan

Na Vašoj "meti" nerijetko se nađe i Crkva.  Zašto?

Svaka je crkva zločinačka organizacija, stvorena da bi šišala glupe ovce, a onda njihovim parama platila sva moguća ovozemaljska zadovoljstva. Pastirima audiji, kurve, ritice malih dječaka, dvorci, a ovcama kraljevstvo nebesko. Svatko ima pravo na svoje zadovoljstvo. Ovce koje žele biti šišane ili misle da moraju, da bi na nebu mogle tucati prelijepu ženu prvog susjeda, neka odlaze frizeru u mantiji. Ja svoje runo želim držati pod kontrolom.

Svojevremeno ste izazvali burne reakcije izjavom, kojom ste, navodno, uvrijedili Jevreje. Mislite li i danas isto što i tada?

Možda netko ne zna što sam pred neko vrijeme rekla za Jevreje. Sve je na internetu, zato ću biti kratka. Rekla sam da Židovima holokaust ne smije biti alibi za ubijanje palestinske dječice i njihovih majki. Da potomci žrtava mogu biti zločinci, da su Amerikanci, Židovi su im u ovoj priči samo asistenti, Hitler 21. stoljeća. Što sam tada rekla, mislim i danas, uostalom to misli čitav civilizirani svijet. Imala sam zbog toga velikih problema, izgubila sam posao na televiziji, izbačena sam iz hrvatskih medija koji su pod kontrolom Židova, prijetilo mi se mailom... Ali moja rečenica: "Zašto je dim iznad Aušvica vječni dim, a dim iznad Gaze pizdin dim" je najbolja rečenica koju sam u životu napisala.

Koliko je teška javna riječ i treba li je možda nekada i prešutiti?

Nikad ne razmišljam o tome koliko je moja "javna riječ" teška, jer je analiza težine uvijek u rukama vlasnika medija. Novinar je onoliko hrabar ili "težak", koliko je to vlasnik medija za koji piše, govori ili se slika. Nisam ja hrabra, hrabri su oni koji moje tekstove objavljuju. Žarko me zanima u kojoj ćete me mjeri vi cenzurirati?

Osim što pišete kolumne i aktivni ste na vlastitom blogu, radite li trenutno na nekom novom književnom projektu?

Pišem knjigu koja se zove "Karoca". Moj je muž advokat, uvijek racionalan, već sad mi govori kako je naslov, loš jer knjigu treba prodati u "regionu" a, Bosanci, primjerice, pojma nemaju što je to "karoca". Prevest ću vam, to su dječja kolica. Pišem knjigu svog života. Bračni par u ranim pedesetim ima tipičnih problema, žena misli da je muž vara, on je možda vara a možda i ne, ne želim vam sve ispričati, čitavu dramu gleda i komentira djevojčica stara godinu dana, koja svoga djeda i baku gleda iz "karoce". Moja unučica, moja kći ne voli da se njeno dijete mota po medijima, pa joj ne smijem više spomenuti ime, trenutno je nešto što me totalno ushićuje. Ona je predivno malo biće kome će nona posvetiti ovu knjigu. Ne znate tko je "nona"? Da li je moguće da se mi regionaši tako slabo razumijemo? "Nona" to je baka, nona, to sam ja, trenutno najsretnija žena na svijetu.

Izetbegović je novinarima u Sarajevu rekao da njegov optimizam da se može formirati vlast u BiH nije bio neosnovan, jer je i ranije govorio da se sve svelo na dogovor o jednom ili dva ministarstva i tu je stvari trebalo riješiti.

"To se može riješiti u jednom danu i pozivam ih da ne prave krizu u zemlji zbog jednog ili dva ministarstva", poručio je Izetbegović.

Odgovarajući na pitanje da li je BiH potreban OHR, Izetbegović je rekao da je on mislio da u BiH ima zrelosti i snage za dogovor.

"Mislio sam da je vrijeme za to da zemlju povedemo sami, da se dogovaramo, ali, nažalost, demantovali su me", rekao je Izetbegović.

Zorana Kušić priznao kriviicu i izvukao se sa samo pet godina zatvora.

Bosna u svom najveæem obimu poèetkom 17. vijeka

Iako je prošlost BiH obraðena u znatnoj mjeri, ne može se reæi da je u svim sluèajevima to uèinjeno na zadovoljavajuæi naèin. Bosna predstavlja školski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka može podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga što je napisano iz bosanske historije uèinjeno je s ciljem da se potkrijepe politièke i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je prouèavanje stanovništva kod zainteresiranih strana dobilo strateško znaèenje.

Veæina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovaèkom prošlošæu, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeðenja da suvremeno bosansko stanovništvo, i to prije svega veæinsko muslimansko, pripada srspkom, a po drugima hrvatskom etnièkom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time ništa od onoga što karakterizira njegovu zemlju: historiju, povijest, kulturu, tradiciju i državnost.

Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga uèinili oni koji su u prvi plan svojih istraživanja stavili zadatak da dokažu ono što je bilo u interesu njihovih politièkih ubjeðenja. Do ovakvog zakljuèka dlazi se veæ pri površnom išèitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klaiæ, profesorica povijesti na Zagrebaèkom sveuèilištu, u svojoj posljednjoj studiji "Srednjovjekovna Bosna" (Zagreb 1989). Tu analitièki i argumentirano osporava mnogo toga što je srpska i hrvatska historiografija do sada iznijela o politièkom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne.

Kada je u pitanju prouèavanje stanovništva BiH mora se konstatirati da je taj problem složen utoliko što mu se prilazilo s predubjeðenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda. Struèna obrada ovog pitanja se kod svih istraživaèa uglavnom svodi na angažiranje da se dokaže srpska, odnosno hrvatska pripadnost bosanskog stanovništva. Ta nastojanja su toliko naglašena da u nekim sluèajevima pojedine studije više lièe na nacionalistièko-politièki propagandni materijal nego na ozbiljnu znanstvenu raspravu.

Da bi se ušlo u problematiku etnogeneze bosanskohercegovaèkog stanovništva, neophodno je dotièni problem sagledati u daleko dubljem i širem vremenskom kontekstu nego je to veæina istraživaèa èinila. Ne može se, naime, raspravljati o porijeklu stanovništva bez sagledavanja arheološko-povijesne problematike i dogaðaja koji su se odvijali na ovim prostorima u kontinuitetu dva posljednja milenija. U tome su dogaðaji iz kasnoantièkog doba i seobe naroda imali poseban znaèaj jer su oni doveli Slavene na Balkanski poluotok.

Zbunjujuæa za istraživaèe ovog problema je èinjenica da u slavenskoj masi koja je naselila balkanske prostore nije bilo plemena boskanskog naziva, kakav je bio sluèaj sa Srbima i Hrvatima. Shodno tome historiografija jednih i drugih je izvela teoriju da je slavenskom seobom bilo obuhvaæeno i podruèje današnje BiH, s tim da su to po jednima uèinila srspka, a po drugima hrvatska plemena. Kao uporište za te teorije služi im Konstantin Porfirogenet i Pop Dukljanin, èija se djela eksploatiraju i interpretiraju na naèin kako kome odgovara. Ono što koristi njihovim konstrukcijama uzima se bez ikakve rezerve a ono što se ne uklapa prešuæuje se ili mu se atribuira povijesna neutemeljenost. Takav selektivan pristup upotrebe historijskih izvora akcentiran je prije svega kod pisanja bosanske povijesti.

Prilikom prouèavanja stanovništva BiH mora se uzeti u obzir etnièka višeslojnost kojoj je osnova predslavenski (ilirsko-romanski) supstrat, nešto slièno kakav je sluèaj sa Albanijom i Grèkom, gdje autohtoni elementi nisu bili ugroženi slavenskim prodorom. Bosna se od tih zemalja razlikuje utoliko što se svojim geografskim položajem našla u totalnom okruženju pa je proces slavenizacije bio neminovan i maksimalan. Geografska izdvojenost Albanije i Grèke sprijeèila je taj proces, što je imalo za posljedicu da su saèuvale svoj etnièki i kulturni identitet. Bosna je, za razliku od njih, zbog navedenih razloga bila poptuno slavenizirana veæ u ranom srednjem vijeku.

Studioznom analizom bosanske povijesti moguæe je identificirati pojedine kulturne i etnièke elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obilježja. Antropološka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih steæaka kao i analiza suvremenih živuæih individua, takoðer pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipiènog slavenskim rasnim osobinama. To govori da se srednjovjekovni Bošnjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etnièke pripadnosti. Slavneska komponenta u njihovoj genezi svodi se samo na kulturno a nikako na etnièko preslojavanje. Ta komponenta je postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da veæina istraživaèa današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance - muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojeæa istraživanja usmjerena u ovom pravcu koja æe biti lišena politièkih i nacionalistièkih predrasuda, jamaèno æe baciti više svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, meðu kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Ovaj prilog ima cilj da naznaèi tek smjernice buduæih takvih istraživanja.

dr Enver Imamoviæ, Porijeklo i pripadnost stanovništva BiH, Sarajevo 1998, str. 5-7.
historija.info

Bosna i Hercegovina ima hiljadugodišnju historiju. Ona je europska zemlja koja se nalazi na Balkanu i pripada južnoj Europi.

U imenu Bosna i Hercegovina su dva naziva, Bosna kao i Hercegovina.

To su nazivi dviju pokrajina i različitih su nastanaka i starosti. Ime Bosna je veoma staro i prvi put je upotrebljeno sredinom 10. stoljeća.

Taj naziv se odnosio na prostore oko srednjeg i gornjeg toka rijeke Bosne. Svoje ime Hercegovina je dobila sredinom 15.stoljeća kad su vladari na tom prostoru nosili titulu herceg. Ranije se to područje zvalo Hum i Zahumlje.

Teritorija BiH imala je puno država manjih i većih.

S vremenom površina Bosne i Hercegovine se mijenjala. U 10. stoljeću Bosna nastaje kao država, mala, samostalna zemlja na prostoru gornjeg toka rijeke Bosne. U 11. stoljeću Bosna je kao sve druge zemlje na ovom prostoru bila pod vlašću Bizanta. Sredinom 11. stoljeća zetski kralj je osvojio i Bosnu.

Početkom 12. stoljeća Bosna je ponovo samostalna. 1180. godine Bosnom je zavladao Kulin ban, "veliki ban" koji je utemeljio bosansku državnost i samostalnost.

Najveću moć i veličinu Bosna je dosegla za vrijeme Tvrtka Prvog koji je vladao od 1353. do 1391. godine. Pored prostora Bosne, u vrijeme Tvrtka l u sklopu teritorija njegove države su bili jadransko primorje od Zadra do Kotora sa otocima Bračem i Hvarom bez Dubravnika na jugu, prostranstva do rijeke Drine i Lima na istoku, veliki dio Hercegovine i Kraljevina Bosna u 14. stoljeću susjednih zemalja.

Nastanak i razvoj države pratila je pojava Bosanske Crkve - Bogumila. Bosanska država se održavala i učvrstila i pored mnogih napada na nju.

Bosanska država postepeno slabi nakon smrti Tvrtka l. Krajem 14. i početkom 15.stoljeća počinju upadi Turaka u Bosnu da bi na kraju oni zauzeli cijelu Bosnu 1463. godine. Bosna i Hercegovina je bila pod vlašću Turske sve do 1878. godine kada je okupirana od Austro-Ugarske.

Završetkom Prvog svjetskog rata dolazi do stvaranja nove države Srba, Hrvata i Slovenaca koja će se kasnije nazvati Kraljevina Jugoslavija, a u čiji sastav ulazi i Bosna i Hercegovina.

A po završetku Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je u sastavu nove Titove Jugoslavije kao jedna od šest federalnih republika. Od 1974. godine novim Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Republika Bosna i Hercegovina dobija još više odlika samostalnosti i svoj vlastiti republički Ustav.

Osnivanje Bosne i Hercegovine

VELIČINA I GRANICA BOSNE I HERCEGOVINE

Sarajevo

U posljednjih nekoliko godina na prostorima Amerike, a i šire, vodi se velika debata o međureligijskim odnosima, a posebno odnosima muslimana i nemuslimana. Ova tema je podjednako diskutovana kako među muslimanima tako i nemuslimanima. Pitanje međuvjerskih odnosa i kako se ponašati prema nemuslimanima posebno postaje aktuelna u periodu vjerskih praznika. Dolazi do opšte zbunjenosti među muslimanima. Ne postoji jasan i jedinstven stav kako se ponašati u ovim situacijama. Na ovu temu naše daije, putem interneta ili drugih medijskih sredstava, daju različite odgovore.

Dok jedni tvrde da je imperativno zabranjeno bilo kakvo čestitanje vjerskih praznika pripadnicima drugih vjeroispovijesti, objašnjavajući svoj stav da se našim čestitanjem pojedinih neislamskih praznika krše osnovni islamski principi, drugi pak tvrde da generalno čestitanje praznika, ne samo da se ne kosi sa islamskim principima nego učvršćuje međuvjerske odnose, što je itekako važno za opstanak i prosperitet muslimana na Zapadu. Na ovo objašnjenje grupa naših daija tvrdi da nam ne treba nikakvo dodvoravanje i održava dijaloga sa pripadnicima drugih vjera i onaj ko to čini, a posebno ako to rade naše vjerske vođe, oni ih okarakterišu kao "jedne od njih." Slična razmišljanja se mogu čuti i kod radikalnih pripadnika drugih vjera na području Amerike, što uveliko otežava normalan suživot muslimana i nemuslimana na ovim prostorima. Međuvjerske tenzije postaju velike a posljedice katastrofalne, najčešće po muslimane.

Žene Muslimanke su posebno na udaru i izložene oštroj kritici zbog miješanja sa pripadnicima drugih vjera na radnim mjestima kao i muškarcima uopšte. U mojim razgovorima sa Bošnjakinjama nastanjenim u Americi a u želji da postignu Allahovo, dž.š,zadovoljstvo, pod uticajem naših daija koji kategorički odbacuju miješanje muškaraca i žena u bilo kojoj situaciji, dešava se da Bošnjakinje napuštaju svoje poslove i prijavljuju se na socijalno i tako izbjegavaju kontakt sa pripadnicima drugih vjera ili muškaraca uopšteno.

Nedavno sam prisustvovala seminaru u organizaciji Al-Magrib Instituta na temu " The Shepherd's Path" (Pastirev put) gdje je predavač, Shaykh Abdulbary Yahya, u detalje obradio ovu uveliko spornu temu. U svom izlaganju Shaykh Abdulbary Yahya je koristio dosta kur'anskih ajeta kao i relevantnih primjera iz života Muhammeda a.s. Također je naglašavao paralelu suživota između muslimana i nemuslimana današnjice i vremena Muhammeda a.s. Seminar je trajao dva vikenda. Govoreći o suživotu muslimana i nemuslimana Shaykh Abdulbary Yahya je između ostalog podsjetio prisutne na sljedeće činjenice.

Kur'an eksplicitno kaže da je različitost ljudskih ubjeđenja rezultat Božije volje i htijenja (Kur'an, El-Hadždž, 68-69). Različitost izgleda, vjere, opredjeljenja je često uzrok svađa i ratova ali On je htio da ih bude i zato smo mi (ljudi) stvoreni. Da je Allah dz.š htio da budemo svi muslimani ili da svi vjerujemo On bi nas takve i stvorio. Ali On nije želio da stvara druge meleke koji su po svojoj prirodi bezgriješni i programirani sa slušaju bez diskusije i prigovara, niti pasivne izvršioce Njegove volje. Ako je Allahova dž.š volja da ljudi budi različiti i data nam prilika da se međusobno upoznajemo, zašto bi onda bili griješni ako to radimo? Uzvišeni Allah dz.s u Kur'anu kaže:

"Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali on hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti." (Poglavlje El-Ma'ide/Trpeza, 5: 48)

"A da je tvoj Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili. Pa zar da ti ljude prisiljavaš da vjernici budu!?" (Sura Junus, 10: 99)

Sam Kur'an je jasan u stavu prema borbenim i zlonamjernim nemuslimanima, ali kaže da sama razlika u vjeri nije razlog da muslimani ne budu pravedni i dobri prema drugima: "Bog vam ne zabranjuje da dobro činite i pravedni budete prema onima koji se protiv vas nisu borili i koji vas iz kuća vaših nisu protjerali..." (Poglavlje El-Mumtehane, 60: 8).

Poslanik Muhammed a.s. još prije nego je primio prvu objavu učestvovao je u Viteškom savezu (Hilfu-l-fudul) čiji je cilj bila zaštita obespravljenih, da bi godinama nakon toga svojim drugovima s ponosom govorio o tom svom iskustvu i spremnosti da se ponovo odazove na sličnu inicijativu.

Dobro je poznato da je amidža Muhammeda, a.s, Ebu Talib, umro kao idolopoklonik, iako je oko deset godina bespoštedno štitio i branio Poslanika a.s da bi tu svoju nesebičnu podršku platio i vlastitim životom. Naime, Ebu Talib je umro u progonstvu koje su idolopoklonici Mekke izvršili nad muslimanima i njihovim simpatizerima među nevjernicima. Muhammed a.s je neizmjerno volio svog amidžu zbog njegovog plemenitog odnosa prema njemu još od njegovog ranog djetinjstva, te je do posljednjeg daha pokušavao ubijediti svog amidžu da primi islam, ali nije uspio. Muhammedu a.s je bilo jako teško što je Ebu Talib umro a posebno što je umro kao nevjernik. Ipak Ebu Talibovo idolopoklonstvo nije bilo razlogom nesporazuma između njih dvojice. Drugi primjer je kada je Poslanik, a.s., bio dočekan i protjeran kamenicama iz Taifa, dvojica idolopoklonika toga grada, ‘Utbe ibn Rebi‘a i Šejbe ibn Rebi‘a, su bili dovoljno humani da mu pošalju svoga slugu ‘Addasa sa grozdovima grožđa dok se sklonivši od kamenica odmarao izvan Taifa.

Idolopoklonici Mekke su, prethodno iscrpivši sva sredstva privole i prisile odlučili bojkotovati muslimane i njihove pomagače među nemuslimanima, kako bi ih prisilili da odustanu od svoje vjere. S muslimanima je duži period bilo zabranjeno trgovati, ženiti se... Svima je bilo naređeno da bojkotuju muslimane i njihove simpatizere. Da sve bude ozbiljnije i poprimi sakralnu notu mekanske vođe su ovaj međusobni sporazum stavile u pisanu formu i istaknule u unutrašnjosti Kabe, njihovog glavnog svetišta. Kao rezultat te objave muslimani su bili protjerani u gola brda iznad Mekke i prošli kroz teške patnje. Mnogi, posebno djeca i slabi i iznemogli, nisu izdržali, među njima i Poslanikova voljena supruga Hatidža i amdiža Ebu Talib. Glad je harala među muslimanima i njihovim simpatizerima. Plač djece i vapaj starijih je dopirao i do Meke i njenih stanovnika. Grupa dobrih Mekkelija to više nije mogla podnositi. Historija je zabilježila imena četvorice: Hišam ibn 'Amr ibn Rebi'a, Zuhejr ibn Ebi Umejje, El-Mut'im ibn 'Adijj i Ebul- Bahteri ibn Hišam koji pokreću kampanju za okončavanje, kako su ga nazivali, sramotnog bojkota. Njihova nastojanja su proizvela radikalan zaokret u javnom mnijenju Mekke i bojkot je konačno bio dokinut.

Jedan od te trojice, El-Mut'im ibn 'Adijj, junak je još jedne svijetle epizode iz rane povijesti muslimansko-nemuslimanskog pomaganja. Naime kada je Poslanik pokušao ući u svoj grad nakon neuspjele misije u Taifu, imao je što vidjeti: vođe njegova grada su odlučile da mu ne garantuju sigurnost, tj. da ga ne žele vidjeti u gradu. Po starom arapskom običaju, "garantno pismo" u ovakvim slučajevima je mogao garantovati bilo koji građanin Mekke. Svakako, muslimani nisu smatrani građanima, pa niko od njih nije ni mogao Poslaniku pružiti utočište. Tada se ponovo pojavio El-Mut'im i na svoj rizik uzeo Muhammeda pod zaštitu. Poslanik Muhammed a.s. mu to nikad nije zaboravio. Nekoliko godina kasnije, nakon neočekivane velike pobjede na Bedru, u kojoj je zarobio sedamdeset Mekkelija-idolopoklonika, razmišljajući šta da radi s njima: da ih ubije, kako je predlagao Omer, ili pusti uz ili bez otkupnine, kako je predlagao Ebu Bekr, u jednom momentu izjavljuje: "Da je El-Mut'im ibn 'Adijj živ i da se za njih založio sve bih mu ih poklonio!" A kada su poraženi idolopoklonici na Bedru, Poslanik, a.s., je naredio da se ne ubija Ebu-l-Bahteri ibn Hišam jer je štitio Poslanika dok je bio u Mekki i zato što je bio među onima koji su animirali Mekkelije za obustavu bojkota muslimana.

I ne samo da islam podstiče svoje sljedbenike na pravdu i dobročinstvo prema nemuslimanima; on ih psihički priprema da prihvate dobročinstvo od drugih i da ga velikodušno uzvrate kada budu u prilici. Na veliku žalost dovoljno je posjetiti neke od web-portala i vidjeti zastrašujuću ratobornu antinevjerničku retoriku pojedinih naših daija, koja redovno dovodi u pitanje dobre namjere nemuslimana koji pružaju pomoć muslimanima. Činiti dobra djela nije karakteristika koju posjeduju samo muslimani ili činiti zlo i nepravdu nije svojstveno samo nemuslimanima. Upravo ovakvo ekstremno mišljenje se može u krugovima Zapadnih ekstremista koji prosto ne vjeruju da muslimani mogu biti časni i korisni pripadnici njihovih društava. Negativna retorika koja se koristi i propagira na bilo kojoj strani otežava međuljudski suživot na zemlji.

Autor: Prof. dr. Šefket Krcić

Bošnjački narod u Crnoj Gori, bez obzira što ova zemlja kuca pred vratima Europske unije, danas nalazi u veoma teškom, čudnom i nezavidnom položaju. Sve su izraženiji oblici asimilacije Bošnjaka u Đukanistanu (kako zovu ovu nedemokratsku zemlju). Ekstremne crnogorske državne institucije atakuju na Bošnjake na razne načine, kako bi ih po ko zna koji put zloupotrebili, ali ovog puta u statističke svrhe. Povodom porasta srpske nacionalne svijesti, iste vlasti nastoje da pokrštavaju bošnjačko-muslimansko stanovništvo na veoma perfidan način. Naime, preko Strategije Vlade i Centra za isljenike vrše pritisak na bošnjačku dijasporu, te raznih skupova o crnogorskom jeziku, čiji je uvodničar bio izvjesni dr. Adnan Čirgić, tendencionalno se šalju poruke u javnost, da se bošnjačko populacija zbuni, posebno u vezi opredjeljenja za jezik. Legitimni predstavnici Bošnjaka u Skupštini i Vladi Crne Gore šute kao zaliveni. Na taj način, Bošnjaci u Crnoj Gori pored toga što nisu jasno definirani i nacionalno zaštićeni, već su do kraja i obespravljeni. Da li će europski zvaničnici i dalje nagrađivati karadačke oligarhe za asimilaciju Bošnjaka, određivanjem datuma pregovora.

Tendenciozni popis
Da li ima nekome danas da nije jasno da je Crna Gora, nakon što je 2006.g. postala (privatna) država, bez obzira na kupljenu nezavisnost i suvernitet, ona se u javnosti sve više predstavlja kao nacionalna država Crnogoraca. Pa iako statistika govori da je Crnogoraca svega 40 odsto, zatim Srba 32 odsto, Bošnjaka između 17-23 odsto, mada su manipulanti taj procenat rascjepkali. Nakon ratnih i poratnih godina trebali bilo kome objašnjavati koliko su obespravljene manjine u Crnoj Gori. U crnogorskim medijima se često mogu pročitati i čuti izjave odkud Bošnjaci u Podgorici, Baru i Mrkojevićima, što je nedavno izjavila i novinarka „Dana“, Jadranka Rebrenović, u jednoj od rasprava na Atlas televiziji (Podgorica). Ona kaže: „Bošnjaci su u Bosni, a odkud sada ovdje“, čudi se ova novinarka! To nas ne iznenađuje kad neki neupućeni ljudi kažu, ali kad to govore pripadnici medija, onda se vidi da je sve tendeciozno i zlonamjerno. Bošnjaci, bez obzira na političku opciju koju zastupaju, nebi trebali da sudjeluju u problem odnosa Srba i Crnogoraca, niti između njih da arbitriraju. Svaka nedemokratska reakcija s jedne strane, teškim udarcem bit će uzvraćena od druge strane. To mnogi slugani i izmećari – Bošnjaci nisu svjesni.

U svakom slučaju, u predstojeći popis stanovništva u Crnoj Gori (1-15.aprila) Bošnjaci ulaze potpuno nepripljemljeni. Ovo kažemo s razlogom što kulturne i nacionalne institucije ovog naroda nemaju dovoljno financija da odštampaju plakate uputstva za popis, a kamoli za održavanje akademija, znanstvenih skupova i drugih diskusija preko kojih bi se, podsredstvom medija Bošnjaci upoznali o detaljima popisne politike, jer na djelu stupa prozetelizam (nasilno pokrštavanje) nešto poput onih zločinačkih 1912/1913. godina. S druge strane organizacije koje vode prorežimski pojedinci, koje financira Vlada CG, svakako da imaju novac, ali će raditi u interesu svojih gazda odnosno zločinačko-mafijaškog kartela.

Nacionalna prava bošnjačnog naroda su po svemu sudeći, dovedena u pitanje, jer o njima ne brine ni jedna druga država, koje bi iz povjesnog razloga to morale činiti, a to su Bosna i Hrercegovina i Turska. Međutim i Europa pred ovim pitanjima zatvara oči. Imamo utisak da što više Europa hvali Đukanovićev diktatorski režim, to je sve veća činjenica da Europe u Crnoj Gori i nema.

Agitacija danas, kao 1967.
Jedan od naših sagovornika, Zamo Canović iz Plava, dobar poznavalac zbivanja u ovom kraju, kaže da se sprovodi neviđena agitacija, slična onoj iz 1967.godine, za vrijeme demonstracija za nacionalna prava Bošnjaka. Najviše štete prema njemu Bošnjaci trpe od poslanka koji traže od građana da se na popisu izjašnjavaju kao „Crnogorci!“ Fimanila, ističe, Canović. Dočim mr. Zuvdija Jasavić kaže da nevjeruje da će se plavski Bošnjaci tako lahko pokrstiti. To može da se desi u Beranama i u Podgorici!

Bošnjaci u Crnoj Gori, posebno u Južnom Sandžaku, ne smiju dozvoliti da bilo ko manipulira sa njima. Dragi Bošnjaci, stisnite pero i izjasnite se na slijedeći način: nacionalnost – Bošnjak, vjera – Islam, jezik - Bosanski.

U Crnoj Gori Bošnjacima se jedino pažnja ukazuje samo kad ih treba dobro prevariti, a to je uoči izbora. To se čini i sada pred popis, na taj način što vlasti lansiraju razne strategije i to ih prvo nude preko dijaspore, preko određenih sluganskih grupaca Bošnjaka, koje su svojevremeno proganani sa rodnih ognjišta. Razni emisari, plaćenici i sluganske delegacije mafijaške vlasti posjećuju Bošnjake iz Sandžaka, specifično Bihora, koji su se odselili u Luksemburg i druge regije Zapadne Europe, kao i Bošnjake u New Yorku koje su se pod raznim pritiscima iselili iz plavsko-gusinjskog kraja, i traže od njih harač, kao i podvale o izjašnjavanju, navodno o državnosti Crne Gore!? Kao da je u pitanju „referemdumska kampanja“ a ne redovni popis stanovništva. To su iste one vlasti koje su opet istim ljudima u emigraciji zaboravili da ispune ranija obećanja, da vrate status općinama Gusinje i Petnica, da otvore, a ne zatvore, puteve ka njihovim zavičajima, kao i da riješe ljudska prava u Južnom Sandžaku (sjeverni dio Crne Gore).

Perfidno pokrštavanje – fašizam na djelu
Očigledno, vlasti Crne Gore plaše se porasta izjašnjavanja pravoslavaca u Srbe i zato atakuju na Bošnjake kako da one labilne prevedu u Crnogorce islamske vjere. To se posebno manifestiralo ovih dana na jednom anahronom skupu tzv. crnogorskom jeziku, koji je organizirala dukljanska grupacija na čelu sa tehničarem dr. B. Nikolićem, sa dukljanskim vijećem metuzalema i pojedincima iz Crnogorske pravoslavne crkve, čiji je glavni uvodničar bio izvjesni dr. Adnan Čirgić, kao stručnjak za ovaj jezik, pošto Crnogorci nemaju iz svog naroda revelantnog znanstvenika i istarživača jezika. Time se željelo postići zbunjivanje bošnjačko (muslimanske) polulacije preko imena ovog Čirgića, kako bi poruka bila shvaćena. To je zloupotreba jednog mladog čovjeka koji prije svega nije svjestan svog nacionalnog bića, služi interesima obmanjivanja javnog mnenja. Pitamo se kakve su to države, kao primjera radi, Crna Gora koja nema stručnjake za jezik, historiju i pravo, nego za jednokratnu upotrebu pozajmljuju iz drugih naroda. Slično zloupotreba je bila na prošlom popisu (2003.), kada je vlast manipulirala sa tzv. karadačkih histeričarem dr. Šerbom Rastoderom, koji je čak i po vjerskim objektima lijepio plakate i tražeći od Bošnjaka da se izjašnjavaju za crnogorski jezik, zbog čega ga je žestoko u javnosti opomenuo bošnjački intelektualac i advokat prof. dr. Sefer Međedović.

Najzad, možda ćemo znati pravu istinu preko Wikiliksa šta se sve dešava u Crnoj Gori i kako se sve zamješatstvo protežira. Sa druge strane, Europa zna šta se dešava u Srbiji, preko glasovitog Jelka Kacina, izvjestoča Europskog parlamenta, ali takve ličnosti nema u Crnoj Gori.

Slovo apela

Apelujemo ma domaću i međunarodnu javnost da spriječe asimilaciju Bošnjaka u Crnoj Gori, i da konačno zaštite bošnjački narod od terora i drugih nedaća aktualnog režima. Pozivamo zvaničnike Europskih institucija da sagledaju stanje Bošnjaka u dijaspori i da ih zaštite ih od raznih crnogorskih emisara. Jer nakon raspada bivše Jugoslavije, Bošnjaci u dijaspori ni po čemu ne mogu biti crnogorska, niti srpska dijaspora. Nakon osamostaljenja država na prostoru ex-YU dijaspora pripada političkoj imigraciji pojedinih naroda. Da bliže objasnimo, kao što ne postoje zajednički klubovi i udruženja Albanaca i Srba, tako i ne mogu postojati ni zajednički klubovi Bošnjaka, Crnogoraca i Srba. Ne bar do onog momenta dok zločinci iz srpsko-crnogorskog naroda budu pohapšeni i dovedeni pred lice pravde da odgovaraju za organiziranu agresiju na RBiH i zločine genocida koji su počinjeni nad Bošnjacima. To je realnost, jer se Bošnjaci ne mogu družiti u dijaspori sa Karadžićevim, Miloševićevim i Đukanovićevim slijedbenicima među kojima, ponavljamo, ima znatan broj onih koji su učestvovali u genocidu nad Bošnjacima i danas bježeći od sudske pravde skrivaju se po mnogim državama.

Dakle, iako smo sigurni da ovo neće biti relevantan popis ljudstva i kućanstva, ipak Bošnjaci u Crnoj Gori, posebno u Južnom Sandžaku, ne smiju dozvoliti da bilo ko manipulira sa njima.

Dragi Bošnjaci, stisnite pero i izjasnite se na slijedeći način:

 nacionalnost – Bošnjak,

vjera – Islam,

jezik - Bosanski.

Bilo šta da izostavite od ovo troje na dobitku će biti samo oni koji žele da nas više nema!

Nastavit će se....

Pismo Bosancima

Autor: Bojan Bajić

Već godinama trošim sate i dane vremena na rasprave i odgovore na pitanja o Bosanstvu, Bosni i mom doživljaju iste, pa sam se odlučio da napišem ovo pismo prevashodno da uštedim svoje vrijeme od beskonačnog pričanja jedne te iste priče.

Želim napomenuti da se moji stavovi protiv srpskog šovinizma i veličanja ratnih zločinaca, saosjećajnosti sa strahotama kroz koje su prošli Bošnjaci u Republici Srpskoj, te prihvatanje Bosne i Hercegovine kao vlastite države, tumače iskrivljeno i pretjerano, kako bi se inputirale teze i zaključci koji nikad nisu izrečeni.

Svaka izjava ili stav je odraz ličnog uvjerenja i satisfakcije, ali se nažalost nečija lična ‘katarza’ rijetko uzima kao povod za vlastito preispitivanje, već se najčešće zloupotrebljava kao oruđe u nacionalističkim ocrnjivanjima drugih.

Na ‘srpsku’ pretjeranu propagandu da zbog svojih stavova nisam pravi Srbin, dosta sam već rekao u proteklom periodu, ali moram priznati da nisam dovoljno rekao o nijekanju mog srpskog identiteta od strane ‘bosanskih nacionalista’, koji iz moje kritike upućene Srbima i prihvatanja BiH kao svoje države nekako iščitavaju da ja ne želim biti Srbin, već Bosanac u nacionalnom smislu, pa onda implicira stav da sam po automatizmu za građanski ustav, 1.mart i sl.

Ovom prilikom ću navesti desetak najčešćih pitanja koja se meni postavljaju:

Bosanska nacija?

Bosanska nacija ne postoji. Nacija nastaje kada neki narod stvori svoju državu i kada u preambuli ustava napiše da ta država pripada tom narodu i ostalim građanima. Kada je riječ o BiH, državu tvore tri naroda, što u ustavu i piše, od Zavnobiha do Dejtona, čime su ti narodi ujedno postali i nacije. Tako u BiH postoji nacija 1/3, što znači bošnjačka, srpska i hrvatska.

Zbog toga u mom Uvjerenju o državljanstvu piše da sam državljanin Bosne i Hercegovine, a da sam srpske nacionalnosti.

Izvođenje nacije iz imena države je neutemeljena priča, jer se zna da nacija nastaje jedino stvaranjem države, ali država zato može postojati bez nacije. Interesantno je da zagovornici ove teze ispuštaju iz vida da se država zove Bosna i Hercegovina, a ne Bosna.

Da li se neko može izjašnjavati kao Bosanac ili pripadnik bosanske nacije?

Naravno da može da se izjašnjava kako god želi, s tim da će u ovom trenutku biti pripadnik nepriznate nacije. Mislim da Srbi, Hrvati i Bošnjaci neće pristati da se u Ustav uvodi još kolektiviteta sa odrednicom konstitutivnih tvoritelja BiH, što je i logično. Ovdje je važno primjetiti činjenicu da bosanska nacija označava kolektivno pravo, a ne pravo pojedinca na ravnopravnost i ljudska prava.

To znači da BiH mora ukinuti diskriminaciju svih građana koji nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, o čemu strazburška presuda u slučaju ‘Sejdić&Finci’ jasno govori, dok pitanje bosanske nacije kao kolektivnog prava skupine koja se tako osjeća, nema veze sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, već sa Rezolucijom o manjinskim pravima.

To znači da skupina koja sebe naziva ‘bosanskom nacijom’ može da se bori da dobije status manjine, što je kolektivno pravo, ali oni moraju imati na umu da se po istom osnovu za to pravo mogu zalagati Hercegovci, Romi, Jevreji, Slovaci, Slovenci i druge identitarne manjine u BiH.

Ako se skupina ‘Bosanaca’ pak želi zalagati za status nacije, onda predlažem da se prvo popišu, održe osnivački kongres nacije i sebe samoproglase nacijom i donesu ciljeve svoje borbe za ostvarenje tog statusa. Ko se želi priključiti nek’ se priključi, pa se do ostvarenja dvotrećinske većine u državnom parlamentu imaju boriti i istrajavati. Treba imati na umu da su ovakvi procesi dugi istorijski procesi koji traju po više vijekova, a s obzirom da je taj proces na ovim prostorima završen, lično smatram da se bosanska nacija nikad neće moći formirati mirnim i demokratskim sredstvima, ali ne želim obeshrabrivati one koji mogu naći svoj smisao u takvom zalaganju.

Da li sam ja Bosanac?

Ako se ovo pitanje postavlja u kontekstu stvaranja bosanske nacije, moj odgovor je da nisam Bosanac, već sam u nacionalnom smislu Srbin i ne mislim to mijenjati.

Ako se misli u kontekstu pripadanja državi, onda bih volio da se pitanje preformuliše u ‘Da li sam ja Bosanac i Hercegovac?’, onda je moj odgovor potvrdan. Jeste, moja država je Bosna i Hercegovina i u tom smislu sam i Srbin i bosanskohercegovački državljanin.

Naravno da mi kad odem u Beograd svi govore: ‘gdje si Bosanac’, što ja ne sporim, čak se time i ponosim, ali to opet nema nacionalnu odrednicu, već geografsko-kulturološku, kao što postoji i Hercegovac, Krajišnik, Šumadinac, Belgijanac i sl.

Ako me pitate ko mi je draži u tom smislu: Bosanac i njegova kulturološka pozadina ili recimo Čarapan iz Srbije, meni je draži Bosanac, jer i sam pripadam tom kulturološkom krugu.

U BiH žive Bosanci katoličke, pravoslavne i muslimanske vjeroispovjesti?

Najviše bosanskih nacionalista, a tako zovem one koji me opterećuju s ovom tezom i pokušavaju mi dokazati da nisam Srbin, to radi na veoma ultimativan način. Oni takođe negiraju postojanje i Bošnjaka i Hrvata.

Ovo je teza grupe nacionalističkih autora i prekrajatelja istorije BiH koji žele nametnuti ovu vrstu asimilacije u BiH, na koju su nažalost nasjeli mnogi moji prijatelji, uglavnom iz mješovitih brakova.

Naime, ljudi iz mješovitih brakova su stvarno diskriminisana populacija u BiH, što je najstrašnija nepravda na svijetu kada ti neko oduzima građanska prava zbog ‘zabranjene’ ljubavi tvojih roditelja, ali iz te frustracije i opravdane ljutnje nažalost se prelazi granica kada se počne drugima uskraćivati njihovo pravo.

Ova teza o Bosancima različite vjeroispovjesti je ipak samo nacionalistički pandan srpske teze, koji tvrdi da: ”muslimani nemaju pravo na svoj identitet, jer su nastali islamizacijom Srba pod Osmanlijama” ili hrvatske koja slično tvrdi itd.

Bespotrebno mi se podastiru ‘argumenti’ iz devetnaestog vijeka kada su pravoslavci i katolici postali Srbi i Hrvati kroz propagandu iz dvije susjedne države, što nije nikakav argument, jer je poznato da je 19ti vijek bio vrijeme nastajanja nacija. To zašto se tada nije konstituisala bosanska nacija, pitanje je istorijskog procesa i okolnosti, koji kažu da nije ni bilo moguće, jer da su se pravoslavci i katolici u BiH osjećali Bosancima, tako bi se i proglasili, ali nisu, kako tada, tako ni danas.

Suština je da je čovjek u identitarnom smislu ono što osjeća, a to da li se moja prababa švalerisala s nekim pripadnikom druge nacije ili vjere, pa se tako u moje porodično stablo uvukao neki ‘strani gen’, smatram fašističkim tezama bez potrebe da se dalje komentarišu.

Ustav po principu ‘jedan čovjek jedan glas’?

Nisam za takav ustav, i smatram da se princip ‘jedan čovjek jedan glas’ ne promoviše od dobronamjernih, već od onih koji se rukovode tezama Bosanstva, kako sam gore objasnio, koji žele da u praksi provedu asimilaciju, a i od onih koji tvrde da su Bošnjaci muslimani autohtoni narod u BiH, a Srbi i Hrvati uljezi i istorijska nepravda prema BiH.

To uopšte ne znači da se s tim neću složiti za 80 godina, jer je toliko potrebno da se prevaziđu traume medjunacionalnih ubijanja u dvadesetom vijeku na ovim prostorima, kada bi jedna nova i naprednija svijest od ove današnje mogla imati povjerenje za takav projekat.

S obzirom da se takva svijest treba odmah početi graditi, a dešava se suprotno, ona se sve više truje, tako da ne vjerujem ni u ovu optimističnu prognozu od 80 godina.

Bošnjaci se danas najviše zalažu za ovaj princip iz prostog razloga jer se ne osjećaju ugruženim, jer ih ima najviše u BiH. Mada ovo ne treba da čudi, jer su se isto Srbi u Jugoslaviji zalagali za ‘jedan čovjek jedan glas’, a tadašnji Muslimani i Hrvati su bili protiv. Jednom ovakav princip, drugi put onakav, je tipično za ove naše narode.

Predstavnik ili pripadnik naroda?

Ovih dana se mnogo vodi debata oko učešća dva HDZ-a u vlasti, te načinu kako SDP BiH definiše ovo pitanje.

Slušajući mnoge moje prijatelje u Sarajevu, koji iz najboljih namjera meni pokušavaju objasniti da Čović nema pravo da daje sertifikat ko je pravi Hrvat, a ko nije, te ko to ima pravo osporiti Komšiću Hrvatstvo, te zašto u vlasti moraju biti HDZ-ovi Hrvati, a ne neki drugi, prosto sam zabezeknut koliko se rasprava vodi na pogrešnom terenu, koje nema nikakve veze sa temom.

Naime, živimo u zemlji koju konstituišu narodi na bazi mirovnog ugovora, jer su međusobno, svako sa svakim, ratovali i međusobno se poprilično mrze. Zato je mirovni ugovor predvidio mehanizme kolektivnih usaglašavanja i dogovora u trojnom krugu.

To znači da u ime Hrvata govori onaj koji na izborima osvoji 50% + 1 glas Hrvata iz BiH, pretočeno u poslanike i zastupnike. Tom logikom je Dragan Čović, koji uz sebe ima Ljubića, onaj koji tumači hrvatski nacionalni interes u BiH. I tako će biti dok se na nekim novim izborima ne promjeni odnos snaga.

Na mom primjeru to izgleda ovako. Ja sam Srbin i to mi pravo niko ne može oduzeti, niti mi isto osporiti zato što mi pogled na Srpstvo nije isti kao Dodikov. Međutim, ovo nema nikakve veze sa temom konstituisanja vlasti i tumačenja srpskog nacionalnog interesa, jer je Dodik taj koji sada legitimno govori u ime Srba u Republici Srpskoj. Tu legitimnost su mu dali Srbi koji su ga izabrali sa 50%+1 glas (u političkom smislu je to vladajuća koalicija koju je okupio oko sebe).

Teza da Čović i Dodik nisu dobri, pa zbog toga SDP ima pravo da izbacivanje HDZ-a namiri ‘dobrim’ Hrvatima Komšićem, Jurišićem i drugim koji nemaju većinsku podršku Hrvata je smiješna, priča za malu djecu.

Ako se SDP-u ne dopadaju ova ustavna rješenja, onda ih mora promjeniti, u ustavom predviđenoj proceduri ili na neki drugi način?

Ako SDP tvrdi da je sa Komšićem i ‘platformašima’ našao rupu u Dejtonu, te tako osigurao legalnost Komšića i drugih, te na taj način ‘opravdao’ zanemarivanje većinske volje građana koji se smatraju Hrvatima, onda mora očekivati i od suprotne strane da počne iznalaziti rupe u zakonu, a to makar nije problem u BiH. Zato se pored legalnosti bilo kog poteza u BiH, mora razmišljati i o legitimnosti.

Konstituisanje Doma naroda Federacije BiH, bez svih kantona, je naročito loš potez, zato što ne sadrži ni legalnost ni legitimnost. Dakle, opasan potez po BiH.

1.mart?

Ovaj datum je istorijska činjenica i važan datum u istoriji ove zemlje.

Državni praznici su oni datumi za koje se parlament odluči da ih treba slaviti.

Namjerno sam razdvojio ove dvije rečenice. To znači, na mom primjeru, taj datum se treba izučavati u istorijskim čitankama, ali ne mora biti praznik. Meni lično taj datum i taj događaj nije drag, to nije nešto što ja mogu i hoću da slavim.

Ali, hoću da BiH ima svoje državne praznike, jer vjerujem u tu državu za razliku od nekih, i na drugačiji način od drugih-nekih, ali to mora biti nešto oko čega svi imaju pozitivne emocije.

Tvrditi da sam protiv BiH zato što smatram da 1.mart ne treba biti državni praznik je pretjerano, i samo govori u prilog teze da ima ljudi koji bi htjeli nametnuti svoje viđenje prošlosti i budućnosti. To takođe znači da je kojim slučajem na snazi princip ‘jedan čovjek jedan glas’, da bih ja morao ipak slaviti 1.mart, zar ne?

Agresija, građanski ili vjerski rat?

Prihvatam sve što presude medjunarodni sudovi.

A lično se do odluke sudova slažem sa tezom Alije Izetbegovića da je ovdje bilo svega od ovo troje.

Petljale su se ovdje i Hrvatska i Srbija, a tukli su se autohtoni narodi u BiH između sebe.

Ne znam šta je od ovo troje od čega starije, i na kojim tačkama se može dokazati da je Srbija direktno učestvovala, jer je to pravno pitanje – ne emotivno, a podvlačim riječ: direktno, jer se pomoć ne računa, jer je u dugoj istoriji ratova u svijetu uvijek neko nekome pomagao. Samo znam da je ogromna većina Vojske Republike Srpske bila sačinjana od Srba iz Bosne i Hercegovine, koji su se sa Armijom RBiH i HVO-om otimali oko sela i gradova, koja su svi svojatali, jer tu svi žive već vijekovima.

Tako da ni po kom osnovu ne može Srbin iz Rudog biti agresor u svojoj zemlji, zato što je bio u VRS. Ono što može, treba i mora, je odgovaranje svakog pojedinca ili institucije za činjenje ratnog zločina ili bilo kog drugog djela ili akta kršenja pravila ratovanja.

Četnici?

Duga je istorija podjeljenosti Srba na partizane i četnike.

Međutim, neispravna je teza mnogih Bošnjaka koji kažu da su Srbi koji su bili pripadnici VRS četnici. To nije tačno, jer se tako ne osjećaju mnogi pripadnici VRS, mislim čak ogromna većina.

Ima pripadnika VRS-a koji su bili i ostali komunisti, koji iz dubine duše mrze četničku ideologiju, i kad njima kažete da su četnici oni se šokiraju.

Moj otac je bio pripadnik VRS, ali smo mi izrazito anti-četnička porodica. Doduše i anti-komunistička.
Ne sporim da su postojali pojedinci, paravojne formacije ili čak pojedine vojne formacije sa četničkom ikonografijom, ali to nije bilo pravilo i suština VRS-a. Isto tako se ne može Armiji RBiH pripisati ‘El mudžahid’ etiketa, zato što je postojala jedna jedinica.

Entiteti?

Ova je država postala odvratno nefunkcionalna, u kojoj se koti i gomila administracija neradnika i podobnika, čemu dosta kumuje Dejtonski sporazum, ali zato ni politika nije ništa manji problem.

Podsjećam da je prije rata BiH imala jednostavno ustrojstvo (državni nivo i opštine), ali da je loša politika sve uništila. Dakle, nije ustav garancija napretka, nego napredna politika.

Ova država stalno proizvodi frustraciju i nezadovoljstvo, pa zato isplivavaju radikalna rješenja, za koja se čini da su jednostavan recept uspjeha, a ustvari su put u ‘požar’.

Jedni hoće vraćanje Ustava RBiH, drugi i treći hoće komadanje zemlje.

Smatram da se temeljna kompozicija zemlje ne može promjeniti bez rata, zato sam protiv radikalnih promjena Dejtonskog sporazuma. Vjerujem da se racionalnošću i kompromisom može raditi polako na Dejtonu, imajući u vidu da se narodi plaše jedni od drugih, pa bi svaki potez morao biti senzibilan i promišljen. Ovo naravno podrazumjeva da se pametan svijet počne dogovarati.

A pošto se obraćam Bosancima, moj odgovor je NE Ustavu Republike BiH.

Jovan Divjak, Dobrovoljačka…?

Jovana Divjaka znam dugo godina. Divan čovjek i profesionalac. Smio bih se po život kladiti da je apsolutno nevin i da je jedna od svijetlih tačaka generalno ukaljanje vojničke časti u BiH u proteklom ratu.

Međutim, stvari ne funkcionišu ovako kako ja pričam. Jer ja recimo znam za Divjaka, ali neko iz Banjaluke nikad nije čuo za njega, kao što ja nisam siguran da li je ili nije za nešto odgovoran Ejup Ganić, a neko vjerovatno za njega zna istinu i detalje.

Šta hoću da kažem, sudovi treba da donesu odluku ko je kriv, a ko nije. Lično smatram da je za hapšenje kriv državni tužilac BiH Milorad Barašin. Otvorio je istragu o Dobrovoljačkoj 2006. godine i od tada ništa. Pet godina je previše prostora za špekulacije. Ako je do sada utvrdio da nije ništa bilo, onda nek’ zatvori istragu, a ako je bilo, nek’ podigne optužnicu.

Srbija radi svoj posao i u to se ne bih mješao, kao što je BiH radila svoj posao tužeći Srbiju za genocid i agresiju, pa kasnije odustala od dijela koji se tiče agresije. Nema tu ljubavi, niti je treba očekivati, zato smatram da je naša država kriva za ovaj slučaj što ostavlja prostor za sumnje svake vrste.

Čujem dosta tvrdnji sa bošnjačke strane, koje sam godinama slušao sa srpske. Srbi su opravdavali Srebrenicu, govoreći: ”kako su oni nas u Kravici ili Jasenovcu”. To je naopaka logika, svako ubistvo se posebno presuđuje, i ne postoji nikakvo opravdanje koje nekoga može amnestirati od zločina. Tako mnogi kažu sa bošnjačke strane: ”oni su nas napali, imali smo pravo da se branimo”, što je neispravna logika. Taman da milion vojnika napadne hiljadu, ako ona hiljada vojnika zarobi pet vojnika od onih milion, i onda ih tako zarobljene pobije, to je onda ratni zločin za koji se mora odgovarati. Dakle, ne postoji izgovor da je njih bilo milion i da su sve htjeli da sravne sa zemljom.

Niko nikad neće odgovarati zato što je ubio dosta protivničkih vojnika u borbi, jer se za ubijene u borbi dodjeljuje orden za hrabrost (užasno zvuči, ali je tako), ali ubiti ili mučiti zarobljene je kršenje pravila ratovanja. Taman da je zarobljenik htio da baci atomsku bombu, ne smije mu se presudjivati bez poštenog suđenja.

Hoću reći da mislim da je u Dobrovoljačkoj počinjen ratni zločin, to je rekao i Jovan Divjak, te da neko treba odgovarati. Ko, šta i koliko, e to ne znam jer nisam stručan u toj oblasti, niti imam uvida u transkripte, detalje i sl.

Ne znam da li je 11 vojnika JNA koji su strijeljani u Velikom parku, da li su oni zarobljeni u Dobrovoljačkoj ili negdje drugo, ali je to ratni zločin za koji neko treba odgovarati. Ako je to sumanuti potez nekog manijaka s puškom, onda treba samo taj odgovarati. Ako to niko nije procesuirao do sada, onda treba odgovarati i onaj koji je to znao, a nije sankcionisao, jer je to komandna odgovornost. A ako je to naredio neko iz Predsjedništva, onda treba cijeli komandni lanac da odgovara.

***

Na žalost ili na sreću čitalaca, stajem ovdje sa temama, jer ih ima još na desetine, a već sam čitaocima uzurpirao i previše dragocjenog vremena.

Za sve ove teme u kojima sam rekao NE ‘Bosancima’ se veže moja iskrena privrženost ideji multietničke i uspješne Bosne i Hercegovine, te moj pogled na tu prelijepu zemlju.

Odričem pravo svakom ‘Bosancu’ da mi uskrati pravo da sam patriota ove zemlje, samo zato što se moj pogled na pojedinim temama razlikuje od njegovog/njenog.

Odričem pravo i svakom Srbinu da me učini manjim Srbinom zato što smatram da je srpski interes u razvoju Bosne i Hercegovine.

Nadam se da će ovo štivo pored uštede vremena meni i mnogim prijateljima koji mi šalju ovakva pitanja, te s kojima vodim debate i rasprave, na neki način pomoći da racionalnije razgovaramo o dodirnim tačkama unutar različitosti Bosne i Hercegovine.